Vjerovanja i običaji Srba i Hrvata vezani uz smrt i sprovod rezultat su dubokog povezivanja preanimističkih, animističkih i kršćanskih elemenata. Prema preanimističkom shvaćanju (“neduševnom”), mrtvac je uistinu mrtav i neopasan tek po potpunom raspadanju, prije toga je još opasan kao “živi mrtvac”. Na ovom prastarom shvaćanju temelje se brojni srpskohrvatski običaji. Mrtvacu se pokušava spriječiti povratak: vezivanjem, pokrivanjem mrežom, rezanjem tetiva, kolcima, prolijevanjem vode za mrtvacem i bacanjem posuda, kamenčića, zemlje i si., mijenjanjem puta (mrtvačka vrata). Nadgrobni spomenik prvotno je imao svrhu zadržati mrtvaca u grobu. Mrtvaca se pokušava udobrovoljiti tužbalicama, sućutnim pitanjima, stavljanjem predmeta u lijes i raku te prinošenjem jela i pića u određena doba. Posmrtnim vjenčanjem omogućuje mu se ono što mu je za života promaklo. Drukčije odijevanje u žalosti, korota, i drukčija pokrivala za glavu imala su prvotno svrhu živuće učiniti neprepoznatljivima.
Području animizma pripadaju: otvaranje prozora kako bi duša mogla odlebdjeti, buđenje ukućana i domaćih životinja pri smrtnom slučaju i zabrana osvrtanja u pogrebnoj povorci.
Mnogi od tih poganskih običaja nastavili su dalje živjeti u kršćanskoj preinaci: povratak mrtvih kao Božja kazna za zločin i krivokletstvo; bacanje zemlje za pokojnikom sa željom da mu zemlja bude laka; lustra-cije posredovanjem svećenika pomoću svete vode i tamjana; stavljanje predmeta u lijes i raku: križa, svetih sličica, krunice, pisma otpusta. Kršćanska preinaka poganskoga nadgrobnog spomenika je nadgrobni križ. Kršćanski su elementi uporaba svijeće u rukama umirućeg, vjerovanje da anđeo smrti ili sv. Aranđeo vodi dušu k Bogu, predodžba mosta duša, vjerovanje u čistilište, nagrađivanje nebesima i kažnjavanje paklom, crkveni obredi, misa zadušnica i dr.
Na temelju poredbenog razmatranja mnogi se elementi mogu pratiti sve do indogermanskog doba: polaganje umirućeg na tlo, otvaranje prozora kako bi duša mogla odlebdjeti, vezivanje ručnika na prozor ili na stropnu gredu, polaganje na odar i izlaganje mrtvaca, tužbalica i udaranje po tijelu i grebanje lica, bdijenje uz pokojnika, polaganje predmeta u lijes i raku, posmrtno vjenčanje, prinošenje žrtve pokojniku, karmine s prethodnom lustracijom, prinošenje jela i pića pokojniku te libacije (žrtve ljevanice) u određena doba (kaša, grah, med), štovanje predaka kao duhova zaštitnika i njegovanje kulta predaka u muškom potomstvu. Praslavenska boja žalosti je bijela.
Kao i u ostalim poljima narodnih običaja, tako se i u običajima vezanim uz smrt i sprovod vidi da su oni očuvaniji i izvorniji u Srba negoli u Hrvata, što je pak povezano s većom tolerancijom pravoslavne crkve prema narodnim običajima. Osobito je to zamjetno pri prinošenju jela i pića pokojnicima.U nazivlju srpskohrvatskih običaja vezanih uz smrt i sprovod koje je, barem u pogledu jela na grobu, detaljno obradio Mur-ko, Grab 120 i d., jasno se odražava antički utjecaj, kao i utjecaj grčke i rimske crkve. Naziv rimske svečanosti u spomen pokojniku rosaria stigao je do Slavena i nastavlja živjeti u srpskom nazivu.
