Prvo šišanje, osobito u Srba – u Hrvatskoj tek u nekim krajevima (Turopolje, gornje Pokuplje) – zbiva se u okviru svečanosti na koju se pozivaju kum, rođaci i prijatelji. Svečanost se naziva šišanje, striienje, striiba, strig (Kosovo), u dolini Lužnice i pletenje ili rjeđe nastriguvanje, Vjerojatno stoga što se za neparne brojeve vjeruje tla donose sreću (starobug. lidiT), “obilat, obilan”, rus. iHxohpe, “obilje”, cnHtUKom, “previše”), ta se svečanost održava prije navršavanja prve ili treće godine života, rjeđe pete ili sedme.
Vrhunac ceremonije sastoji se u tome da kum dječaku izreže nekoliko dlačica u obliku križa (iznad čela, prema natrag, u sredini, lijevo i desno) uz izražavanje želje za sreću (Boljevac: U ime Boga i Svetog Jovana, šišam [npr.] Milorada; neka je srećan, dugovečan i blagosloven!), potom mu stavi novu kapu i dariva zajedno s ostalim gostima. Kosa se polaže na stol (Skopska Crna Gora: na maramu iznad hljeba kruha; Kosovo: u sito u koje je stavljena bijela maramica posipana zrnima pšenice; Svrljig: u djetetovu kapu, a svaki gost ubacuje kovanicu), a poslije je čuva majka (Lužnica: zajedno s bosiljkom, zdravcem i pelinom). Tijekom gozbe koja potom slijedi majka dariva goste. Istoga dana ili kasnije djetetu se odreže ostatak kose, koja se često polaže na ružin grm. U dolini Lužnice cijela se ceremonija naziva i pletenje, jer se dječaku plete vijenac od šimširovih grančica i stavlja na glavu zajedno s kapom. Običaj nije ograničen samo na kršćane, poznat je i u muslimana, danas doduše više u Hercegovini gdje ga se naziva šišano ili vodeno kumstvo. Muslimani ovdje i kršćanima mogu biti šišani ili vodeni kum i obrnuto. Kosu odrezanu na tri mjesta (iznad desnog uha, u sredini, iznad lijevog uha) pušta se da padne u zdjelu punu vode, što se drži ispod, a potom nazočni u nju bacaju kovanice.
Lilek160 zapisuje u Bosni i Hercegovini kako se svečano šišanje tu često provodi radi ozdravljenja boležljiva djeteta. Za kuma se, slično kao što je spomenuto, odabire čovjek kojeg se rano izjutra prvi sretne na križanju. On polazi | njima, šiša dijete (“Kako pada kosa, neka i bolest padne”), dariva ga i daje mu drugo ime. (Pojedinosti i bibliografija u Tihomir Đorđe-vić: Dlaca u verovanjima i običajima našega naroda, Beograd, 1941.)
Glede rasprostranjenosti i starosti svečanoga prvog sisanja, valja reći da ga nalazimo i danas u gotovo svih slavenskih naroda (Bystron, SOR, str. 121; Valvasor II, str. 323); najstariji zapisi datiraju tek iz razdoblja između 10. i 12. stoljeća, dakle već iz kršćanskoga doba,161 međutim starogrčke, staroindijske i germanske paralele tog običaja daju zaključiti da su ga vjerojatno održavali već i poganski Slaveni. U vezi s tumačenjem običaja Niederle pretpostavlja da je riječ bila o higijenskim razlozima – prerano šišanje za dijete je štetno, Potkariski i Bystron vide u tome obred recepcije – prihvaćanja u obitelj, dok Samter162 smatra da se kosa u trenucima rođenja, zrelosti za ženidbu, braka i puštanja na slobodu prinosila kao osobito vrijedan žrtveni dar za pomirenje duhova; Zelenin163 pretpostavlja da je pri obrezivanju riječ o prenošenju izvornog obreda priznavanja zrelosti za ženidbu na mlađu dob. Ceremonija staroruskoga knežev-skog šišanja vjerojatno je pod utjecajem bizantskog rpftOKovpioc.
Za obrezivanje, sunet* kojemu se dječaci podvrgavaju u dobi od šest do osam godina, Srbi i Hrvati islamske vjeroispovijesti također zovu prijatelja za kuma, koji drži dijete i dariva ga. Pravi Turci pri tome nemaju kuma, a ni Kuran ga ne propisuje. Ime dijete dobiva već pri rođenju, a najčešće se susreću ova imena: muška i Jusuf, Alija, Mujo, Mustafa, i ženska – Mejra, Anče, Fate, Kade, Bega.
