Uskrsno je razdoblje, dakle, ispunjeno različitim tradicijama: počinje korizmom, a završava tjedan nakon Uskrsa, na Mali UskrsJ Određenje tog razdoblja rezultat je teorijskoga pristupa koji uskrsnim običajima u užem smislu pridaje značenje tek u širem kontekstu tradicija koje ih okružuju.
S obzirom na to da se hrvatska etnografska literatura temelji na određenom poimanju i selekciji običaja, o čemu je već bilo riječi, pri traženju podataka o korizmenim i uskrsnim tradicijama javljale su se znatne teškoće. Tako je uobičajeno izdvajanje Uskrsa iz godišnjega tijeka blagdana rezultiralo građom što se gotovo isključivo odnosi na pučke tradicije vezane za blagdan Uskrsa u užemu smislu i na Sveto trodnevlje (Veliki četvrtak, petak i subotu), a za dugo razdoblje priprave koja prethodi Uskrsu i dobiva svoj smisao tek u alternaciji s Uskrsom, uglavnom je nedostajalo podataka. Oni su izrazito manjkavi o onim tradicijama koje stoje na razmeđu između liturgijskih i paraliturgijskih obreda. Zbog svoga graničnoga karaktera nisu bili predmetom istraživanja ni unutar teme običaja niti unutar pučke pobožnosti.
Najpotpuniji podaci o korizmeno-uskrsnim običajima mogu se naći u monografskim prikazima etnografije nekog mjesta ili kraja: Otoka i Varoši u Slavoniji, Lobora u Hrvatskom zagorju, Jaskanskoga prigorja, Trebarjeva u sisačkoj Posavini, Poljica, Imotske i Sinjske krajine, Brača i Zlarina itd. Nepostojanje takvih opsežnih opisa cjelokupne kulture u drugim krajevima donekle sam nadoknadila nalaženjem zapisa o različitim manjim temama u sklopu korizmeno-uskrsnih tradicija.
Etnografi su više pozornosti pridavali rekvizitima, trenutku i prostoru održavanja običaja, tekstovima i glazbi koji se pritom izvode i slično, negoli bilježenju povijesnog i društvenog konteksta običaja. Mogućnosti koje kontekstualna analiza pruža etnologiji običaja u nas tek su načete. Nažalost, i noviji etnografski tekstovi nastali 1990-ih godina većinom izdvajaju običaj iz konkretnoga konteksta vremena i društva. Opisujući običaj kao zasebno ponašanje, dajući mu samostalan i neovisan život, oni ga izdvajaju iz života i postvaruju. Takva građa može samo ograničeno poslužiti današnjim zahtjevima interpretacije (usp. Briick 1983:91).
U tekstu razlažem građu o korizmeno-uskrsnim običajima hrvatskoga naroda, uključujući Hrvate preko današnjih državnih granica – u Vojvodini, Bosni, Hercegovini. Austriji. Mađarskoj i Rumunjskoj. To nije učinjeno s ciljem da se popišu sve varijante tradicija i utvrde granice njihova rasprostranjenja, već u namjeri da se Dokaže raznolikost tradicija i mogućnosti njihova kreativnog prisvajanja. Nedostatke ponekad uzrokuje neravnomjerna raspoloživost podataka za pojedine uže teme za sva područja. S obzirom na to da se razlike u običaju mogu pojaviti i u susjednim selima, nastojala sam izbjeći generalizacije doslovnim navođenjem podataka s točnim navodom mjesta zapisa. Precizna lokalizacija nekog običaja iznimno je važna jer analiza pokazuje da formalno isti običaj u konkretnim mjestima može imati različito društveno značenje. Takav postupak donosi još jednu prednost: konkretnim situacijama razbija se česta etnografska boljka da grada rjeđe bilježi odstupanja od paradigme (idealnog) običaja, varijantu rjeđe od modela. Budući da čitateljima želim približiti zbilju, a ne zamišljeni red stvari, u knjizi se inzistira na konkretnim primjerima.
Etnografska građa uglavnom olako bilježi vrijeme na koje se zapis odnosi. Najčešće se ne zna točno što je u doba izlaska neke publikacije još bilo živo. a što je bilo tek sjećanje srednjega ili starijega naraštaja ljudi. Mnogi su zapisi nastali u drugoj polovici XX. stoljeća. Ako nije eksplicitno navedeno drugačije, zbog opće orijentacije istraživača prema povijesnim oblicima, u većini sam slučajeva pretpostavila da je riječ o zapisima I sjećanjima na razdoblje između dvaju svjetskih ratova, odnosno na početak XX. stoljeća. Koliko su ti običaji u trenutku zapisivanja još bili sadašnjost, može se zaključiti tek u manjemu broju slučajeva. Zato pretežno prikazujem uskrsne običaje kraja XIX. i prve polovice XX. stoljeća, Što je najpribližnija datacija s kojom etnolozi mogu uopće računati zbog “slobodno lebdeće vremenitosti” (usp. Zorić 1991:99) koja ne obilježava samo verbalne iskaze na kojima se uglavnom temelje etnografski tekstovi, nego i tekstove same.
Verbalni iskazi, kojima izmiče točnije vremensko određenje kulturnih pojava, odnose se na neodređeno prošlo doba, što stvara predodžbu da je u prošlosti postojala neka stara i postojana kultura (usp. Rajković 1974). Na nekoliko se primjera pokazuje neodrživost takove predodžbe. Primjerice, kontrastiranje starijih dokumenata o uskrsnome krijesu ili o razmjeni uskrsnih jaja zvanoj matkanje ili sestrenje sa suvremenim zapisima pokazuje da običaj mijenja i sudionike i sadržaj, a time i funkciju, što je razumljivo s obzirom na to da funkciju određuje posebna logika svake zajednice i vremena u kojemu se bilježi (usp. Pop 1984:38).
Knjigom se obuhvaćaju korizmeno-uskrsne tradicije seljaštva. Kultura seljaštva bila je glavnim predmetom istraživanja u hrvatskoj i općenito europskoj etnologiji u njihovim počecima. Etnografski zapisi o hrvatskoj kulturi prve polovice XX. stoljeća uglavnom donose podatke o seljačkoj, a ne i o građanskoj kulturi. Stoga se u tekstu malo gdje govori o uskrsnim tradicijama drugih društvenih slojeva i stanovnika gradova. Zahvaljujući jedinstvenoj monografiji o životu i kulturi Samobora početkom XX. stoljeća (Lang 1992), običaji toga gradića razmjerno se često spominju.
Uskrsne tradicije predstavljam analitički, a ne kronološki. Drugim riječima, umjesto opisivanja običaja i vjerovanja vezanih za pojedine dane korizmeno-uskrsnoga razdoblja u vremenskom slijedu, tražila sam alternativne mogućnosti njihova prikazivanja i interpretacije.
Samo poglavlje o korizmi donekle slijedi kronološku nit, opisujući kako je dnevni život tijekom korizme bio prožet religijskim tumačenjima. Ostala poglavlja obuhvaćaju različite tematske cjeline razbijajući do sada uobičajenu podjelu običaja uskrsnoga ciklusa. To se osobito očituje u trećem poglavlju, u kojemu se različiti postupci i vjerovanja u Velikom tjednu analiziraju iz perspektive njihove vezanosti za liturgijsko vrijeme i korištenje moćima blagoslovljenih predmeta. U četvrtom su poglavlju također okupljeni raznoliki običaji uskrsnoga ciklusa. Svima je zajednička mogućnost analize sa stajališta društvene zajednice u kojoj se održavaju.
Kako bi se čitatelj snašao u analitičkome razvrstavanju podataka, ukratko iznosim kronološki slijed tradicija korizmeno-uskrsnoga razdoblja.
U korizmi su se određenim postupcima izdvajali neki dani: sredinom korizme na trenutak se prekidao korizmeni post i pokora, a pete korizmene nedjelje kućne slike svetaca i raspela prekrivale su se tamnim rupcima, Šeste korizmene nedjelje, najčešće zvane Cvjetnicom, u crkvu se nosio stručak proljetnih grančica i cvijeća (maslinove, palmine, vrbove ili drijenkove grane i si.). Tako blagoslovljeno bilje rabilo se za različite svrhe – za zaštitu ljudi, životinja i cjelokupnoga životnoga prostora, te za plodnost polja. U sjeveroistočnim hrvatskim krajevima na Cvjetnicu su se priređivali ophodi mladeži uz kićenje seoskih dvorišta i bunara.
Karakterističan običaj u Velikome tjednu bilo je udaranje šibama o crkvene klupe, u Slavoniji poznato pod nazivom šibarine, a u Dalmaciji baraban. Na Veliki četvrtak, petak i subotu obavljali su se mnogi postupci 1 iskazivala različita vjerovanja.
