Uskrsni običaji u Poljicima imaju veoma važnu ulogu za život njihovih stanovnika. Većina tih običaja su veoma stari i prenose se s koljena na koljeno od najstarijih vremena. Poljičani imaju poseban jelovnik u to vrijeme, koji nije puno bogatiji od svakodnevnog. Prave se pogače i nose na blagoslov, a sam čin izrade tih pogača je veoma zahtjevan i nije za svakoga. Važne su i crkvene svečanosti na Cvjetnicu, Veliki četvrtak i petak te na Bilu subotu, kao i svaki dan kroz korizmu.
Na Pepelnicu ili Čistu srijedu započinje korizma. Korizmena je prehrana kao i uobičajena, bila vrlo jednostavna i siromašna. Sastojala se ponajviše od kiselog kupusa i mahunarki (graha, boba, leće), od kojih se kuhalo varivo, samo ili pomiješano s pšenicom ili krumpirom, a začinjeno solju i maslinovim uljem.
Takva jela od povrća kuhana s tjesteninom ili krumpirom najčešće se zovu maneštre ili manistre. Tome valja pridodati uobičajenu palentu ili puru. U obične korizmene dane slane ribe, obično srdele i riba sušena na suncu, bile su svakog dana na jelovniku. U svečanije dane u korizmi spremao se bakalar i pekle su se pršurate ili fritule (vritule). To su uštipci od beskvasnoga tijesta g grožđicama, prženi u ulju ili na maslu i posuti šećerom.
Poljičani su početkom 20. stoljeća jaja smatrali mrsnom hranom, te su ih posljednji put prije Uskrsa jeli o pokladama. Ljudi su, unatoč svemu polako mijenjali ustaljene navike. To je bilo povezano s osudom onih koji su se služili danim povlasticama. Ivanišević o tome piše:
„Kada pop navišćuje po biskupskoj naredbi korizmeni otpust i tumači u koje dane može se jist mesa, čuje se žamor po crkvi, ljutu se stariji:Proklet bija ko ga se okusija, Nestalo više vire i zakona, Ne virujemo više ni u papu, ni u biskupe ni u pope, otkad su poste pobacili. Koji su pametniji, neće tomu prigovarati, nego se čuje di reku: ‘Biskup je otpustija, na njegovu dušu.“
Početkom 20. stoljeća postariji ljudi, a osobito žene, cijelu korizmu nisu jeli meso. Osnovne korizmene namirnice u priobalju navode se u pjesmici iz Poljica:
„Korizma Kupus pogrizla,
Ulje polokala,
Muku (brašno) polokala.“
U korizmi se nije sviralo niti plesalo, ni općenito veselilo.
Nedjelja prije Uskrsa je Cvjetnica. Na Cvjetnicu se na blagoslov nosio svežanj maslinovih ili palminih grančica. To je bilje tome blagdanu dalo ime, u Poljicima – Cvitnica ili Cvitna nedilja. Opis blagoslova maslinovih grančica:
„Pri velike mise svaki starešina kućni ili kogod od mlađi’ nosi naručak kića maslinovine, jelića i drugog zelenog granja, unaša u crkvu, ‘di pop blagoslovi. Napose blagoslovi se naramak maslinova pruća s lišćem, drži se na otaru, a kad se dovrši blagoslov, pristupaju stariji, poljubu misniku ruku i primaju na dar po jednu grančicu.“
U Poljicima su muškarci, napose stariji, kućedomaćini nosili grančice na blagoslov. Poljički su mornari blagoslovljene grančice stavljali na jarbole, a ribari na provu brodova ako nisu imali jarbola.
Blagoslovljena se grančica zatakne za strehu, svete slike, raspelo ili nešto što je obvezno visjelo u sobi. Stavljala se i u zemlju na polju ili u vrtu, a trebala je osigurati zdravlje, sreću, zaštitu i dobar urod.
U obredima Velikog tjedna bile su prisutne šibe i smatralo se da njihova prisutnost može podariti blagoslov. Pučko shvaćanje iz Poljica:
„Šibice od barabana kažu da su sritne, a najsritnija opet ona šibica što ima na sebi tri blagoslova: na Cvitnicu, na otkrivanje križa i na barabana.“ .
Šibama se pripisivalo slično djelovanje kao i grančicama blagoslovljenima na Cvjetnicu. Na Veliki četvrtak ili petak molilo se i po sto Očenaša, Zdravomarija i Slavaocu. Moleći se uz Božji grob na Veliki četvrtak ljudi nisu smjeli sjesti već samo kleknuti ili stajati. Na Veliki petak se stalno kod kuće molilo ili su bili u crkvi uz Božji grob. U uređivanju Božjeg groba sudjelovali su mještani, donoseći cvijeće i svijeće. Na misi se taj dan ljubio križ. Navečer se održava procesija i pjeva se „Puče moj:“
„Puče moj,
što učinile tebi ili u čemu ožalostile tebe, odgovori meni!“
Na Veliki petak ljudi su se gotovo potpuno suzdržavali od jela. U Poljicima se nije jelo ni pilo:
„Nađe se pobožne čeljadi, da će postiti u suvo ili „žeživat“ od jedne do druge „glorie“, to će reć 48 uri ne okusit se ni kapi vode. To se zove „postit gloriju“ na čast muke spasiteljeve, a dobije se veliko pročoišćenje.“
Proširilo se vjerovanje da taj dan valja piti više crnog vina. U Poljicima se često govorilo:
„U Veliki petak koliko se vina popije, onoliko krvi u žile navrije.“
Na Veliku subotu su se u Poljicima kupali ljudi koji su imali svrab, a da bi kupanje bilo uspješnije cijeli su čin izvodili gotovo obredno:
„I na Bilu subotu, kad se proslavi Gloria u crikvi, idu se niki okupat u more ili živu vodu u Cetini, da jim se skine srab, ali idući tamo ne imaju se obazirat na nikoga.“
Dio obreda na Veliku subotu je blagoslov vatre. Blagoslovljena se vatra kući prenosila pomoću komada drva. Smatralo se da blagoslov neće napustiti kuću sve dok se obnovljena vatra ne ugasi. Zar su najčešće prenosile žene.
Početkom 20. stoljeća u uskrsnoj noći, blagoslovljenom vodom su blagoslivljali sav životni prostor:
,,U donjin Poljicin malo se ko slatko naspavao na Uskrs obnoć: jesu li mitila ponoć, od svake kuće po jedno, dvoje i troje ide po polju od zemlje do zemlje, nosi kršćene vode, poškropi svaki komad vinograda grančicom maslinovine blagoslovljene na Cvitnicu, zadije palmu i govori: ‘Kud ja ovom vodom, tu Gospodin Bog svojim blagoslovom’.“
Razdilu se u dvoje: jedan u zapad, drugi u istok, daje moguće prije nego sunce izađe, da blagoslovi sve vinograde. Iđe se i na pokopišće, oškropu se grebi i izmoli nekoliko očenaši za mrtve.“
Na blagoslov su se nosili razni proizvodi. Blagoslovljena se hrana jela na Uskrs, za vrijeme doručka. Pojelo bi se natašte malo od svega. Zbog blagoslova se s ostacima blagoslovljene hrane postupalo na poseban način. Na Uskrs se umivalo blagoslovljenom ili tekućom vodom. Kako je Uskrs svečani dan i pada u proljeće kada je vrijeme toplije i ljepše, u Poljicima su govorili da je Uskrs gizdavac. Ljudi su taj dan nastojali obući što svečaniju i ljepšu odjeću i očekivalo se da će svatko, a osobito mladi ljudi, odjenuti nešto novo, ponoviti se. U uskrsno doba najčešće se darivao uskrsni kruh ili pecivo, osobito djeci. U Poljicima se taj uskrsni kruh nazivao pogača:
„Pogača prava čini se od same šenice. Triba prosijati brašno na gusto sito ili još bolje na koprinu. Rastanji se na loparu za dva prsta debeline, pa kad se ‘oće, da bude baš uredna i stimana (činjena) privme se na pisani kraj lopara, pa ostane sva lipo napisana, a na sridini križ. Peče se u prisan, jer bi kvasanje pokvarilo pismo, a u općenito sve tako tanke pogače i bez pisana kuvaju se u prisan.“
Cesto se naziva i sirnica. Tim uskrsnim kruhovima su dodavani različiti mirisi i dodaci poput limunove ili narančine kore, grožđice, pinjole, suhih smokava i si. Šećer se često spominje kao sastojak uskrsnoga slatkog kruha. Pečenje uskrsnoga kruha i kruha općenito je bilo vrlo zahtjevno:
„Puno je do stopanjice zna li kruh umisit, uredit, lipo ispeć, svako ne zna, ne iđe jon za rukon. Zato se čuje prikor, kad se goni mlivo u mlin na paripčetu:
„Deh vranića – na tebi je šenica,
Kakva je stopanjica – bit će gora neg sirčanica.“
Kućanice su često nosile kruh da se ispeče u seoskoj peći kod profesionalne pećarice, jer se smatralo daje kruh pečen u peći „korisniji, čistiji, durećniji (trajniji)“. To se činilo o svakom većem blagdanu ili poslu, kad se zbog manjka vremena ili zbog veće količine kruha koju treba ispeći to ne može učiniti kod kuće. Kruh se početkom 20. stoljeća veoma cijenio:
„Pogača je u gornjim Poljicin (u drugim malo se čini) puno činjeno jiće, nosi se za dar, a peče se uvik na kovinu pod cripnjon. Kaže se: Lipe su ti oči – pri pogači.“
Čestitanje se odvijalo usmeno, najčešće na sam Uskrs, poslije jutarnje ili večernje mise ili na uskrsni ponedjeljak. Zaziv poznat početkom 20. stoljeća u Poljicima je glasio:
„Na dobro vam došlo sveto Uskrsnuće! I vami na spasenje!“. Svi koji su tijekom godine živjeli na gospodarskim imanjima podalje od mjesta u Poljicima za blagdan su dolazili kući.
Tekst napisala: Ana Šarić