Na ulazu u Poljica, u osoju Ribeštine naslonjene na brdo Gradinu, u kraju zvanom Dubrava, smistili su se Šušnjari. Ime Dubrava je od davni vrimena kad je od Poljica do Blažića u Hršćevanima vjeverica mogla sa duba na dub doskakutat ne silazeći na zemlju. Priča se kako su sva veća dublja posikli mletački okupatori i japiju odvukli u Veneciju rimskon ceston (drum) koja prolazi Šušnjarovin Gajon niže sela.
Pripovida se i to da su od dubova gradili brodove i grad na moru. Ono malo stabala što je ostalo dokusurili su bačvari ovoga kraja. Od nji su napravili bačve jer se nedaleko u Kujundžića Metinjaku u jednoj od pristava ukazala blagorodna loza Kujundžuša.
I nek se zna, kad niko nije zna za barik vino, mišćani Dubrave su ga pili i dan danas ga piju.
Tako je Dubrava ostala bez dubova, a i bez čeljadi bi ostala da nije ono četri obitelji koje su ostale na prastarin šušnjarevin temeljima. Uz cestu Zagvozd – Imotski, na križanju sa rimskin drumon prve su kuće Šušnjara – Antunovića. Antunovići su i u starom selu pod Gradinom kao i u ovom na cesti bili odvojeni od ostalih Šušnjara, kažu kako nisu ni u rodu.
Antun je 1910. priselio obitelj u novu kuću uz cestu. Bio je najbogatiji u kraju, po svojoj je zemlji moga doć od Gradine do Vrljike na po polja. Kada se umakla Antunova ćer Mara, za Stipana Kujundžića u Ivanbegovinu, petog sina u ćaće, mišćani su joj spivali pismu.
Udade se Antunova Mara za petaka jadna li joj majka!
Tonći Šušnjar Antunović tvrdi kako je tu i prije neg je Antun doselio bila manja kuća na koju je godinama nadograđivan dio po dio.
– Baba Žužuluša bi često govorila, kako je, kad se ti godina udala u Antunovu kuću na konobi zatekla stara vrata, što znači da je dio kuće stariji.
U staroj kamenoj kući živi samo stari momak Luka. Naša san ga sa dva rođaka u kužini, zbog zaštite od gripe gledaju u reštu luka popruženu na stolu i piju barik kujundžušu. Na moje zapitkivanje Luka odgovori kratko i jasno.
-O prošlosti i sadašnjosti moremo razgovarat, o budućnosti nikako, o njoj moremo samo nagađat.
U ovom novom selu žive i dvi mlade obitelji, ostali su odselili u Primorje, Slavoniju i Ameriku. Većina ji dođu za vikend ili praznik.
Tonći i Tereza imaju tri sina: Dina, Tomislava i Andrea. Tomislav je majstor za internetske zavrzlame, dobar sportaš, od ove godine seniorski golman NK Kamen koji je na prvom mistu četvrte lige.
Dragomir i Ivanka imaju troje dice: Sanju, Antu i Ivana. Od stare čeljadi živa je 83 godine stara Marija koja mi ispripovidi tužan događaj iz prošli vrimena.
– Još kad se živilo u starome selu, Mate Antunović dovede sebi za ženu curu iz Budimira. Novu nevistu su zvali Budimka. Mate i Budimka su za nedugo dobili dite. Kad je ditetu bilo tri godine, igralo se iza kuće kraj lokve di patke piju vodu. Čeljad je radila kućne posle i kad su poslije kratkog vrimena povirili vanka pogledat na dite, diteta nije bilo. Tražili su i tražili ali ga nikad nisu našli. Žalosni nisu mogli gledat misto otkud je dite nestalo već su otišli živit negdi tamo u Bosnu. Prezime in je Antunović.
Antunovići imaju dva knjiška čovika. Prvi je Bogdan Bojo Šušnjar koji je napisa knjigu „Brodogradnja u Splitu“ i druge stručne zapise. Drugi je Ante Šušnjar, kako voli reć „rođen sam 1933. godine u Šušnjarovoj Dubravi“. Sa obitelji živi u SAD-u, a napisa je knjige: Lahor djetinjstva, Hrvatske priče za djecu i Rječnik fraza (englesko-hrvatski, hrvatsko-engleski).
Evo jedna njegova pisma:
Srušeni snovi
Amerika!Raj u kom sam u suzama i žuči
Ugušio najljepše ideale.
Raj, gdje je zbilja u pepeo pretvorila
Uspomene i nade.
Raj; za koji obmana
Prodaje ideale života
/za stomak, Kadilak i tvrde žulje/
Amerika;
Zemlja bez mirisa i mašte,
Gdje su svi ljudi isti;
„tegleća stoka zelenih očiju“
raj; žena bez ženstva
i roda bez srodstva
u carstvu dolarskih gluposti.
Pravi raj!
O izvore života!
Kako si dalek
I Sunce, koje se svakog podneva
Kupa u tvom plavetnilu.
Antunovići imaju i meštra od filmova Milana Šušnjara Ćićka koji radi na snimanjima za potribe Hrvatske televizije.
Odo dalje niz najstariji put koji je za Rimski vrimena poveziva Salonu i Rusanovu. Jadan je i čemeran, neasfaltiran, razrovan, pun lokava od snigova i kiša pogotovo od nebrige. Rečeno mi je kako tuda prolazi školski autobus i kako su mišćani pelili sto pela poglavarstvu općine Podbablje za uređenje ceste, a oni nit čuju, nit vide.
U ulici prema zaseocima Antunovići i Šušnjari, u prvoj kući živi majka Nada Šušnjar kojoj san obeća poslat njenu sliku unucima u Split. Sa njon živi sin joj Pere, drugi stari momak u selu. Malo dalje na po puta do desnog zaseoka između tri doca kuća je obitelji Šalini, Luke i Mile Župljanke koji su rodili šestoro dice. Troje su otišli svojin putin, Danijel i Kristijan su još u krilu roditelja. Luka je 32 godine radio u Poduzeću za ceste na čiju je upravu još i danas ljut.
-Radio sam sve dok nije Štrabak kupio poduzeće. Za samo dva miseca otpustili su 120 radnika. Od tada sam na birou za zapošljavanje. Sve te godine rada svi ti zaposlenika njima ništa ne znače. Takvi misle samo na sebe i profit.
Sin mu Domagoj za sebe gradi kuću u susjedstvu, nedaleko od kuće roditelja, jer je odlučio ostat živit i radit u rodnom selu.
– Di na svitu može bit lipše nego u svom mistu! – kaže i igra se sa šarplanincem koji mu čuva kuću i alat ispri nje.
Često ga obiđe Ivan Gudelj koji se 2007. doselio živit nedaleko od Šušnjara.
– Nisam imao terena u Gudelja i gužva je, ovi kraj mi je lip, odlučio sam napraviti kuću i živiti tu priko puta nasuprot Antunovića – objašnjava Ivan.
Skupa iđemo pogledat stare Antunovića kuće gacajući po malo zaostalog sniga. Nakon kratke šetnje iza šumice se ukaza prostrana ledina na čijem brigu između čempresa stoje kamene kuće, na gornjem ćošku pored staze šćućurila se murva. Prva kuća je bez krova dok druge još uvik od kiša i snigova čuvaju svoju nutrinu. Koliko života, koliko priča skrivaju u svojoj tami dok in ponositi čempresi i razbarušena gola murva čuvaju veličinu postojanja.
Kameni dvori spavaju stolitni san, čekaju Antunove potomke da ji probude u život.
Nakon ovog malog izleta u prazninu vraćan se stazon uzbrdo u selo sa nešto više kuća ali samo sa jednon obitelji. Od punog sela ostade samo obitelj Ivana Ikice Šušnjara, Sina mu Mate sa ženom Ivanom Sinjankom i troje dice od koji se starija ćer Mara udala. Ostali su mlađa ćer Ivana i sin Ivan koji se sa ćaćon i stricon bavi poduzetničkin poslima. Stric Slavko je treći stari momak u Šušnjara. Pripovida se kako je momačkin danima odbrojeno jer se tvrdo odlučio ženit i to ubrzo. Iz njegovi usta u Božje uši!
Ikica je šezdeseti godina radio u Njemačkoj kad se ubrzo odlučio vratit i zaposlit u Poduzeće za ceste di je radio 30 godina. Nalazin ga ispri kuće prikriženi ruka iz leđa.
-Šta radiš sad kad si u mirovini? – pitan ga isprve.
-Svako malo oden lovit spuže na Gradinu! – podsmijava mi se u brk.
Da se ne uvridin, kroz prozor se javi nevista Ivanka, i kako razgovor ne bi bio uzaludan odaje nan svoju kuvarsku tajnu spremanja spuža na ljutiku.
Dinstani spuži na ljutiki
Ulovi se spuža, a kad je vakat od nji mogu se kupit i na imotskom pazaru. Spuži se cili ubace u vrilu vodu di se kuvaju. Gotovi su kad ji se more izvući nečin oštrin iz kućice. Izvađene spuže operemo vodon i morskon soli kako bi nestala sluz. Oprane stavimo u teću u kojoj ulje pokriva dno, nadodamo zeleni pera ljutike, posolimo po želji, sve to lagano pirjamo uz dolivanje malo vruće vode, na kraju se doda malo brašna kako bi se dobilo malo gustine. Uz tako spravljene spuže dobro je popit čašu biloga vina.
Fala nevisti na receptu.
Ikica me vodi u stari dio sela di je njegov ćaća 1938. godine iz Beočina donio jelu i posadio je.
– Eno, jela je još živa, a ćaća je davno umro! Vidiš ove kuće, svi smo živili ovde, sad je sve prazno.
Obitelji Šušnjara su: Mećavini, Dankovi, Musini, Bujamenovi i Šalini.
Šušnjari i susidno selo Margete imaju zajednički teren za zabavu, bućalište zvano Bušnji brig na kojemu se okupljaju za svece i druge praznike radi zabave i kako bi se rasteretili od svakidašnji briga. To je jedino bućalište u Imotskoj krajini, a i šire di vride samo starinska pravila, „kako se ko snađe“.
Iz Šušnjareve Dubrave su potekli svi Šušnjari u kraju, a ima ih u Poljicima, zaseok Livajići i u Drumu. Zašto su Šušnjari dobili tako ime? Možda zbog šušnja, suvog lišća kojega su stvarali svi ti silni dubovi Dubrave, šušanj kojega su mišćani skupljali i prodavali, valjda su i spavali na njemu pa je kojoj divojki osta list u kosi što je bunilo maštu momcima dok su je gledali.
Postoji priča kako se općina Podbablje tribala zvat Dubrava ali su se pojedinci odlučili za podbabsku verziju katastarskog naziva.
Kako bilo da bilo pozdravljan Šušnjare iz Dubrave i neka se momci požene i poprave brojno stanje.
