Konji su vozili na krštenje, zarađivali za kruh svagdanji, vozili svatove, vozili i na groblje. Svaki je seljak u prošlosti imao konja ili konje, ovisno koliko je posjedovao zemlje za obradu. Od zemlje se živjelo, sa konjima se radilo i obrađivala se zemlja. Iz priča se čulo da su poneki radili i s volovima. O tome govori i pjesma iz davnina
„Nije gazda ko ima volova
već je gazda ko ima sinova.“
U seljačkoj kući je lakše živjeti i raditi kada ima više čeljadi i više ruku za tako teške poslove. Domaćinstva koja su živjela u zajednicama i imala veće površine zemlje, kao i pravoužitnici, gradili su seljačke stanove na posjedu u polju. Svaki bračni par išao je po osam dana preko godine redom na stan živjeti i raditi.
Jedan par konja bude na stanu za obradu zemlje a jedan par kod kuće za prijevoz i dovoz hrane, i tako sve naizmjence. Preko zime išlo se s konjima u šumu izvoziti i dovoziti drva za ogrijev. Izvozilo se i stajsko đubre na hrpu po njivi i u proljeće kad konji oru sadi se za brazdom pod korak kukuruz a na kukuruz đubre ,,šakom“. Orač ore s konjima jednu brazdu – žena iza orača u brazdu sadi kukuruz na razmak, a treća osoba pomeće đubre ili pepel. Zatim konji i orač pokrivaju to posađeno – novom brazdom i tako redom. Konji su radili teške poslove i sve su bili naučeni. Poznavali su put i do svoje njive i do svoje kuće. Nije se đabe kazalo:„Starog konja se ne uči vozit (samo dok je mlad). Konji su se morali svako jutro za mraka dobro hraniti da bi mogli raditi cijeli dan. U podne ih se ponovo nahrani, napoji i malo odmore. Tko je imao mogućnosti, imao je radnu i svečanu ormu zvanu „sersam za paradu, svatove, kirbaj… i radna – i paradna farbana kola. Radna kola su se rasklapala po dužini kad je to trebalo za žetvu -„vozove sijena, drva i druge terete. Tko se ženio iz drugog sela, tome su svatovi išli zaprežnim kolima, jer nije bilo auta, ni nikakve motorizacije, preko zime bude ,,sonika“ (nije se bacala sol) i sanjkalo se po snijegu s konjima u karucama i saonama, pogotovo momci i cure kroz poklade. Obavezno se stave zvonca kad idu na sanjkanje, da ih se čuje. I praporce!
U prijašnja vremena slabo se jašilo konje i malo tko je jašio. Možda poneki momak kad ide u drugo selo na divan ili ima tamo curu. Drugog prijevoza nije ni bilo, a mnogi su išli i „cipelcugom” (pješice).
Znači, konji su se uprezali u zaprežna kola, sanduk sone i saone, zaprežni plug i omice, vukli zubu ili drljaču i valjak po njivi i prevozili sav ostali teret. Svaki kočijaš, kad je sa konjima – držao je kanđiju „da se ne otmu, kad ih se dobro sve nauči, ne treba ih tući – samo ih se malo potakne.
Tradicionalna žetva s konjima
