Sklapanje braka osobito je važan trenutak u životu pojedinca i zajednice, preduvjet za stjecanje i odgoj potomstva, za nastavak života samog, uspješnost toga koraka nastoji se osigurati svim poznatim sredstvima: poštivanjem običajnog i obrednog, ljudskog i nadnaravnog. Oko tog se događaja okupljaju svi napori i mogućnosti obitelji udavače i ženika i svih koji sudjeluju. Prigoda je to da se oživotvore stari običaji, vjerovanja i norme nepisanog i pisanog prava, prigoda za gošćenje i veselje, glazbu i ples. Zato i opisi svadbenih običaja sadrže najraznovrsniju etnografsku i folklornu građu, regionalno vrlo različitu, koja u mnogim pojedinostima – u poeziji npr. – predstavlja najviše domete naše folklorne umjetnosti. Vidljiva je i određena sklonost da se pri sklapanju braka prednost daje starijim tradicijama i da se u svakom pogledu pokuša ostvariti najviše i najbolje, i u životnoj praksi, i u zapisima. Predodžba o svadbi kao osobitom i reprezentativnom društvenom i folklornom događaju urodila je bogatstvom građe o svadbenim običajima, ali i prevlašću idealnotipskih opisa nad podacima o pojedinačnim izvedbama, odnosno o konkretnim svadbama, o odstupanjima i variranjima zamišljenog i željenog modela.
Zbog toga na osnovi te građe nije moguće pratiti promjene tijekom gotovo cijelog stoljeća njezina nastajanja, kao što i nije moguće procijeniti kako se stvarno udavalo i ženilo u određenom kraju i u određenom vremenu, što je prevladavalo, koji je bio odnos željenog i ostvarenog. S premalo informacija raspolažemo i o ekonomskom aspektu svadbe.
U etnografskim zapisima kojima raspolažemo, uz opise seoskih svadbi u kojima je sve bilo najbolje i svega najviše što može biti, i u materijalnom pogledu i u poštivanju cjelovitog ceremonijala, u manjoj su mjeri zabilježena i odstupanja od optimalnog, mogućnosti izostavljanja i reduciranja običajnih pojedinosti i trajanja svadbe, broja sudionika, količine darivanja i čašćenja. I da su svi bili dosta imućni da prirede bogatu svadbu, različite okolnosti neminovno su donosile manje ili veće različitosti, odstupanja i ostvarenja, uvijek su i svuda postojale i različite mogućnosti: brak se mogao sklopiti na više načina, koje je seoska zajednica priznavala, iako ih je različito vrednovala. Na vrhu ili početku toga niza stoji najpoželjniji čin sklapanja braka – idealna svadba, a zatim se nižu njezini reducirani oblici koji završavaju mogućnošću da bračni par jednostavno započne zajednički bračni život uz tek neki tradicijski čin i uz obveznu promjenu odjeće i oglavlja koja vidljivo iskazuje prelazak iz djevojačkog u stalež udanih žena.
U seoskom se okružju brak mogao zasnovati i na druge priznate načine: različitim vrstama tzv. otmica žene: fingiranom otmicom, tj. obostrano dogovorenom, zatim djelomice dogovorenom (što najčešće znači da je djevojčina obitelj nije očekivala, a mladi par i obitelj ženika bili su u dogovoru), pa i pravom otmicom djevojke. Fingirana i dogovorena otmica jedva da se mogu nazivati otmicama, jer se nj ima najčešće pribjegavalo s namjerom da se izbjegnu zahtjevne svadbene procedure, odnosno trošak, a svi su sudionici bili u dogovoru. Takve vrste otmica zapravo su također reducirani oblici svadbe, jer se u skraćenu postupku dolaska po udavaču i njezina prevođenja u ženikovu kuću što je temeljno događanje svake svadbe i obvezatno obavljaju pojedine simbolične radnje svojstvene svadbi (primjerice, pucanje pri odvođenju mladenke i dolasku mladoženji, bacanje jabuke preko krova i drugi postupci pri dolasku ženikovoj kući, promjena odjeće kao vidljiva znaka novoga bračnoga stanja).
Pretpostavlja se da je otmica djevojke bila gotovo pravilo u davnoj prošlosti Slavena. U nas je bila dobro poznata u dinarskim krajevima, u zaleđu Jadrana, a u pojedinačnim slučajevima potvrđena je još sredinom 20. stoljeća.
Među nisko vrednovanim oblicima zasnivanja braka nalazi se i jedini postupak u kojemu izostaje dolazak po udavaču, jer ona u izabranikovu kuću dolazi sama. Razlog je takvu postupku što se netko od zainteresiranih (iz udavačine ili ženikove obitelji, pa i sam ženik) opirao ženidbi ili je otezao sklapanje braka takvom je činu najčešće prethodila prijebraćna veza koja je kompromitirala djevojku.
Takav početak bračnog života udavači je donosio loš tretman u braku, a njezin nepovoljan položaj izražen je stihovima:
Teško travi (zemlji) kuda vojska prođe, i nevjesti (divojki) koja sama dođe.
Treba imati na umu da je riječ o tradicijskim načinima zasnivanja braka (svadba, različite vrste otmica), a da se zakonski čin – crkveno i/ili građansko vjenčanje -različito u njih uklapao, ovisno o kraju i vremenu, ali i o pojedinačnim odlukama (prije ili nakon svadbe, na različitim mjestima u njezinu tijeku, kraće ili dulje vrijeme nakon prividne ili prave otmice). Neki opisi svadbe pokazuju kako se zakonski čin nacjepljuje na tradicijski, jer se obavlja više dana prije svadbe kao neka formalnost, a nakon njega udavača i ženik odlaze svaki svojoj kući iščekujući svadbu. Crkveno se vjenčanje iskazuje kao uljez u običajnu i obrednu cjelinu i kad je ono uključeno u proceduru svadbe, ali na njega mladenci dolaze zasebno i nakon njega se razdvajaju ili odlazak i povratak s vjenčanja ne prati propisano ponašanje, nego se u tom trenutku prekida svadbeni ceremonijal i opet nastavlja nakon povratka s vjenčanja.
Kad bračni život započinje bez svadbe, tobožnjom otmicom i drukčije, zakonski čin kasni za početkom bračnog života, pokatkad i više godina, a najmanje toliko dok se obitelji “pomire”, stvarno ili formalno. Učestalost nevjenčanih brakova u vremenu između dvaju svjetskih ratova u dalmatinskoj unutrašnjosti i u Lici navela je neke pravnike, a zatim i etnologe, na tumačenja nevjenčanog razdoblja kao vremena bračnog iskušavanja, pokusnog braka. Sedamdesetih godina istraživanja su u istim područjima potvrdila postojanje nevjenčanih brakova zasnovanih nekim od tradicijskih načina, ali, zasigurno, bez pokusne namjere. Seoska ih je zajednica tretirala kao punovažne brakove, očekujući da će naknadno uslijediti i zakonski čin. U prošlosti, i u naše vrijeme, bilo je i zlouporaba istodobnog postojanja dviju vrsta pravila, tradicijskih i zakonskih, nepisanih i pisanih: započinjući bračni život tradicijskim činom pojedinci su ga, u slučaju nezadovoljstva i drugih razloga, raskidali pozivajući se na njegovu nezakonitost. Osim određenog razdoblja koji par provodi nevjenčan, ništa drugo ne potvrđuje postojanje pokusnog braka kao tradicijske bračne ustanove u Hrvata.
Brojni opisi svadbenih običaja u Hrvata pokazuju da su oni regionalno vrlo različiti i gotovo svuda složeni, sastavljeni od više glavnih skupina običaja, počevši od odabiranja bračnog para, preko prijesvadbenih sastanaka predstavnika udavačine i ženikove obitelji (na kojima se ispituje spremnost obiju strana za sklapanje braka i utvrđuju uvjeti, procedura i sudionici svadbe) i na kraju same svadbe te poslijesvadbenih običaja. Veći ili manji broj prijesvadbenih događanja, trajanje same svadbe i poslijesvadbeni običaji zbivaju se u kraćem ili duljem razdoblju, od nekoliko dana do nekoliko tjedana, mjeseci pa i godina. Najviše na dugotrajnost postupka od prvog dogovora do posljednjeg čina pri sklapanju braka utječe razdoblje zaruka koje je u nekim krajevima i vremenima znalo potrajati i više godina. Vrlo je različito i trajanje same svadbe (od jednog, tri do pet dana, tjedan pa i više), ovisno o regionalnim i lokalnim razlikama te o okolnostima svakoga pojedinog slučaja. Pojedine faze i postupci mogu se spajati i/ili izostavljati, reducirajući tako optimalnu tradicijsku proceduru sklapanja braka na vremenski, ali i sadržajno vrlo različite postupke.
