Vezenje je tekstilna vještina u kojoj je seoski ženski svijet očitovao osobitu maštovitost i kreativnost te oblikovao vlastiti likovni izraz. Vezivom su se najviše ukrašavali odjevni predmeti, a mnogo manje posteljno rublje i posoblje. Materijali na kojima se vezlo bili su platnena ili svilena tkanina, sukno, kupovna čoha pa i pletena vuna te koža, a vez se izvodio domaćom ili kupovnom vunom, svilom, pamučnim ili lanenim koncem te zlatnom i srebrnom žicom.
U seljačkoj su tradiciji dva osnovna načina vezenja: brojem i pismom. Vez brojem izvodi se brojenjem niti podloge (pa se stoga i izvodi na tkaninama). Vez po pismu teče slobodno i polaže se na podlogu (tkaninu, sukno, kožu) prema nacrtanom ili zamišljenom liku. U sklopu navedenih tehnika vezovi su mogli biti rađeni bijelom niti ili u boji, pri čemu je izbor boja imao i posebno simbolično značenje.
Do posljednjih desetljeća 19. st. žene su nit za vezenje, posebice vunenu ili svilenu, same i bojile biljnim bojama, pa su se vezovi i u tonalitetu odlikovali smirenim ugođajem.
Posebna je vrsta bijeli vez koji je svojom tehnikom već bliži ukrasnom pletenju. Njime se na nitima platna stvaraju šupljikavi motivi, ovijeni bijelom pamučnom niti. Cesto su u funkciji ukrasnog šava koji povezuje dva dijela tkanine.
U gorskom se području vezlo i srebrnom žicom (srma) a u Slavoniji i zlatnom. Na svečane odjevne predmete (od svile, platna ili baršuna) dekorirane zlatovezom, prišivale su se i šljokice, perlice te spiralne žice.
U uporabi je bila i tehnika aplikacije, a primjenjivana na suknu i koži. Prišivanjem raznobojnih komadića sukna po suknu te kože po koži stvarao se dekorativni mozaik, dopunjen još prišivanjem raznovrsnih gajtana. Nasuprot svim ostalim vezilačkim vještinama, u pravom smislu rukotvorskima, poslom apliciranja na suknu ili koži većinom su se bavili obrtnici.
Izrađivanje šivene čipke bilo je uobičajeno samo u nekim regionalnim sredinama. Čipka na iglu izrađuje se na podlozi od papira preko pomoćnih niti prema nacrtu ili bez njega. Osobito je poznata takva čipka s otoka Paga. Čipka na batiće tvori se isprepletanjem niti namotanih na posebne drvene drške. Izrađuje se na jastuku s predloškom, a prepletene se niti fiksiraju pribadačama. Bila je udomaćena u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. U karlovačkom Pokuplju primjenjivala se pak osebujna tehnika prepletanja niti osnove, napetih na luk, radi dobivanja šupljikava materijala za ženske kapice (jalbe).
