U Poljicima između zaselaka Biloš i Peko na osunčanoj strani kamenite Gradine, zaselak je Lovrići čija čela kuća gledaju na prolićen prošarano Osoje. Ne odjekuje više zvoncanje zvona sa vratova jaraca pridvodnika niz kršon okruženo malo polje, nema stada, nema pisme pastirica. Sve je to nestalo negdi u priče o nikin davnin vrimenima ili more bit u tajnu propuntu osojske špilje Zovnjače. Nikoga nema s onu stranu polja di je osinj zalega na samo dno planine, pa lagano, točno ko ura penje se uz grabove i jasenove šumarke sljubljene sa kršon.
Tišina ispunja bistri zrak koji prožima dolinu obasjanu prvosvibanjskin suncon. Nedavno uzorane njive zasađene kumpiron nadmeću se svojon bogaton zemljanon nutrinon koja samo što nije iznidrila zelene izdanke. Priča kaziva kako za pod sač nema ništa slađe od poljički kumpira. Sto posto su zaboravili kako mirluše poljički kozlići sa ražnja o Sv. Ani.
Nedilja je, dan kad muška čeljad nagurava buće prid gostjonon u Rege ili razigravaju briškulu i trešet u ladovini, dok mlađarija naganja loptu po seockom malonogometnom igralištu zvanon „Franjo Tuđman“. Neviste odmaraju od užine uz kavicu, a starije kone iđu jedne drugin na uru razgovora.
Na sri sela ispri jedne od novi kuća dva momčića me zagledavaju i veru se zidu. Nisan niki grdan da me se boje, makar svašta ima na ovome svitu pa se triba i bojat. Televizija i internet svačemu čeljad nauči.
– Jeste vi Lovrići? – provan ji pridobit za razgovor.
– Ja jesan, on nije! On je Drviš! – prvi odgovori na brzinu i ne skida pogleda s mene.
– Kakav Drviš u Poljicima? Kliko mi je poznato, taki ne postoje! – čudin se čudu. Još kad su mi rekli da mu je to od babe koja je došla živit u Lovrića, još me više začudilo jer u našin selima prezime se prinosi muškin kolinon. Neću sad o tome jer se ne dan zamanitat dičijin pričan, odo popriko priko zidova na vr sela di Ana Lovrić mete obor, a zava joj, isto Ana, kaziva sa koje će strane prije i na koju će stranu lašnje pomest.
– Oće li posa, šta radite?
– A evo meten ovo što pane sa naranče! – odgovara i ne prikida metenje.
– Kakve naranče? To je kostela! – čudin se čudu opet.
– Mogu ja moju kostelu zvat kako me je volja – odgovori i gledajući me vlašo stade sa poslon jer se sad ona iznenadi – Aaa, ti si Ago!
– E, nisan nego naranča! – kad ćemo se lagat nek nikome nije krivo.
Kad smo se priispitali o zdravlju i bližnjoj rodbini zasili smo pod kostelu di je za malo vrimena iz susidnog sela Peko došla Mila koja se davni godina udala na otok Hvar. Nakon muževe smrti ostala je sama, zato se vratila živit u rodno selo sa rodbinon. Svako malo dođe u dviju Ana na razgovor. Pripovidali smo svašta i ništa. U svemu san dozna kako se prije na malom poljičkom polju sijalo žito, čak je bilo i loze dok nije šezdeseti godina promrzla, zato je više nisu sadili. Sve tri su se složile kako je sada lakše živiti i kako se prije u svakoj obitelji držalo živinu. Svi bi imali gudine, ovce, koze. Imali bi kravu ili dvi, a ne bi bilo mlika, sad niko nema kravu, a svi imaju po deset litara mlika u kući.
– Je, je, sad neviste muzu tetrapak! – nadoda i ja koju pametnu, na što Ana nastavi.
– Svi su poletili u grad živit i radit! Šta će sad kad nema posla? Ovde ćeš posadit svoj kumpir i kapulu, odgojit ćeš kokoš pa ćeš imat i jaja…
U ta tren, ko momak ponosit, opremljen za odlazak u gostjonu izlazi gospodar kuće i glava obitelji, Mirko Marko Lovrić koji mi na brzinu protumači lozu Lovrića.
– Kliko ja znan Lovrići su došli iz Cetinske krajine, iz okoline Hrvaca. Lovrića ima i u Prološcu samo ti ja ne znan jesmo li od iste loze. Mi Lovrići se dilimo na dvi obitelji: Matine i Franine!
Obitelj nan je u Drugome svickome ratu doživila veliku tragediju jer su nan partizani u Biokovo odveli i tamo ubili troje momaka, hrvatski domobrana. Priživili smo i to, sad nas ima tri kuće čeljadi Lovrića i jedna kuća Drviša.
Lovrići imaju i u Domovinskom ratu branitelja i to od sami početaka rata. Mirko mi nije spomenio, al’ ja znan da mu je sin Dražen od Plitvica na dalje bio na raznim hrvatskim bojišnicama. Mirko namisti kapu na čelo i ode u gostjonu, a ja malo niže kod Ante Lovrića i tri mu sina: Zvonka, Ante i Maria. Svi četvero su zidari kamenjari, dok je najmlađi Mario uz to i meštar za drvo. Od razni vrsta drva, balvana, hrastovine, dubovine radi stolove, stolice, stočiće, sinije i razne ukrasne dilove namještaja. On i žena mu, medicinska sestra iz zagvoške ambulante, imaju dvoje dice, mlađe dite je uz majku u bešiki, a starija ćerkica mezimica Natali vodi nas u dimnu kužinu koja je pravi mali etno muzej. Ispri kužine na sopi side susidi i puni čaša i usta fale Lovrića rukodilo.
Iza dimne kužinice u cilome vrtlu zasađene su samo dvi loze. Jedna je loza za Guinessovu knjigu rekorda jer je za prošle berbe sa nje ubrano 350 kg grožđa, a ni drugoj nema mane, rastegla se ko hobotnica na sve strane poduprta jasenovin takljan, izgleda ko izmišljena. Loze nisu izdignute u odrnu kako se običava radit oko kuća, već su razvedene prizemno. Mislin se zašto sadit red loza kad jedna rodi ko cili red i to bez kolaca i žice.
Ostavljan loze i meštre jer me cilo vrime kopka zavrzlama o Drvišima, zato iđen nistrmo prema cesti di je sagrađena nova kuća i okućnica. Stil gradnje baš ne ljubi selo, ali je sve na svome mistu. Domaćin Vlade Drviš, Makaranin glavon i bradon, vodi me niz drvenu skelu bez ograde priko nedovršene građevine čija mi dubina i trošna skela ježe kožu.
– Vlade, kad popiješ malo više vina gori u kužinici uz komin nemoj kući priko ove skele, rizik je, ajde okolo ceston – govorin mu ne gledajući ga već pažljivo gledan u skelu koja se cima tamo amo.
– Drviš u Poljicima? – upitno mu nabacim temu.
– Žena mi je rodom Poljičanka, Biloš. U mirovini smo pa smo odlučili doć tu živit, iako ja radije držim noge u moru. Uz to ne mogu mirovat, još radim honorarno, bavim se vodo i plinskim instalacijama, raznim grijanjima i slično. Drag mi je fotoaparat, a i kompjuter me zaokupi.
Domaćicu Jadranku Bilošušu nismo našli u kući već kod malonogometnog igrališta di dica uz viku igraju nogomet.
– Zašto ste se odlučili za život na selu u Lovrića? – postavio san joj pitanje na koje san dobio ukor.
– Zašto takvo pitanje? To je svuda na svijetu normalno samo kod nas nije. Živiš kud te život odvede. Moj otac je za poslom otišao iz ovog kraja, najprije u Slavoniju gdje je našao moju mater Njemicu i oženio je. Živjeli su i u Zagrebu. Njenoj su obitelji iza Drugog rata u Slavoniji oduzeli imanje i radionicu za obradu drva „Heffer“ što nikada nije prežalila. Ja sam živjela i radila u Makarskoj, u Poljica me doveo obiteljski grob kod Sv. Ane u kom mi je i sin. U Biloša nemam od oca ništa jer je ovdje običaj da ženska djeca ostavljaju nasljedstvo muškima. Nisam mogla kupiti ni teren sa svim potrebnim papirima pa sam kupila ovaj tu u Lovrića, uz cestu. Kad ostarim i slučajno padnem, cestom uvijek netko prolazi, vidjet će me i pomoć mi ustat. Nekada davno kad bi u Primorju spomenuli Imotsku krajinu prva pomisao bi bila kako je to zaostali siromašni kraj. Sad se tu može dobro i mirno živjeti samo mještani ne bi smjeli čekati da ono što im je potrebno u mjestu drugi urade za njih. Tribaju se sami zauzet za još više poboljšat uvjete života.
Iđen do Rege fotografirat kako se mišćani zabavljaju na dan sveca.
Šta još napisati o ovako malom mistu? Na igralištu skupljan mlađahne igrače kako bi ih fotografira. Nogometni klub Kamen koji se ove sezone bori za ulazak u Treću ligu u svakoj svojoj generaciji ima talentirane dice iz Poljica. Na igralištu kod Lovrića zbog položaja terena nemoguće je igrati danju kada počnu vrućine jer se asfalt nemilo ugrije. Igra se po noći uz rasvjetu koja duže vrime ne radi zbog financijski poteškoća u općine i recesije. Dica okolni zaselaka nadaju se kako će ih ipak obasjati svitlo.
Piše: Augustin AGO Kujundžić
