Pučka tradiciji Hrvata očuvala je bogatu starinu u vezi s blagdanom Bogojavljenja, odnosno Tri kralja.
U raznim običajima, primjerice posvećenju vode u crkvi, kao i njezinoj uporabi toga dana, odnosno tijekom cijele godine. No za taj dan vezuju se i dramske igre našeg puka- negdje je uvijek je bolje uščuvana arhaičnost običaja, dok se ona drugdje gubi, pada u zaborav i s time nestaje.
Radi postizanja zdravlja toga dana u jutarnjim satima vrši se obredno umivanje: stane se na sjekiru, a u vodu stavi se crvena jabuka, kovanica, šipak. Taj običaj pomalo nestaje (ili je već nestao?).
Budući daje riječ o blagdanu, razumije se samo po sebi daje ženama i djevojkama bilo zabranjeno presti.
Hrvati tog dana svetom vodom blagoslove svoju kuću, gospodarske objekte, njive, bunar, vinograd itd., radi zaštite svoje obitelji, ali i stoke od bolest, kuge ili da ne uđe nečista sila i da se ona odagna. Naime, u puku se smatralo: Bježi, ko vrag od svete vode!
Na Tri kralja odražava se i strogi post, Što znači da taj dan ima posmrtni karakter.
Valja još reći da djeca, napunivši sedmu godinu, poste cio dan, sve do pojave prve zvijezde na nebu, kako bi lanac vezan za aždaju ponovno ojačao.
Bogojavljenje, Sveta tri kralja ujedno je i blagdan Vodokršća koji ima stari crkveni naziv naziva Epiphania. To je zapravo dan Sveta tri kralja -Gašpara, Melkiora i Baltazara, a istodobno i dan Bogojavljenja. Blagdan što se slavi 6. siječnja u Katoličkoj je crkvi danas ponajprije posvećen spomenu na poklonstvo mudraca s istoka djetetu Isusu, tj. objavljenju Sina Božjega poganima koje su ta tri mudraca ili tri kralja predstavljali.
Hrvati blagdan nazivaju na Tri kralja.
Na današnji se dan Crkva sjeća događaja opisanog u Evanđeljima, kada dolaze trojica maga, trojica kraljeva sa željom da se poklone novorođenom kralju. Došli su izdaleka i tražili Krista. U bogojavljenskoj evanđeoskoj poruci glavna je stvarnost novorođeni kralj Isus Krist, na čijem se vanjskom obličju ne vide nikakvi tragovi kraljevskog dostojanstva. On stanuje u jednoj seoskoj kolibici među siromašnim ljudima. On je kralj koji ne daje svečanih primanja, on je skriven, stavljen u stranu. A ipak je njegovo rođenje navijestila zvijezda te dovela mudrace s Istoka s darovima, da mu se poklone. I oni su tu, ne radi sebe, nego da svrate pozornost na novorođenog Kralja, kojega i oni naviještaju.
Mage s Istoka, o kojima govori sv. Matej, ne spominjući im ni imena ni broja, kasnija je predaja pretvorila u kraljeve davši im imena: Gašpar, Melhior i Baltazar. Oko njih se stvorila dražesna legenda prema kojoj ih je pokrstio sv. Toma, apostol. Valjda zato što je on od apostola prodro najdalje na istok, čak do Indije. Poslije smrti triju kraljeva njihove bi relikvije bile odnesene u Carigrad, a odande u Milano, odakle budu prenesena u Koeln. Nad tim je relikvijama, što se čuvaju u prekrasnoj škrinji, podignut na njemačkom tlu najveličanstvenija katedrala koja je još i danas najveći ures grada Koelna, u kojem se veoma razvilo njihovo štovanje. Ti sveti magi ili kraljevi bili su predstavnici poganskoga svijeta koji se dođoše pokloniti Isusu i na taj način naznačiti da je on Spasitelj za sve ljude.
Tradicionalni narodni običaji za blagdan Sveta Tri Kralja
