Mnogi od starih uskrsnih običja u Sinju danas više ne postoje, no u svoje vrijeme bili su veoma značajni i puk ih je s veseljem provodio. Umivanjem u ljubičicama i jaglacima na Cvjetnicu simbolično je započinjao Veliki tjedan u kojem su vjernici nastojali pronaći duhovni mir i pripremiti se za Uskrs. Crkvene običaje pratili su i brojni narodni, od udaranja barabanom po klupama, do bojanja jaja. Zabranom rada na polju vjernici su iskazivali poštovanje prema Kristovoj muci i smrti.
Predstavitćemo najvažnije preduskrsne i uskrsne običaje u Sinju. Neki od njih su se zadržali i danas, dok se većina iskorijenila, te tako ostala živjeti tek u sjećanjima naših baka i djedova.
Kada sam počela svoje malo istraživanje običaja u Sinjskoj krajini, znala sam samo ponešto o onim osnovnim koji se održavaju i danas, ali o onima koji su bili značajni još u davno vrijeme i koji su se održavali uglavnom u selima, nisam znala baš ništa. O tome sam zato pitala svoju baku, Ljubicu Šimac, koja se rado prisjetila preduskrsnog i uskrsnog vremena u Sinju dok je još bila mlada. Tako sam od nje saznala da u razdoblju od početka korizme, a to je bilo na čistu srijedu, pa sve do Uskrsa nije smjelo biti nikakvih bučnih i veselih narodnih običaja. Sve narodne igre, npr. poklade, zatim svadbe i druga društvena događanja, morale su se održati prije uskrsnog vremena, kada je nastupalo vrijeme mira i pripreme za najveći kršćanski blagdan.
Te bučne i vesele običaje najprije nije dopuštala crkva, ali ni puk nije mogao mnogo, jer mu je gospodarstvo u to doba godine bilo jako zahtjevno. Ovaj običaj održao se i do danas, tako ni u današnje vrijeme tjedan dana prije Uskrsa nema glasne muzike u kafićima, ali ni u kućama jako religioznih obitelji. Na ovaj su se način ljudi stalno podsjećali na Kristovu muku.
Tjedan dana prije Uskrsa naziva se Cvjetna nedjelja ili Cvjetnica. Kao i u bakino vrijeme, tako i danas djeca dan prije Cvjetnice odlaze u šume ili livade u potragu za cvijećem. Beru raznovrsno cvijeće, a ponajviše ljubičice i jaglace, te mlado žito. Kada dođu svojim kućama cvijeće stavljaju u vodu u širokim posudama.
Prije je još bio običaj da se te posude ostavljaju pred vratima, jer se vjerovalo da, ako bi se donijele u kuću, iz njih bi izlazile zmije. Na Cvjetnicu su se svi ukućani umivali u cvijeću (Danas to rade samo djeca). Svaki ukućanin je želio prvi doći do posude u kojoj je bilo cvijeće i prvi se umiti, jer se vjerovalo da će onaj tko se prvi umije pronaći najviše ptičjih jaja. Tko nije bio prvi, želio je to učiniti bar prije izlaska sunca, jer se vjerovalo da će tako biti marljivi tijekom cijele godine. Cvijeće u posudama je isticalo značenje Cvjetnice kao proljetnog blagdana, djeca su se trudila da uberu što raznovrsnije cvijeće. Uz ljubičice i jaglace, brao se još i trešnjin cvijet. U nedjelju ujutro tj. na samu Cvjetnicu ljudi su nosili u crkve na blagoslov grančice jele, masline ili lovora. Blagoslovljene grančice stavljali su u svoja polja vjerujući da će ih tako sačuvati od suše i krupe. Nakon toga, grančice su se odnosile i na groblja.
Na Veliki četvrtak morala su prestati zvoniti sva zvona. U Sinjskoj krajini stariji ljudi znaju za prutić nazvan baraban kojeg su također nosili na Veliki petak u crkve na blagoslov. Barabanom su vjernici udarali po klupama u crkvi te bi se tako jedan dio prutića odlomio. Dio koji bi ostao čitav nosili su svojim kućama i vješali ga iznad vrata kroz koja je prolazila stoka. Vjerovali su da baraban ima i zdravstvenu ulogu. Ovaj običaj danas više ne postoji i mlađi ljudi sigurno i ne znaju za baraban.
Vjerovalo se da se na Veliki petak prije podne nije smio raditi nikakav posao, a pogotovo nije bio preporučljiv rad u polju te izvođenje stoke na pašu. Bilo je dopušteno orati kod drugoga, jer je to ipak bio jedan oblik pomoći, ali nije se smjelo orati kod sebe. Poslije podne mogli su se raditi svi poslovi, ali ljudi uglavnom ni tada nisu obavljali nikakve poljoprivredne poslove, nego su ostajali u svojim kućama i pripremali se za Uskrs.
Budući da se nisu smjela čuti nikakva zvona, pastiri su ih skidali i sa stoke.
Na Veliki petak nije se smjelo krvariti i zato se pazilo da se ne ozlijedi. To je bio još jedan razlog zašto ljudi nisu željeli obavljati nikakve fizičke poslove. Vjerovalo se da se dobije onoliko krvi koliko se popije crnog vina pa su najviše pili oni slabokrvni. Danas se također na Veliki petak pije vino, ali nestalo je vjerovanje da se ne smije krvariti. Na Veliki petak jela se riba – bakalar, pilo se vino, bojala su se jaja. Djeca su brala listiće djeteline koji su se onda stavljali na jaje, a ono se vezalo čarapom da se listići ne pomaknu, a potom se stavljalo u vodu u kojoj je bila kapula. Kapula se iskuhavala i tako se dobivala lijepa crvenkasta boja. Ovaj običaj se održava i danas, i vrlo je uobičajen u svim domaćinstvima.
Na Veliku subotu ustajalo se u zoru da bi se što ranije u crkvi blagoslovilo jelo za Uskrs. Ljudi su u košaru stavljali jaja i pogaču i tako ih nosili na blagoslov. Negdje se pogača naziva i posvećenica, jer se vjerovalo daje to jelo stvarno posvećeno.
Na sam Uskrs ljudi prije odlaska na misu jedu blagoslovljenu pogaču i jaja.
Jaje je inače jedan od simbola periodičke obnove prirode, odnosni Simbolizira obnavljanje i ponovo rađanje. Ono je simbol sigurnosti. Na Uskrs, poslije ručka djeca su odlazila na livade noseći svoja obojena jaja. Tada su se tucali jajima na odnos – tko drugome razbije jaje može ga uzeti sebi.
Tjedan dana poslije Uskrsa dolazi Mali Uskrs kada su se ponovo pravile pogače i bojala jaja.
Tekst: Ivana Pavić