Uskrs je najstarija svetkovina kršćanske Crkve i povezan je sa židovskim blagdanom Pasha (Pesah), koji se slavi u spomen na oslobođenje Židova iz egipatskog ropstva i odlazak iz Egipta . Kršćani, koji Uskrs slave kao spomen na smrt i uskrsnuće Isusovo, običavali su u početku postiti svega nekoliko dana prije, međutim već u četvrtom stoljeću nalazimo svjedočanstva o četrđesetodnevnom postu posvećenom Isusuj Uskrsni se post uglavnom naziva pdst s epitetom časni ili veliki. Od tal. quaresima, lat. quadragesima potječe na Jadranskoj obali i u Hrvatskoj uobičajeni naziv kdrizma. Iz toga su izvedeni nazivi za demone Baba Korizma i crnogorska Korača. U mnogim krajevima Bosne strogi se post (na kruhu i vodi) naziva žežinjanje , što je prema Vasmeru romanička inačica lat. jejunium “post”. Prvoga se dana posta sve posude očiste od masnoće: otud Srbi pokladni ponedjeljak, kad već počinju postiti, nazivaju čisti ponedeonik, a cijeli taj tjedan čista nedelja, dok Hrvati srijedu poslije posljednjega pokladnog dana (utorka) nazivaju čista srida ili Pepelnica, zbog posipanja blagoslovljenim pepelom. Pepeo se dobiva sagorijevanjem palminih grana iz protekle godinej U Srba je naziv “čisti ponedjeljak” potaknuo nekoliko običaja: skupno brijanje i šišanje uz gozbu (područje Resave), kupanje djece, prvo obredno šišanje djece, obrezivanje vinove loze kako bi vino bilo dobro i čisto, jedenje prvih kopriva kako bi se očistila crijeva i dr. U srijedu i petak prvoga tjedna posta Srbi poštuju zabranu predenja kako ovce ne bi spopala vrtoglavica, a ljude ludilo i padavica. Otud i naziv luda sreda, ludi petak. Iz istoga se razloga u okolici Boljevca i u području Homolja slavi i deveti utorak poslije Božića. U Slavoniji (Retkovci) je zabranjeno okretanje u srijedu prije pokladne noći, točnije na vrtičavu sredu.
Na prvu subotu posta, Todor, Todorica, Srbi spaljuju smeće kako bi uništili buhe za dolazeću godinu. U okolici Boljevca taj se dan naziva konjski veligdan, “konjski blagdan”: momci za zdravlje konja priređuju ophod na konjima, pri čemu svaki od njih u ruci nosi prstenastu pogaču. U području Homolja jašu bez sedla do izvora ili rijeke, u dolini Lužnice prije toga čađom namažulica. Usp. slične običaje U Bugara i Nijemaca.
U to se doba u istočnoj Srbiji učestao običaj ranilo, rana (vjerojatno od rani): djevojke u ponoć vani zapale vatru, mladići i djevojke se okupe te plešu i pjevaju do jutra. U pjesmama su izrazito naglašeni erotski elementi. Rano odlaze sjeći vrbovo pruće i neki se međusobno udaraju kako bi potaknuli zdravlje i rast, dok se drugi njime opasuju. Taj običaj s vatrom, povezan s pjesmom i plesom, uobičajen je devetog utorka poslije Božića, kao i na Dan četrdeset mučenika, za Nagovijesti (Marijina navještenja) i na Cvjetnu nedjelju. Ruske paralele tom jasno potvrđuju da je riječ o pradavnom običaju prizivanja proljeća. Djevojke se u Bugarskoj na Dan četrdeset mučenika penju u planine i svaka odsijeca četrdeset grana; pjesme koje se pri tome pjevaju govore o skorom dolasku proljeća. Povodom Blagovijesti (Marijina navještenja) spaljuju smeće skupljeno u dvorištu i vrtu kako bi ljeto bilo toplo. Tomu vjerojatno pripada i običaj ranka, u crnogorskom primorju uobičajen na Uzašašće (Spasovo), koji se sastoji u tome da se pastiri iz jednog sela rano ujutro zajedno upute na brdo noseći bukovu granu, koju zabiju u zemlju i provedu cijeli dan ispod nje. Svetkovina ima moć zaštite od zala. Prije se očito slavila na Petrovo.
Prvi ožujka Srbi često spaljuju hrpe smeća za zdravlje domaćih životinja i protiv gamadi. Kako bi se zaštitili od tuče, toga dana ne rade (Boljevac). Večer prije štiti se od vještica (Levač). U crnogorskom primorju uvečer uoči marača okite vrata i prozore biljkom mlječikom kako bi stoka davala puno mlijeka. Vjeruju i da će otjerati zmije ako sve prostorije kade užarenom kravljom balegom, rogovima ili kopitima. Uzeti uvečer uoči marača u svim prostorijama u kući buče zvonima i posuđem. Prije se nataknuo kornjačin oklop na štap i postavio iznad vrata kako bi ukućani bili zdravi i čvrsti, poput kornjače (usp. motiv kornjače kao simbol zdravlja na srpskim tepisima!). U okolici Debra i Ohrida prvi se dan ožujka naziva letnik i smatra se početkom nove godine. Djeca odlaze trešnjinim granama poželjeti sreču i bacaju ih u vatru na ognjištu, pri čemu izgovaraju želju da se rađaju muška djeca, muška telad i ženska janjad.Usp. “blagoslov iskre” za Božić! Možda u tim običajima uz prvi ožujka možemo naći odjeke staroga rimskog početka godine.
Deveti ožujka: srp. Mladenci, četrdeset mučenika, hrvatski Četrdeset mučenikov. Srbi običavaju ponovno spaljivati smeće i svatko mora skočiti preko vatre da bi bio pošteđen groznice (Levač). Često takva zapaljena vatra tjera i zmije. U području Homolja taj se blagdan čak naziva zmijin dan: ne smije ga se glasno izgovarati, ne smije se uzimati konopac u ruke, a žene se ne smiju češljati. Kolači premazani medom, zvani mladenčići, šalju se u kuću susjedovoj djeci. U Skopskoj Crnoj Gori taj se dan smatra početkom proljeća: djeca pjevaju pjesme dobrodošlice prvim lastavicama.
U srijedu četvrtoga tjedna posta, sredoposnu sredu, potrebno je izbrojiti jaja na pepelu ognjišta kako bi kvočke marljivo legle (Levač). Drugi pak premazuju nasađena jaja užarenim ugljenom (simbol života!) kako bi se perad dobro množila (Homolje). Kao simbol života iskra se često pojavljuje i u srpskohrvatskim božičnim običajima te običajima vezanim za djecu.
Dvadeset peti ožujka: srpskohrv. Blagovesti, dijal. Gospe Blagovist (Poljica); Nazvešćejne Marijino, Svetica, Sadovnica (Samobor), od saditi, j jer se toga dana sade stabla voćaka. U Crnogorskom primorju utakne se ujutro lovorova grana u svako žitno polje. Srbi ponovno spaljuju smeće, u okolici Boljevca tjeraju zmije vikom i spaljivanjem krpa. S istom se [ svrhom ispred praga bacaju komadi užarena ugljena (područje Homolja). U dolini Morave (područje Temnič), prema starom običaju, trenjem drva pali se nova vatra, živa vatra, kroz koju se protjeraju svi volovi kako bi tijekom godine ostali zdravi. Prema vjerovanju u Bosni i Hercegovini, dobar čovjek toga dana može razumjeti životinjski govor, nemu-I šti jezik. Na pučko-etimološkom naslanjanju naziva blagdana na blago počiva u Slavoniji i Bosni poznato vjerovanje da uvečer uoči Blagovijesti gori zakopano blago.
Prvi travnja. Običaj varanja na taj dan (srpskohrv. varati) općenito je poznat. Čini se da potječe iz Francuske, a u Njemačkoj je poznat tek od 1630. godine.
Običaj iznošenja smrti u Južnih Slavena nije poznat.
Lazareva subota, “subota uoči Cvjetnice”. U srpskim gradovima djeca svečano prolaze gradom s vrbovim granama, vrbicama, i zvončićima, i prate svećenike. Običaj je podignut na razinu kulta jer simbolizira dolazak proljeća. Primitivan oblik tog običaja na selu sastoji se u tome što jedna ili više malih djevojčica, lazarice, lazarke, većinom Romkinje, ople-tene vrbovim granama, u pratnji dječaka idu u pohode od kuće do kuće, kite kuće vrbovim granama te plešu i za sve ukućane pjevaju hvalospjeve poput koledarskih pjesama. Darovana jela zajedno jedu sljedećega dana. Maretić pretpostavlja da ta povorka, uobičajena u Srba i Bugara, ima korijene u pučko-etimološkom naslanjanju Lazara na glagol laziti, “ići” I uz taj dan vezuju se čaranja za obranu (vatra, buka, čarobne riječi) od zmija, vjerojatno zbog istozvučnosti Lazarica – plazarica. U Bosni pastir udara o metalnu posudu i uzvikuje:
Kuca, kuca Lazarica,
Bjež od kuće, plazarica,
Bježi, plažo, od kuće, jer je Lazo kod kuće!
Cvjetnica, Cveti, Cvetnica, Cvetna nedelja. Naziv dolazi od cvijet i povezan je s posvećivanjem palminih grana (odnosno rascvjetanih maslinovih, lovorovih, vrbovih ili svibovih grana), uobičajen je u cijeloj kršćanskoj crkvi od 9. stoljeća do danas. Posvećene grančice zatakne se iznad vrata, na krovove (za obranu od groma), na košnice te u vrtu i polju. Mnogi se njima kite ili opasuju kako bi na sebe prenijeli magične moći.
Tijekom velikog nevremena palmine se grančice stavljaju u vatru kako bi se odbili udar groma i tuča. Naziv Cveti potaknuo je sljedeće običaje: uvečer uoči Cvjetnice u vodu se stavlja cvijeće i tom se vodom umiva na Cvjetnicu. Djevojke siju sjeme cvijeća i lana, a pastiri svoje torove kite cvijećem i grančicama. U Slavoniji su djevojke običavale okititi bunare ispred kuća u kojima žive momci za ženidbu.
Tjedan prije Cvjetnice naziva se gluha nedelja, glušnica (Slavonija) jer prestaju sve svetkovine u crkvi i izvan nje. Veliki tjedan se naziva velika nedelja ili strasna nedelja.
Veliki četvrtak. Toga se dana ili dan poslije s osobitim užitkom boje uskrsna jaja . Prevladava crvena boja, a boji se uglavnom varzilom ili crvenom bojom iz bojionica, takozvanim broćom, u starija vremena određenim biljnim sastojcima, dok su žuta (dobivena iz ljuski luka, mlječike ili kukurijeka) i zelena (dobivena iz kopriva) razmjerno rijetke. Crno obojena jaja, korotna jaja, žene iz plemena Kuči stavljaju na grobove. Obitelji u koroti ostavljaju jaja neobojena (Crnogorsko primorje) ili ih kuhaju u stipsi kako bi pocrnjela (takozvani kaluđeri: Boka). Obojena jaja se u istočnoj Srbiji, kao i u zapadnoj Bugarskoj, nazivaju peruška, dok su ostali uobičajeni nazivi uskrsno jaje, broćka, alena (Homolje), u Hrvata kajkavaca pisanica (od pisati). Prvome obojenom jajetu pripisuju se posebne magične moći: njime se premaže djecu da bi ostala zdrava; zakapa se u vinogradu da tjera tuču – otud njegov naziv čuvar (od Čuvati), u području Resave stražar. Na Kosovu se naziva strašnih naziv je vjerojatno u vezi s Velikim tjednom, strasnom nedeljom. Pučko-etimološki riječ je povezana sa strahom. Smatra se da djeluje ljekovito protiv straha. Ako prijeti tuča, stavlja se na stol. Crvenim ljuskama jajeta pripisuju se ljekovita svojstva i magijske moći obrane. Srbi i Hrvati običavaju zataknuti uskrsna jaja u uskrsne kruščiće i zajedno ih peći. Kao dar zajednice srpski seljaci, osobito u zapadnoj Srbiji i u srednjoj Bosni, običavaju svojoj crkvi darovati osobito lijepu svijeću.
U katoličkim crkvama zvona zamuknu od četvrtka (od Glorije na misi) do subote (uskrsnuće), a umjesto njih se oglašavaju čegrtaljke: regetaljka, Škrebetaljka. Tijekom tih dana zabranjeno je obrađivati zemlju i kopati jer je tada Krist počivao u zemlji. Vrijedan pozornosti je i običaj poznat u području Homolja, puštanje vode.
Veliki petak. U srpskom dijalektu poznat kao raspeti petak. Smatra se velikim blagdanom kojemu uvečer prethodni svečana vigilija (srp. bdenije od bdeti, “bdjeti”), na kojoj srpske žene drže upaljene svijeće za Krista. Bolesnike se poliježe u crkvu ne bi li ozdravili. U primorskim područjima pije se dosta vina jer se vjeruje da se ono pretvara u krv.
Velika subota. U katoličkim krajevima je običaj da se ispred crkve posveti novi kriješ na kojemu se potom pale crkvena svjetla i uskrsne svijeće. Od toga krijesa svatko kući ponese malo plamena na zapaljenoj spužvi kako bi se novom vatrom obnovila vatra na ognjištu. Ti crkveni kresovi vjerojatno su zamijenili drevne poganske proljetne kresove. Kriješ se naziva vuzmenak, “uskrsni kriješ”, u okolici Karlovca vuzmenka, vazmenka.
U okolici Lobora stoku tjeraju preko užarenog pepela kako joj vještice ne bi mogle naškoditi. Takvi kresovi i danas se pale u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Široko je rasprostranjen i običaj nošenja kruha, mesa, jaja, sira i soli u crkvu toga ili sljedećega dana kako bi se jelo u crkvi posvetilo. Prvotna svrha tog posvećenja jela bila je vjerojatno ta što uživanje hrane nakon dugoga korizmenog posta nije smjelo izazivati osjetilnu požudu. Katolici obilježavaju crkvenu svečanost uskrsnuća, gorestajne, na Veliku subotu uvečer s povorkom oko crkve, dok pravoslavci svetkuju u nedjelju rano ujutro. Vrhunac svetkovine u njih je pjesma Voskrsu Isusu otu groba, “Krist je ustao iz groba”. Sve do Spasovdana pravoslavci se međusobno pozdravljaju “Hristos vaskrs!”, a odzdravlja se “Va istinu vaskrs!” (Krist je uskrsnuo! – Uistinu je uskrsnuo!).
U jutarnjim satima Uskrsne nedjelje, srp. Velikdan, Srbi se radi zdravlja peru u vodi u kojoj je jedno crveno jaje i neke ljekovite biljke (zdravac – Geranium macrorrhizum, bosiljak, kadulja, kopriva). Na prazan se želudac pojede anafora (vrsta hostije) ili se uzme od jela posvećenih u crkvi, osobito jaja. Posjetitelji i prolaznici darivaju se obojenim jajima. Cijeloga se dana mladež zabavlja plešući i pjevajući, a poznato je i natjecanje tucanje jaja: dvoje udaraju vrškom jajeta koje drže u ruci o drugo jaje, a gubitnik je onaj čije jaje napukne. Taj je običaj poznat još iz 14. stoljeća. Postoje i različiti uskrsni kruščići (s utisnutim i ispečenim jajima): uskršnjak s četiri pečata od kruha, koji domaćin u podne svečano razlomi (područje Homolja), zatim kolačići, u Slavoniji za svako dijete jedan buzdovan. Blagdanska pečenka je odojak na ražnju, a ako je Jurjevo (Đurđevdan) prije Uskrsa, ispeče se janje. Njemačkoj uskrsnoj šetnji odgovara hrvatski običaj penjanja u brda ili posjeta vinogradu prije izlaska sunca te škropljenje blagoslovljenom vodom. U Srijemu, Bačkoj i Slavoniji lijevanje vode je uobičajeno na uskrsni ponedjeljak, zvan i vodeni ponedeljak, gdje je običaj poprimio značaj kazne: polijevaju se momci i djevojke koji nisu bili na jutarnjoj misi. Čini se da je običaj u te krajeve stigao od Zapadnih Slavena preko Mađara.
Osam dana poslije Uskrsne nedjelje, na Mladi Uskrs, u okolici Osijeka se na poseban način obilježava spomen na pokojnike: svećenik vodi povorku na groblje, škropi i kadi grobove, a potom se održi zajednička gozba u čast pokojnika. Drugdje se pale kresovi kao i za Uskrs (Retkovci u Slavoniji).
