Običaj je da na Božić ide u crkvu malo i veliko, staro i mlado. Svi žele na Porođenje biti kod mise, a drugi i treći dan više pripada mlađariji. Nitko toga dana nema nikakvih radnih obveza. I
domaće su životinje u ogradi ili im se u pojati stavi hrana, tako da su i čobanice slobodne.
U crkvu se išlo zajednički u grupama i preko deset kilometara udaljenosti. Iz svih zaseoka u rano jutro orilo se putmčko pjevanje koje je svaki put počinjalo s dugim ooooo — ooooo, a završavalo
se sa eee eee he — hejjj.
Dok bi jedan završavao putničko pjevanje, preuzimao bi drugi, treći, a zatim svi po redu koliko ih ima. Tako bi se s pjesmom i veseljem cijeli puk jedne župe slijevao u jednu veliku rijeku i pristizalo
k crkvi.
Na Božić su održavane od starine tri mise koje su trajale preko sat i pol. U nekim selima nije do u najnovije vrijeme održavana ponoćka nego zornica.
Počimala bi obično u sedam sati ujutro.
Uza svaku misu pjevalo se Zdravo Tjelo Isusovo i božićna pjesma:
»U se vrime godišta.«
Zajednički je pjevao cijeli puk tako da je ta božićna pjesma zbližavala i povezivala ljude i ulijevala radost u njihova srca.
