lako se najviše udavalo i ženilo unutar istog sela ili župe, rjeđe izdaljega, ipak je često trebalo potražiti odgovarajuću djevojku, pobliže se propitati o osobinama udavače ili prilikama u ženikovoj kući, a zatim i o izgledima da bračna ponuda bude prihvaćena. O udaji i ženidbi mladih odlučivali su stariji članovi obitelji (roditelji, starješina zadruge/ proširene obitelji), nastojeći dovesti radinu, zdravu i bogatu snahu, odnosno udati kćer u kuću u kojoj će s njom dobro postupati i gdje neće oskudijevati. Mladi se često nisu poznavali, a očekivalo se da će bez pogovora prihvatiti odluku starijih. Mladić se ženio kad je obitelj trebala dodatnu radnu silu ili kad se ukazala osobito dobra prilika, poželjna udavača. Pazilo se da se najprije udaju i žene starije sestre i braća, i strahovalo da djevojka ne propusti priliku i ne prijeđe najpoželjniju dob, ili da ne priječi prilike mlađim sestrama. Ovisno o kraju i vremenu, događale su se promjene i povećavala se mogućnost da mladi sudjeluju u izboru bračnog para najvažnije promjene u tom pogledu nastale su nestankom obiteljskih zadruga, a uža obitelj, odnosno roditelji i ranije su nastojali pomiriti interese obitelji i mladog para.
Pravila ponašanja i organizacija života i rada u seoskim sredinama ograničavale su prigode za susrete mladih, pa i mogućnosti da stariji pobliže upoznaju osobine potencijalne snahe. Osobito je to bio slučaj u raštrkanim zaseocima koji su u prošlosti vrlo ograničeno međusobno komunicirali. Prigode da se javno pokaže za udaju i ženidbu dorasla seoska mladež svodile su se na seoske proslave, sajmove, odlazak u crkvu i ples ispred crkve nakon mise, zajedničke poslove uz druženje, plesne zabave. U nekim su krajevima postojali i osobiti datumi, odnosno prigode kad se moglo vidjeti i odabrati djevojku (npr. djevojački sajam u Vrlici).
U traženju dobrog para pomagale su i tome vične osobe, obično starije žene, kao bračni posrednici ponegdje se uspješno posredovanje nagrađivalo.
Odbijanje bračne ponude u seoskim je zajednicama donosilo porugu i poniženje zbog straha od neuspjeha svoju su misiju prosci obavljali u okrilju mraka, navečer ili ujutro rano. Neobično je bilo važno diskretno i neformalno obaviti prvo propitivanje i dogovore. Ta je zadaća pripadala ženama posrednicama ili ženama iz ženikove obitelji, često njegovoj majci, a rjeđe muškom članu obitelji. Pravoj je prošnji prethodilo propitivanje ili tobože slučajni posjet, a samo ponegdje i osobiti prijesvadbeni sastanak koji ima tradicijom ustaljen oblik i sadržaj.
