Djevojčicama se kosa dijelila na razdjeljak po sredini glave i upletala u jednu ili dvije pletenice, spuštene niz leđa ili prsa ili bi se omotale oko glave. Tek stasanjem u krug udavača, ponegdje se promjenom frizure, a ponegdje djelomičnim pokrivanjem glave simbolizirao ulazak u novi dobni razred. U svadbenim krunama, simbolima prjelaska u stalež udanih žena, najizrazitije se zrcale magijska značenja. Prevaga crvene boje, trepetljike, perje, drhtave spirale, ogledalca, vrpce, sve to ima ulogu zaštite mlade nevjeste. No, nakon udaje, prema drevnom pravilu, kosa udane žene zabranjena je dodiru i pogledu. U svadbenom obredu mladenki se skidanjem svadbene krune kosa podizala, upletala u najrazličitije vrste podložaka i prekrivala kapicama i rupcima. Takva su pokrivala govorila o njezinu novom statusu i pratila je tijekom cijelog života. Smatra se da pokrivanje kose udanih žena prvotno ima magijske sadržaje jer, kosu, kao izvor životne snage treba skrivati od zlih sila. Istu ulogu imaju oblici rogatog oglavlja jer prema predaji, rog simbolizira plodnost i štiti ženu od uroka i zlog pogleda. Za razliku od svakodnevnog opremanja glave lišenog kićenja, za svečane prigode kosi su se dodavali uresi od cvijeća, vrpci, novčića, školjki, a kapice i marame svojim ukrasnim tkanjima i vezom govorile su o vještini žena i o njihovu likovnom poimanju. Po vrsti i množini ukrasa oglavlje je uvijek usklađivano s ostalim dijelovima ruha.
Nemoguće je u ovom kratkom osvrtu o opremanju ženskog oglavlja predstaviti sve pojedinosti koje su govorile 0 statusu žene, o lokalnim različitostima svadbenih kruna, promjenama u oglavlju nakon rođenja djeteta, tuzi za bližim ili daljim rođakom, opremi glave u vrijeme Adventa ili korizme i si. Preostaje samo prezentirati neke specifičnosti i zanimljivosti svakoga kulturnog područja.
Najn iznovrsnija i najrazličitija oblikovanja frizure i pokrivanja glave bila su prisutna u panonskom kulturnom području. U nizinskoj Hrvatskoj (Slavonija, Srijem, podunavska Baranja) karakterističan je specifični način češljanja. Djevojčicama se kosa upletala u dvije pletenice sastavljene od mnogo pramenova složenih na zatiljku. No, udavačama se plela tzv. velika pletenica. Prednji bi se dio kose odvojio i češljao prema lokalnim posebnostima, a stražnji bi se razdijelio u tanke pramenove, čak do stotinu, a zatim spletao u sitne pletenice od triju pramova ili odmah u mnogostruku poput tekstilnog prepletanja. Različitim spajanjima (šivenjem, lijepljenjem) dobile bi se spletene plohe s brojnim razlikama u pojedinostima konačne izvedbe. U nedostatku vlastite duge, guste kose koja je potrebna za upletanje, od kraja 19. stoljeća, upotrebljavala se, od tuđe kose ispletena velika pletenica koja bi se zakvačila na glavu. Dodatni ukras činilo bi svježe ili umjetno cvijeće, ili zlatni novac. Pretpostavlja se da su ovakvi oblici frizura element rimske kulturne baštine, na što upućuju likovi carica otisnuti na kovanom novcu iz razdoblja kasnog Rimskog Carstva, kad je Panonija činila njegov sastavni dio.
U podravskom dijelu Baranje djevojčicama se povrh spletene kose stavljalo povjesmo crvene vune (upletač) koje se na zatiljku stezalo i spuštalo slobodno niz leđa. Oko čela, ispod upletača, stavljao se obruč omotan crnom vunom, a povrh njega cvjetni vjenčić. U slučaju smrti u obitelji, vjenčlć se skidao. Prelazak u krug udavača obilježavao se zamjenom vjenčića, većim trokutastim vijencem, s prednje strane ukrašenim raznobojnim zmjem, listovima srebrnog papira i ružama od tekstila.
U središnjoj bi Hrvatskoj djevojka za svečane prigode stavljanjem neke vrste dijadema (porta) ušla u krug udavača. Jedan tip predstavlja inačica porte koja se kao kruna bez tjemena stavljala na glavu. Bila bi izrađena od kružne tvrde podloge presvučene crvenim suknom, s vanjske strane bogato ukrašena prišivenim perlicama i zrncima koralja. Na stražnjem bi je dijelu resile svilene brokatne vrpce koje su na leđima prekrivale kosu spletenu u jednu pletenicu. Dodavanjem umjetnoga cvijeća na tjeme dobivala bi se svadbena kruna. Drugu inačicu porte čini mekana uska vrpca gusto našivena staklenim zmajem. Stavljala se na kosu od uha do uha i prekrivala pletenice spletene straga i dignute oko glave. Ovakav način češljanja bio je uobičajen u zapadnom dijelu središnje Hrvatske u Pokuplju i među starosjediocima Zumberka.
U Pokuplju su se oglavlja udanih žena razlikovala gotovo od sela do sela. Karaktareistično je rogato oglavlje čiji bi se oblik dobivao umetanjem podložaka. Kao jedan od primjera može poslužiti dvorogo oglavlje u selu Jamnici. Nakon skidanja svadbenog vijenca pletenice su se ušivale na kruti četverokraki stalak izrađen od šibe, slame ili žice, omotan platnom. Zatim se na kosu s podloškom stavljala donja kapica od crvene ili šarene tkanine za mlađe i bijele za starije žene. U tako složenu oglavlju obavljale su svakidašnje poslove. Za različite prigode preko donje su kapice stavljale trokutasti rubac (paculica), gusto izvezen ili otkan geometrijskim šarama. Na krajevima su simetrično prišivale četiri kružna privjeska izvedena čipkom na batiće. Konačno oblikovanje davalo je formu dvoroga, a dopunjavalo se ukrasnim trakama i privjescima s raznobojnim staklenim biserjem. Za izlazak, mlade bi žene preko paculice prebacile prozirni rubac, a starije bijeli, svezani ispod brade. Ovakva stilizacija oglavlja i način stavljanja na glavu odgovara kasnogotičkim pokrivalima ženske glave. Tipološki vrlo srodno jamničkom oglavlju jest povezivanje glave žena udaljene podravske Baranje, ali drukčijeg pribora i nazivlja. U ostalim krajevima središnje i nizinske Hrvatske susreće se neizbrojiv niz pokrivala s lokalnim osobinama. U Slavoniji je najčešće svečano oglavlje bila crna svilena marama ispunjena zlatnim, srebrnim ili svilenim vezom koja je sasvim pokrivala donju kapicu. Osobitim slaganjem i povezivanjem dobivao se oblik kapice.
U dijelu središnje Hrvatske – Međimurju, Podravini, Hrvatskom zagorju, Prigorju, Posavini, slika je ponešto drukčija. Najčešće je djevojačko češljanje bila jedna pletenica spuštena niz leđa. U udanih žena, iako su zadržani arhaični podlošci za kosu, napuštanje tabuiteta kose i talijanski korijeni riječi poculica (kapica), peča (rubac), upućuju na renesansne utjecaje. Pletenice skupljene na zatiljku prekrivale su se manjim ili većim vezenim ili otkanim kapicama, često obrubljenim kukičanom ili čipkom na batiće. Preko glave s kapicama kao veo prebacivale su se marame-peče. Najveći domet u izradi, vrstama i načinima povezivanja peča, posavske su peče.
U primorskoj Hrvatskoj nije bilo većih statusnih razlika. Gotovo u pravilu, pletenice su se kao vijenac oma-tale oko glave, kako je to bio običaj u cijelom Sredozemlju. Djevojke bi jedino upletale crvene ili bijele vrpce u pletenice. Većih je razlika bilo u lokalnim vrstama i načinima pokrivanja. U Istri, najsjevernijem dijelu Jadrana, djevojke i žene pokrivale su kosu manjim rupcem (facol) presloženim u trokut i svezanim na zatiljku. Ukrašavao se bijelim vezom i visećom kiticom. Na otoku Krku, glave su se pokrivale dužim uskim, četverostruko složenim povojem (rub) koji se na najrazličitije načine ovijao oko glave. Djevojački se bijeli rub ukrašavao vrpcama s raznobojnim svilenim kiticama, smeđi je označavao veliku, a žuti manju žalost. Na Pagu je uz starinsko svečano ruho nošena bijela pravo-kutna marama, čiji su se krajevi nad čelom prebacivali jedan preko drugoga, a učvršćivala se ukrasnim iglama. Pri krajevima užih stranica redovno se ukrašavala prugom šivene čipke (paški teg), a na krajeve prišivala čipka na batiće. Pedesetih godina 20. stoljeća Paškinje su svoju pokrivaču uškrobile i time odredile kruti, trokutasti oblik kakav je danas poznat. Na Korčuli je bilo uobičajeno nošenje slamnatih šeširića, a na Pelješcu obilato ukrašenih nojevim perjem. Iz ove ujednačene slike iskače otok Mljet na kojem su udane žene pokrivale kosu bijelom kapicom (škufija) pod kojom se ušivao mekani umetak. Sprijeda je ukrašavana crvenim, za udovice crnim vezom, a straga čipkom.
