Do kraja II. svj. rata, vjenčanje se obavljalo pod okriljem crkve. Djevojke i momci najčešće su se ženili iz susjednih sela, a rijeđe iz vlastitog sela. Ženidbu bi najčešće ugovarali roditelji budućih bračnih drugova, izravno ili putem bliže rodbine. Djeca imućnijih roditelja obično su se ženili između sebe. Djevojke bez braće zvale su se dotorice. Dotorici je poslije smrti roditelja pripadao cijeli imetak. One su imale najbolji izbor mladića. I tu su presudnu ulogu opet imali roditelji.
Djevojkama se išlo na silo (sijelo). Sila bi se održavala ovako. Skupina mladića, najčešće rođaci, braća ili susjedi, subotom navečer, nedjeljom ili nekim drugim blagdanom ili uoči blagdana sastali bi se i krenuli kući neke djevojke ili djevojaka u susjedno selo. Obično je dolazak bio popraćen pjesmom, gangom. Ako je djevojka bila ljepša, bogatija, a naročito kad bi uz to još bila i dotarica, ili samica (samica je djevojka koja nema sestre), imala bi punu kuću momaka.
Na silu kod glasovite djevojke našlo bi se momaka iz više sela. Momci bi se tu pozdravili, jer bi se uglavnom poznavali, pričali bi i pjevali. Tražili bi dopuštenje za igru. Zimi bi se silo održavalo u kužini uz komin, a ljeti u nekoj drugoj prostoriji ili ispred kuće. Kad bi došli momci na silo, djeca bi odmah morala napustiti kužinu i krenuti na spavanje. Gospodar bi kuće malo posjedio i dobro razmotrio ispod oka tko je sve došao i tko se interesira za njegovu kćer ili kćeri. Potom bi malo popričao s momcima, usput se propitao tko su momci i odakle su, pa kad bi saznao sve što ga zanima, pozdravio bi se s momcima i otišao na spavanje.
Majka djevojke obično je sjedila negdje u kutu pored komina, radila nešto u rukama i neprimjetno iz prikrajka promatrala sve što se okolo događa, na izgled se činilo daje nezainteresirana, a kad tamo sutradan bi se konstatiralo daje sve čula i vidjela. Djevojka ili djevojke, ako ih je bilo više, stajale su na nogama i u rukama bi uvijek nešto plele ili prele.
Kad bi na silo došlo više momaka, a naročito kad su bili iz različitih sela, tražili bi od gazde vlasnika kuće prije nego bi pošao spavati dopuštenje mogu li nešto zaigrati. Najčešće se igralo “na karte” (briškule i trešete) i šijavica (igra koja vuče podrijetlo iz Italije, a zove se još i lamura). Nije bila rijetka kolektivna igra na prsten.
Djevojka se nalazila tamo pored sviće. Svijeća je bila petrolejka sa staklenim tubom (cilendrom), ili bez tuba, koja je dimila i smrdila po petroleju.
Mladić koji nije igrao, a želio je doći do djevojke, tražio je od djevojke da mu donese vode za piće. Djevojka bi tada pošla u prostoriju gdje se voda nalazi. Voda se nalazila u drvenom siću (vjedru) koje je visilo o nekoj kuki o gredi, blizu ulaza u kužinu.
Kad bi djevojka pošla po vodu, mladić koji je tražio vodu pošao bi za njom, nakon što bi djevojka nalila vodu u drvenu posudu koja se zvala bukara, mladić bi uzeo bukaru, malo se napio i zadržao bukaru u svojoj ruci, te nastavio s djevojkom pričati. Na taj način mladić bi zadržao djevojku i nastavio pričanje, dok se ne bi drugi mladić kojemu je djevojka interesantna sjetio da i on traži od djevojke vode, tražiti vode od djevojke bio je način kako pristupiti djevojci i ako je s nekini drugim, kako onda djevojku preoteti, pridobiti za sebe.
Na silu ponekad bi uz igru znalo doći do svađe, prepirke, pa čak i do tuče, a naročito kad je društvo bilo iz različitih sela, i ako bi malo više popili.
Pred djevojkom i njenim roditeljima trebalo je pokazati tko je i koliko bogat, pa se nije škrtarilo u plaćanju pića.
Koju će djevojku mladić zaprositi i oženiti uglavnom su odlučivali roditelji budućih bračnih drugova. Prije vjenčanja roditelji mladića pošli bi k djevojčinim roditeljima na tzv. viđenje, na upoznavanje, iako su jedni druge dobro poznavali. Na tom viđenju, detaljno bi se dogovorili o doti koju će mlada donijeti mladoženji.
Koji put. ako bi vjenčanje bilo brzo, dogovorilo bi se o broju svatova, koliko će ih biti s jedne, a koliko s druge strane, te o cijeloj organizaciji i troškovima oko vjenčanja.
Dan uoči vjenčanja, to bi obično bila subota poslije podne, mladoženjina rodbina ; braća, rođaci ili stric, išli bi kući buduće nevjeste sa zaprežnim kolima po škrinje, U dotu je mlada nosila posteljinu, osobnu odjeću i obuću zobnice i torbe, a od namještaja bile su samo škrinje. Taj čin se nazivao škrinje. Kad bi se kola vraćala sa škrinjama sva su bila okićena torbama i zobnicama, a konjima su visjele o ularu čarape ili svilene zobnice. Zaprežnim kolima po škrinje su išli i oni koji nisu imali vlastite konje.
Svatove bi činili rodbina, prijatelji i susjedi mlade i mladoženje. Glavnu riječ oko organizacije svatova imali su roditelji mladoženje, te glavna ceremonija sa svatovskim ručkom i večerom obavljala se kod mladoženje.
Vjenčanje se obavljalo u nedjelju prije podne u župi odakle je djevojka.
Svatovi bi se okupljali u mladoženinoj kući. Tu bi se odredilo tko će biti stari svat, tko će biti prvinac (prvijenac), djever i jenga (djeveruša). Ako mladoženja nema braće, ulogu djevera bi obavljao bratić stričev sin ili slično. Mladoženja bi izabrao i svog kuma, dok bi nevjestin kum ili kuma čekali u nevjestinoj kući.
Ako je djevojka bila iz udaljenog sela, svatovi bi išli na konjima. Konji bi bili okićeni cvijećem ili narodnim rukotvorinama. Najljepše je bio okićen konj mladoženjin, starog svata ili prvijenca.
Kad su svatovi išli pješke ili na konjima, na čelu svatovske povorke išao je prvi-jenac.
Prvijenac je obično mlađa osoba. Nosio je barjak, nacionalnu hrvatsku zastavu. Na vrhu barjaka bila je nataknuta jabuka i obješene muške čarape, ili svilena zobnica, a ponekad i vezan živi pjetao.
Stari svat je rukovodi cjelokupnom organizacijom svatova, pitao se o svemu sa svatovima i oko svatova. Za starog svata birala se najotmjenija i uvaženija starija osoba iz obitelji i rodbine mladoženje. Bio je obučen u narodnu nošnju i najčešće je imao velike brkove. Preko ramena je nosio veliku buraću. Buraća je bila napravljena od ovčje bekine (kože), slična mišini (mješini), na jednom kraju je imala otvor sličan kantulji na bačvi i remen (podvezicu) privezan za dvije strane, da se može nositi preko ramena. Preko starog svata se kontaktiralo sa svim svatovima te svećenikom koji je vršio obred vjenčanja, kao i roditeljima mlade i mladoženje.
Jenga (jenđibula ili djeveruša) je bila djevojka koju bi odabrala mlada da joj bude pratilja. Ona bi vodila računa o njenoj odjeći, te vodila, navodno, brigu da mladu ne bi tko ukrao. Za vrijeme turske vladavine u našim krajevima događalo se da bi Turci, a naročito kad je djevojka bila zgodnija i poznatija, napali svatove i ukrali mladu. Otada se i vuče običaj i ime jenge – djeveruše u svatovima, koji se zadržao u našem
mjestu sve do dan danas.
Djever je mladoženjin brat. Ako mladoženja nije imao brata, dužnost djevera preuzimao je bratić, stričev sin ili najbliži rođak. Djever i jenga bili su uvijek skupa s mladom i mladoženjom. Djever je također vodio brigu o budućoj nevjesti i pratio ju od crkve gdje se obavljalo vjenčanje, pa sve dok ne završi pir.
Kad je svećenik obavio obred vjenčanja, bračni drugovi su izmijenili vjenčane vere (prstenje) i svojim potpisima u matičnoj knjizi potvrdili da je čin vjenčanja obavljen.
I mlada i mladoženja imali su svog kuma. Kumovi bi nakon vjenčanja svojim potpisom potvrdili da je bračna veza između supružnika sklopljena i da je bračni par odlučio da će živjeti skupa u doživotnoj bračnoj zajednici.
Prije vjenčanja svatovi bi došli do djevojčine kuće i tu bi se obavila izvjesna svatovska ceremonija. Pozdravili bi domaćine, onda bi stari svat počeo pričati svoju priču, kako on sa svojim društvom dolazi iz daleka puta te da su oni iz svog izgubili jednu najbolju ovcu, da su se propitali i da su čuli da je njihova ovca k njima zalutala. Gazda kuće sa starim svatom bi se počeo nadmudrivati, te bi na kraju pristao da se njegova kuća može pregledati i da će mu pokazati da se među njegovim ovcama ne nalazi i neka tuđa zalutala ovca. Tada su iz kuće izlazile jedna po jedna desetak djevojaka. Za svaku od njih bi domaćin zapitao, je li ovo vaša izgubljena ovca. Na kraju bi izašla mlada sva nakićena i u narodnoj nošnji. Tu bi se poljubili otac mlade, mlada i svatovi. Dok se obavljala ova ceremonija ostali svatovi ispred kuće su pjevali gangu i druge narodne pjesme, smijali se veselili i pili vino.
Poslije ručka kod djevojke krenulo bi se crkvi. Nakon obavljenog vjenčanja u crkvi pošlo bi se mladoženjinoj kući.
Usput do mladoženjine kuće svatove bi čekali mještani i rodbina s bukarama vina u ruci. Svaka bukara bi imala jabuku u vinu, jer je jabuka simbol ljubavi. Jabuke su bile namijenjene mladoj i mladoženji. Svi svatovi su iz bukare mogli izvaditi jabuku zubima, a mlada i mladoženja su to činili rukom.
Pred kućom svatove bi dočekao mladoženjin otac, djed ili stric, te bi se na sličan način kao i kod mlade stari svat i domaćin pozdravili i jedan drugog propitivali tko su, što su i odakle su, te što su došli, da bi na kraju primili mladu i poljubili se. Tijekom cijelog vremena dok se obavljala ceremonija između starog svata i domaćina oko upoznavanja, ostali svatovi su uz pjesmu i smjeh bacali jabuke preko kuće mladoženje, dok su djeca okolo tražila bombone, bajame i orahe što su ih svatovi bacali okolo.
Na kraju bi mlada bacila jabuku preko kuće. Od nje se očekivala najveća i najljepša jabuka, njezina jabuka bila je puna novaca. Kad bi mlada prebacila jabuku, ceremonija je bila završena, mladu bi doveli do praga kuće, ona bi se prignula, klekla i poljubila prag svog budućeg doma. Potom bi prišao njen suprug, uzeo je u naručaj i prenio preko praga u kuću.
Za vrijeme ručka mladenci su sjedili skupa, a pored njih kumovi, jenga i stari svat. Opet za vrijeme užine obavljala se neka mala ceremonija koja je navodno bila nevidljiva, netko bi se ispod stola približio mladoj i ukrao joj postol (cipelu) ili ranije opanak, pa bi se zato od kumova tražio novac za neki otkup ukradene cipele. Zato su kumovi trebali budno pratiti da ne bi došlo do tog čina.
Nakon ručka svatovi bi pošli malo u šetnju po mjestu ili okolici, onda bi se pred mrak vratili ponovo u kuću, mladoženji na večeru.
Poslije večere mlada bi darivala svatove. Najveći dar bio je za djevera i starog svata,potom za ostale svatove. Darovi za starog svata bili su: košulja, svilena zobnica, čarape i maramice. Slične darove bi dobio i djever i kumovi, a ostali svatovi bi dobili po čarape, maramice i si.
Kad bi svatovi napustili djevojčini kuću i krenuli put mladoženjine kuće, njeni roditelji,bi pošli k mladoženji. Taj odlazak se zvao odlazak u poode (narodni izraz za pohode). U pode se išlo punih ruku i pogrbljenih leđa.
Na kraju bi stari svat obznanio rastanak svatova pucnjem iz kubure.
Sutradan bi mladoženja išao u posjet ženinim roditeljima. Pri povratku bi ga susretali njegovi prijatelji, te su s njim izvodili šale na račun provedene prve bračne noći.
Kod ženidbe mladih parova bilo je poznato ali ne baš često, umaknuće.
Stoje to bilo umaknuće?
Događaj da su se mladić i djevojka zagledali i zaljubili, ali roditeji nisu bili zadovoljni da dođe do sklapanja braka među zaljubljenima. Nakon molbe djevojke, pa ponekad i njenog budućeg bračnog druga, da pristanu roditelji na njihovu buduću bračnu vezu i pored svega toga, ako djevojčini roditelji ne bi pristali, budući mladi supružnici bi se dogovorili da jedne večeri, obično u kasne sate, dođe mladić sa svojim rođacima, kolegama ili braćom po djevojku i da je odvedu mladićevoj kući, bez znanja njenih roditelja. Djevojka bi o tome izvijestila svoje najintimnije kolegice ili sestre, ako ih je imala i ako je u njih imala povjerenja da o tome neće izvijestiti roditelje. Kad bi mladić i njegovi prijatelji skupili i odveli djevojku, čim bi se udaljili nekoliko stotina metara od kuće počeli bi pjevati i pucati mačkule. Kod mladićeve kuće njegova uža obitelj pripremila bi večeru za svoju buduću nevjestu i njene goste. Sutradan bi se pročuo glas da se sinoć ta i ta djevojka umakla za tog i tog mladića. Tim činom roditelji djevojke dovedeni su pred svršenu stvar i nije im preostalo ništa drugo već da se pomire sa sudbinom i da prihvate udaju svoje kćeri za mladića kojeg je ona odabrala.
Prilikom ženidbe postojao je i drugi običaj koji je vezan isključivo uz dogovor roditelja budućih supružnika. Takav vid ženidbe nazivao se ženidba u prominu. Ženidba u prominu sastojala se u slijedećem: Npr. ako je obitelj A imala sina za ženidbu, a ujedno i kći za udaju, a to isto je imala i obitelj B. Roditelji obitelji A i obitelji B smatrali su da bi bilo za obje obitelji dobro i korisno da se njihova djeca ožene međusobno, tj. da sin obitelji A oženi kći obitelji B, a sin obitelji B oženi kći obitelji A. Budući supružnici po nagovoru roditelja obično bi pristajali na takve brakove. Djeca su ovisila o svojim roditeljima, jer su roditelji bili vlasnici posjeda na kojem su živjeli i kojeg su skupa s roditeljima obrađivali. Muškarci, a djevojke pogotovo, nisu imah nikakvu školsku naobrazbu ili zanat da bi mogli živjeti samostalno, bih su vezani za zemlju i zbog toga su često bili prisiljeni prihvatiti stav roditelja i mimo svoje želje.
Motiv ženidbe uprominu bio je imovinske naravi da se ne bi smanjivao posjed jedne i druge obitelji, jer djevojke prilikom udaje nosile bi za dotu (miraz) pored raznih pokretnih stvari i još dio zemljišta od svojih roditelja koji bi joj pripadao kao nasljeđe, a ovako kod ženidbe uprominu nošenje zemljišta u dotu i za jednu i za drugu stranu bilo je isključeno, i tim se ne bi osipali postojeći posjedi, a to je bilo u interesu i jedne i druge strane. Ovakvom ženidbom buduća djeca postali bi dvostruki rođaci po očevoj i po majčinoj strani.
Često se događalo da bi dva brata oženili dvije sestre, pa su i tu djeca postajali dvostruki rođaci. I ovakav vid ženidbe ponekad je bio iz materijalnog interesa, a i naročito kada sestre, buduće nevjeste nisu imale braće. Onda je normalno cijelil posjed njihova oca pripadao njima, odnosno njihovim muževima, zetovima njihovih roditelja. Takav vid bogaćenja igrao je veliku ulogu kod težačkih obitelji na selu.
