Luženje veša pepelom – pamučnog lanenog i predanog
Kako su se sva domaćinstva na ovim prostorima grijala na drva i ložila šporete, peći i pod kotluše, skupljao se sav pepel za razne namjene, kako za na njivu i u bašču za zaštitu od ,,crva“, tako i za luženje, bijelog pamučnog i lanenog veša, jer ni „veš mašina” nije bilo.
Veš se metao u lužnicu (drvenu kačicu) koja je bila jednakog promjera gore i dolje, imala je ,,uz-duž“ jedan deblji štap koji je imao pričvršćen držač ozgor do dolje, gdje se nalazio jedan otvor za ispuštanje ,,luga“, a taj štap gaje čepio i otvarao tijekom postupka.
U tako specijalno napravljenu lužnicu, poslaže se bijeli veš, red-po-red do gore, gdje se ostavi prostora 10-20 cm za pepel i još toliko za vrelu kipuću vodu.
Po poslaganom vešu stavi se prostirka predviđena za taj postupak, na nju se naspe dobra debljina pepela da sve pokrije.
Voda se naizmjenčno kuha u kotluši do ključanja i nakon ispuštanja na rupi lužnice predhodne vode, sipa se tek uzavrela, a ona ispuštena ponovi se zakuhava u kotlu.
Sve se ponavlja kroz određeno vrijeme trajanja, dok se veš ne „izbjeli kao snijeg”.
Nakon završenog luženja, pepel se skida i baca na đubre, a veš se vadi iz lužnice na ispiranje u drvena korita, a u drugom kotlu zagrijava se čista voda za pranje.
Preko zime se ispiralo kod kuće, a preko ljeta na rijeci ili potoku koja sela su imala rijeke, one su u prošlosti bile „čiste tekućice”.
Veš se pri ispiranju dobro udarao „praćakim” drvenim, da bolje iziđe iz njega lug. „Nova ruveta“ – krevetnine, ženski miraz – rubenine, ručni radovi – lužili su se preko zime da dobro izmrznu nakon pranja – a pošto je sve bilo bijelo i tkano od lana i pamuka dobije „posebnu bjelinu” (a preko zime nema ni muha) sve „svagdanje” i od svakodnevne upotrebe, lužilo se tijekom cijele godine.
Već smo pisali o ovon načinu pranja robe lugom, cijeli tekst možete pročitati – Kako se roba prala lugom (pepelom) –
Alati za traicionalno pranje rublja
