Prošnja je prijesvadbeni čin koji se malokad izostavlja. Obavlja se i tada kad je brak već dogovoren i obje obitelji o svemu suglasne, ponekad samo radi poštivanja običaja i tradicijske forme. U prosce ide momkov otac ili drugi stariji bliži rođak, rjeđe sam momak, a s njima zna biti i jedan osobito vješt govornik. Njihovi pregovori s udavačinim roditeljima razlikuju se od kraja do kraja, a često se obavljaju prema ustaljenu obrascu, u frazama i dijalozima koji se, isti ili slični, javljaju i u svadbi. Prosci se predstavljaju kao lovci ili putnici, traže neku izgubljenu životinju čiji trag vodi u tu kuću i slično. Sa sobom donose piće, hranu i darove, prihvaćanje ili neprihvaćanje kojih može biti znak prihvaćanja ili odbijanja prošnje.
Iz mnogih opisa vidljiva je i važna uloga žena pri prošnji, osobito uloga ženikove i udavačine majke; nerijetko one obavljaju sve prethodne dogovore i običajne radnje da bi, kad je sigurno da će prošnja biti prihvaćena, muškarci preuzeli odlučujuću ulogu i potvrdili dogovoreno.
