O vješticama se puno pričalo. Bože sačuvaj ti priča. Ja san to i virovala da je to tako. Ja san se toga bojala strašno. Kad san god došla na Brdo gori radit, jedan gori čovik kad je vidio koliko se ja bojin ti vištica, onda on još više izmišlja ti priča.
Kaže: ““Ona je vištica, ona ti se more pritvorit, ona je kršćena duša. Lako je se od đavla obranit. Ti moreš prikrižit se i kršćene soli uzet, molit se Bogu i sotona će od tebe, al od nje ne moreš, ona je kršćena duša, njoj ništa ne moreš napravit.”
Kaže dalje da ima način kako bi se moglo saznat ko je vištica. Kad pratar govori misu, za vrime mise onaj ko mu pomaže ko dijak (ministrant što mi sad kažemo, undan se dijak govorilo), kad bi mu sta, kad pratar ono podiže tilo i krv pa kad ono klekne, taman onda. Kaže ko iza njega dijak kad bi mu samo sta na onu gornju haljinu, kako se zove ne znan, na onu kad bi samo nagazio i okrenio se, cili bi puk nesta, niko ne bi bijo više u crkvi, samo bi ostale te žene što su ko one vištice, a svaka bi priko usta imala ko crveno neko meso, tako bi bile obilježene. Jer i one su kršćene duše, nemaš i po čemu poznat.
Vješice u narodnim pripovijetkama
Predaju mi je kazala Ljubica Leventić (djev. Bandić), rođ. 1948. godine
