U Hrvatskoj predmeti ćilimarstva nisu obrtničkog podrijetla, već su nastali kao produkt kućnog rukotvorstva i rada za vlastite potrebe, razvijenog svagdje gdje su mogući uzgoj ovaca i preradba vune. U seoskoj kući ćilimi imaju mnogostruku uporabu. Osnovno služe kao posteljni pokrivači, a njima su se prekrivali i klupa, stol, sjedala seoskih kola, ili su ih vješali na zid uz postelju. Način izradbe i ukrasa, dimenzije, kao i naziv samoga predmeta ovisili su o namjeni. Prema načinu izradbe razlikuju se glatki i rutavi ćilimi.
Glatki ćilimi, kod kojih su lice i naličje jednaki, najčešće su izrađeni najstarije poznatom ukrasnom tehnikom klječanja. Ona se može kombinirati s pretkivanjem ili se kod jednostavnijih primjeraka uz osnovno pretkivanje ponekad primjenjuju i preborna tkanja. Najljepše primjerke glatkih čilima u nas nalazimo u Slavoniji i Baranji, te u Lici.
Ćilimi se obično tkaju na vodoravnom tkalačkom stanu na kojem se tka i platno s iznimkom jednog dijela Hrvatske (Dalmatinska zagora i Zumberak), gdje postoji poseban okomiti stan za tkanje vune. S obzirom na moguću širinu tkanja (do 1 m), pojedini se primjerci obično sastavljaju od dviju ili više širina tkanja, a katkad i ukrasno obrubljuju kraćim ili dužim resama.
Kolorit uporabljene vune velikog je raspona. Prije se vuna bojala prirodnim bojama dobivenima iz lišća, plodova ili kore biljaka. Stariji primjerci čilima stoga su zagasitijih tonova profinjene kombinacije boja. Pojavom anilinskih industrijski proizvedenih boja paleta se tonova mijenja. Boje su postojanije, ali jačih nijansi i smjelijih međusobnih kombinacija.
U ornamentici, uz najčešće geometrijske motive pruga i rombova, pojavljuju se i stilizirani cvjetni ornamenti.
Među glatkim ćilimima izdvajaju se oni vezeni iz Slavonije (ponjavci), često označavani i kao svatovski ćilimi. Na podlozi od domaće tkane tanje vunene tkanine zelene ili crne boje navezeni su raznobojnom vunom različiti ornamenti. Stilizirani cvjetni, zoomorfni i antropomorfni likovi, kao đa su bez nekog reda raspoređeni cijelom površinom, ali se ipak stapaju u skladnu cjelinu. S obzirom na pridjev “svatovski”, na tim ćilimima često nalazimo i prikaze gljiva, žira i ostalih motiva u narodu poznatih kao simbola plodnosti, ili pak godinu izradbe uz inicijale ili ime mladenke odnosno mladenaca.
Drugoj skupini pripadaju rutavi ćilimi. U osnovi od čvrsto upredene vune rutavost se postiže na više načina, bilo da se, uz osnovno pretkivanje, u određenim razmacima samo ulažu pramenovi slabije frkane vune čiji krajevi slobodno vise (sklavina u Istri), bilo da se nakon ulaganja ramenovi uzlaju (kao kod biljaca u Lici). Nit potke može se pri utkivanju provlačiti preko palice određene debljine
– čime se pak dobivaju kraće ili duže petljice (čupavci u Slavoniji i pupavci u Lici). Poneka od ovih grubih vunenih tkanja još se i dodatno obrađuju stupanjem u stupi, samo pod udarom mlaza vode ili s pomoću drvenih batova. Na taj se način dobiva tkanina zbijene strukture i punijeg volumena, kao bolja zaštita od zime i vjetra.
I dok su najljepši primjerci iz gorskog područja izrađeni od prirodne, neobojene vune bijele, smeđe, sive i crne ovce, dotle su slavonski čupavci izrađeni od raznobojne vune prirodnih ili anilinskih tonova. Od omamentalnih ukrasa ovdje su najzastupljeniji geometrijski motivi pruga i romba.
Iako se proizvodnja predmeta platnenog i vunenog posoblja postupno smanjuje i prestaje u godinama nakon Drugog svjetskog rata, još se na selu može pronaći predmet pojedine vrste tradicijske izradbe.
