Još za života stariji se ljudi običavaju pripremiti za svoju smrt: tako se u kući pripremi izrađena blagoslovljena voštanica, novac za svećenika, lijepa mrtvačka odjeća – jer ona se nosi i na onom svijetu – često čak i lijes ili daske. Posljednja se želja izriče usmeno pred svjedocima, a pisana se oporuka sastavlja jedino ako netko ostavlja veću imovinu i nema djece. Rođaci i susjedi posjećuju teško oboljelog i donose mu ponude, primjerice voće, sir, vino, rakiju, kako na drugi svijet ne bi otišao gladan ili žedan. U dane posta ne dobiva mesa, čak ni ako zamoli. Da bi mu se olakšalo umiranje, pošalje se po svećenika, kojem umirući ispovijedi svoje grijehe te potom primi posljednju pomast.
Posvuda je običaj da se smrtno oboljeli oprosti od članova obitelji i susjeda te da ih zamoli za oprost: oproštenje. Umiranje je otežano plakanjem i naricanjem članova obitelji, koji stoga odlaze u susjednu prostoriju. Najmanje jedna osoba mora bdjeti uz bolesnika i kad se približi trenutak smrti, zapaliti mu pripremljenu svijeću koja se za svaki slučaj drži pod jastukom (u Hrvata zvana Manjinska svića). Sam umirući ne smije pak vidjeti svijeću. Tko umre bez svijeće, mora na onome svijetu tapkati u mraku, a može čak postati vampirom, vukodlakom ili tencem. Strašna je stoga kletva: Ne daj mu Bog sreće ni pri smrti svece! Zle demone što otežavaju umiranje ne tjeraju samo svećenik i blagoslovljena svijeća, već i molitve, škropljenje svetom vodom, kađenja, krunica i dr. Često se umiranje pokušava olakšati tako što se bolesnika podigne iz postelje, odnosno s ležaja (gdje nema postelje) i položi na neko drugo mjesto. To odgovara običaju kakav je postojao u drevnih Indijaca i klasičnih naroda da se nasmrt oboljelog položi na tlo, što istraživači pak različito tumače. Prema Samteru, s kojim se i ja slažem, duša bi trebala lakše ući u zemlju, dok je prema Fischeru podizanje i polaganje simboličko-magijski čin pokopa. U Crnoj Gori (Rijeka) umirućeg uspravljaju jer se ležeći teško umire. U Slavoniji nalazimo vjerovanje, uobičajeno i u brojnih drugih europskih naroda, da je teško umrijeti na pernatom jastuku. Za veći dio srpskohrvatskog područja pernati jastuci nisu uobičajeni, već se pune vunom, odjećom*, krpama, sijenom, slamom i si. Umirućima za koje se vjeruje da su loše vagali, stavi se nešto zemlje na prsa (Hercegovina) ili vaga pod glavu (Bosna i Hercegovina, Poljica u Dalmaciji, Bakar). Tim se običajem objašnjava vaga koja se stavlja u staroslavenske grobove. Onima što su pomicali kamene međaše stavlja se pod glavu kamen međaš (Poljica), ratarima što su zaorali tuđu zemlju stavljaju pak busen ledine.Pokraj smrtne postelje žene koja je prela za druge i moguće krala od pređe zapali se nešto kučine (okolica Otoka). U istom kraju stavljaju klupko neobrađene pređe pod krevet. Umiranje se pokušava olakšati i tako što se bolesnika kupa u vodi u koju se prethodno položila lisičja glava ili debela bundeva ili brezov prut. Ako dijete ne može niti ozdraviti niti umrijeti, za punoga se mjeseca iznosi van i govori: Mjeseče, ili ovu tikvu nalij ili razbij! Ako je riječ o odraslome, moli se sv. Nikoli putniku neka bolesnik ili ostane na životu ili umre (Otok). Slično kao što se magijskim postupcima što pripadaju čaranjima analogijom, želi potaknuti rođenje, tako postoji i nada u oslobođenje duše zatočene u tijelu: ako u okolici Pirota malo dijete ne može umrijeti, majka mu nalije malo vode u ručicu i popije je.
Umiranje je otežano ako bolesnik sjedne na podvijene noge (Varoš u Slavoniji). Ako umirući viče kad se prozor sam od sebe otvori, griješan je; onaj tko umre lako ili umre u petak, postaje blažen (Hrvatska). Kada čovjek umre, prema pradavnom običaju, otvaraju se prozori kako bi duša mogla izići. Duša lebdi oko kuće četrdeset dana u obličju ptice, leptira ili muhe (u Makedoniji se stoga ne smiju ubijati muhe oko mrtvaca već ih se nježno tjera bosiljkom ili maramicom). Usp. rus. babočka, “leptir”, deminutiv od babka, “baka”. U pozadini toga je predodžba da pokojnikova duša nastavlja živjeti kao leptir. Rus. dijal. dušieka, “leptir” od duša, “duša”. U Bosni i Hercegovini se vjeruje da oslobođena duša nakon četrdeset dana odleti dalje u obličju bijele golubice.
U Srba se sv. Aranđeo Mihajlo smatra vodičem duša, u Hrvata pak anđeo čuvar zvan jajngel čuvar (Lobor), također i sv. Mikola putnik, katkad i sv. Jakob, osobito u okolici Bakra: duša odlijeće u obličju golubice, koju bezgrešnik može vidjeti o Sv. Jakovu, gdje ostaje do pokopa.
Općenito je prisutno vjerovanje da zvijezda života, rođena u trenutku čovjekova rođenja, u trenutku smrti pada kao meteor i ugasne.
