Kako općenito na Levantu, tako i na istočnoj obali Jadrana, u srednjem je vijeku postojalo profinjeno žensko tekstilno rukotvorstvo. Stoga jednake oblike s istim umjetničkim izrazom kao u nas nalazimo i u Grčkoj, na Siciliji, te u južnoj Italiji. Naš nam folklorni tekstil donosi potvrde o poznavanju osnovnih zahvata kasnijega razvijenog čipkarstva, a sačuvani su i rani razvojni oblici prelaženja bijelog veza u rasplet i dalje u ranu čipku, kako to susrećemo i u tradicijskom inventaru ostalih zemalja istočnoga Sredozemlja.
U Hrvatskoj tu pojavu pratimo na bijelom platnenom ruhu, prije svega ženskoj košulji, od Istre do Dubrovačkog primorja. I dok prsa istarske košulje nose ures izrađen u jednostavnom ili složenijem raspletu, na području srednje Dalmacije (Trogir, Primošten, zadarski otoci, otok Pag) nailazimo, uz rasplet, i na složenije ukrase – pruge prvotne retičele. Retičela u doslovnom prijevodu znači mala mrežica, dok prvotna retičela znači da je izvedbom vezana uz podlogu platna. To je veći, u platnu urezan, kvadratni prostor nadopunjen nitima osmerokrake “paukove mreže”, oko kojih se šivanjem, bodom obameta izrađuju željeni ornamenti.
Drugi platneni predmet ženske nošnje jadranskog pojasa jest pokrivalo za glavu. Primjerice, mali istarski kvadratni rubac, uz bijeli vez, krasi i pokoji raspleteni motiv, a pačetvorinasta bijela marama poznata od Hrvatskog primorj a do Dubrovnika oplemenjena je ponegdje ukrasnom prugom prvotne retičele uz dodatak rubne čipke izrađene na batiće.
Većina je tih ukrasa rustikalna u svojoj elementamosti izradbe, no vješto su izabrani struktura platna, debljina konca i veličina ukrasnih elemenata pojedinih motiva. Cesto je kreativnost i izradba zastala na prvom koraku, kao da se prestrašila neslućenih mogućnosti napretka. Izuzetak od toga svakako je čipkarstvo otoka Paga.
Paška čipka, čipka šivena iglom, ravnopravno se uspoređuje sčipkarskim proizvodima istočnog Sredozemlja, ali se svojim posebnostima od njih i razlikuje. Na folklornom tekstilu otoka Paga nalazimo potvrdu tumačenja da je izradba čipke na iglu autohtono kulturno dobro na našemu jadranskom području, koje svoje osnove nalazi u vještinama bijelog veza: izrizu, raspletu i pripletu. Na prsima ženske platnene košulje i pokrivala za glavu susrećemo rad koji se zove paški teg- ukras izveden bodom šivene čipke u obliku prvotne retičele, geometrijskog uzorka, rađen bez grafičkoga predloška, a mjestom nastanka vezan uz kvadratni prostor urezan u osnovnom platnu odjevnoga predmeta.
Relativna raznolikost konačne likovne slike ukrasa košulja izrađenih paškim tegom može se zahvaliti različitim međusobnim kombinacijama tek nekolicine standardnih, strogo geometrijskih motiva, manji ispunjeni ili šuplji kružić, manji ili veći krug, polukrug, trokutić, romb, pravokutni ili trokutasti listić cikcak-pruge te prava ili neprava četverolisna rozeta. Posebnu draž pojedinim motivima i prozračnost ukupnoj slici ukrasa daju mali rubni kružići.
Ta vještina paških žena poslužila je početkom 20. stoljeća za osnivanjem čipkarske škole za izradbu samostalnih dekorativnih predmeta koje tek sada nazivamo paškom čipkom. Izrađuje se prema predlošcima, pretežito radovima poznatih umjetnika, koji su u svoje nacrte vješto prenosili mnoge elemente ukrasa s folklornog tekstila. Uz crkveno ruho, izrađuju se tabletići, stolnjaci, rupčići i dijelovi odjeće koji svoju primjenu nalaze ponajprije u građanskom društvu. Paškinje takav rad prihvaćaju kao izvor dodatne zarade, te on često postaje jedini stalni izvor prihoda škrtoga otočnog podneblja. U svoj rad unose maksimum strpljenja i maštovitost kreacije, tako da neke čipkarice postaju prave umjetnice. Posljednjih nekoliko godina proizvodnja čipke u gradu Pagu u rukama je žena uglavnom starijih od šezdeset godina. Kako tradicija ne bi nestala, godine 1995. pokrenut je jednogodišnji čipkarski tečaj koji već petu godinu zaredom polazi zavidan broj Paškinja mlađe dobi. O promicanju paškog čipkarstva, kao značajnog segmenta hrvatske narodne baštine, odnedavno se brine i Društvo paških čipkarica “Franjo Budak”.
