Veliki tjedan u Kalima započinje Cvjetnicom. Tada se pletu masline u križ u koji se upleću cvjetovi ciklama. Na Veliki četvrtak vezuju se zvona, te početak svete mise djeca najavljuju krčalima. Na taj dan dvanaestorici izbranih peru se noge, a na Veliki petak oko crkve ide svečana procesija s feralima. Na Veliku subotu prave se pogače i pletenice na čiji se kraj umeće jaje. Na Uskrs djeca i mladi priređuju narodne igre i pale koledu, uskrsnu vatru koju preskaču u želji za ženidbom ili udajom.
Mjesto Kali na otoku Ugljanu, smješteno tek nekoliko kilometara istočnije od trajektnog pristaništa Preko, danas je dobro povezano s gradom Zadrom i ostatkom kopna. Može se reći da su mjesta na otoku Ugljanu odavno izronila iz prokletstva otočne izoliranosti koja ih je godinama i stoljećima prije izgradnje modernih plovila osuđivala na život u siromaštvu škrte dalmatinske zemlje.
Zahvaljujući tom siromaštvu otočna su se mjesta okrenula moru i njegovim plodovima, izgrađujući tako bogatu tradiciju ribarstva koja i danas određuje životne tijekove na ovom prostoru. No, dok je more ostalo važna karika života, povezivanje otoka s kopnom promijenilo je ovisnost egzistencije o škrtoj otočnoj zemlji, a samim tim i običaje stanovnika, u velikoj mjeri određene načinom života. To je jedan od razloga što stariji načini obilježavanja blagdana više ne postoje, a zamijenile su ih nove, modeme i gotovo globalisdčke proslave.
Stari običaji Kaljana, pa tako i uskrsni običaji, u velikoj su mjeri bili određeni njihovom izoliranošću i siromaštvom, pa se s novim promjenama u životu otoka nisu nikako mogli očuvati.
U vrijeme djetinjstva i mladosti moje bake, koja mi je u velikoj mjeri pomogla pri izradi ovoga rada, život u Kalima bio je uistinu bitno drugačiji. Pričajući o uskrsnim običajima svoga rodnog mjesta baka je zašla u prepričavanje događaja iz djetinjstva, atmosfere koja je vladala u to vrijeme, a napose ushićenja koje je prožimalo dane oko Uskrsa. Premda su mi se u početku činili nevažnima, nakon određenog vremena shvatila sam da su popratni elementi važni za razumijevanje događaja o kojima priča, zapravo osnova iz koje su izrastali razni načini proslave Uskrsa.
Veliki tjedan bio je čitav obilježen blagdanskim duhom koji se budio Cvjetnicom i nije nestajao sve do kraja tjedna, tj. do Uskrsa. Cvjetnica se nije kao u nekim drugim mjestima obilježavala umivanjem u cvijeću, nego je započinjala odlaskom na misu s granama maslina posebno pripremljenima za tu prigodu. U Kalima je, naime, bio prisutan otočni običaj pletenja maslina i njihova sastavljanja u križ na čijem su se presjecištu umetali cvjetovi ciklama, u ovom mjestu poznatije pod imenom ruminka. Nastavak Velikog tjedna obilježen je nemrsom, a u petak i postom. Velikim četvrtkom započinje razdoblje posebno svečane atmosfere. Na taj su se dan vezivala zvona crkve pa ona u trodnevnom razdoblju od četvrtka do subote nisu zvonila. Umjesto zvona početak svete mise u četvrtak, službu Velikog petaka i subotu najavljivala je velika grupa djece, njih pedeset do sto, koja je prolazila tri puta oko mjesta i stvarala buku tzv. krčalima, drvenim “glazbalima” ručne izrade, sastavljenim od nazubljenog koluta koji se okreće i drvene letvice postavljene tako da udara o zupce koluta i proizvodi karakteristično klaparanje. Djeca iz mjesta kretala su se u velikim skupinama i proizvodila nevjerojatno glasan zvuk koji je uistinu dostojno zamjenjivao zvuk zvona i pozivao mještane na misu, a završetak svakog kruga bio je obilježen prigodnom pjesmicom:
Muži žene kokoše pečene
Hote dica kod svetog Lovrica
Ovo je prvi
Crkveni obredi Velikog Četvrtka i Velikog petka slični su onima iz drugih hrvatskih mijesta i gradova primjerice obred pranja nogu dvanaestorici izabranih na Veliki Četvrtak ili svečana procesi ja oko crkve s feralima u večernjim satima Velikog petka.
Subota je obilježena pravljenjem pogana i na čiji se kraj umetalo jaje. Običaj bojenja jaja u mnogim domaćinstvima nije ni postojao jer je siromaštvo uvjetovalo nedostatak ove namirnice, ali bogatije su obitelji bojale jaja uz pomoć crvenog luka (kapule). Siromaštvo je, također, uvjetovalo oskudan popis jela koja su se nosila na blagoslov u nedjeljno jutro, Moja baka prisjeća kako su u njenoj obitelji, ali i u mnogim drugim obiteljima sličnog životnog standarda, na blagoslov odnošene jedino pogače, dok se meso, jaja, sol, mladi luk i druge namirnice, zbog nedostatka zaliha ili običaja nisu blagoslivljale« Uskrsno je jutro započinjalo đoručkovanjem blagoslovljene pogače koju je ranom zorom na blagoslov odnijelo najčešće najmanje žensko dijete ili majka. Nakon toga slijedio je. odlazak na misu te svečani ručak, najobilniji u siromašnoj godini.
Uskrsno je popodne bilo prožeto vrhuncem blagdanskog uzbuđenja i obilježavalo ga je međusobno druženje starih i mladih mještana. No, dok su stariji uživali u čestitanju najvažnijeg kršćanskoga blagdana, djeca i mladi zabavljali su se maštovitim narodnim igrama. Na nekoj Široj kali ili većem prostoru nalik na trg palila se od smilja i suhog drva uskrsna vatra, koleda, koju hrabriji momci i djevojke preskaču u želji za Ženidbom, odnosno udajom, Završetkom uskrsnog tjedna i samog Uskrsa u Kalima su završavali i svi običaji vezani uz ovaj blagdan. Postupno se gasilo uzbuđenje svečarskog ugođaja i otočani su se vraćali svom svakodnevnom mukotrpnom životu.
Na temelju pričanja svoje bake, poglavito iz, ushita kojim i danas govori i danima Uskrsa, mogu zaključiti da su narodni običaji ne samo definirane Činjenice pučkog života, nego i odraz duha jednog vremena. Gubitkom toga duha, one radosti koja je pratila svaki pa i najmanji ritual, gube se i istinski narodni običaji. Mi, stanovnici modernog doba, u proučavanje običaja trebamo krenuti od cjeline života ljudi koji te običaje njeguju ili su ih njegovali, te ćemo u tom slučaju otkriti brojne istine ne samo prošlosti naših predaka, nego i vlastite sadašnjosti i budućnosti.
Tradicionalni Uskrsni običaji na otoku Ugljanu
Teks napisala: Martina Vidaić
