Mnoge važne trenutke u našem životu prate starovremenski običaji. Ljudsko postojanje akcentuirano je običajima koji su jedna od temeljnih pojava ljudskog života u zajednici. Običaji nisu zasebna pojava nego su oduvijek bili dio ukupnih društvenih okolnosti. Tako je i sa narodnom nošnjom. Mnogi etnolozi ukazuju da je prije dolaska Turaka na naše prostore nošnja bila ista, bez obzira na vjeru. U srednjem vijeku je stanovništvo srednje Bosnje bilo jednako odjeveno, sa malim modalitetima.
Kada su Turci okupirali Bosnu, izvršili su veliki uticaj na izradu i nošenje različite nošnje kod raznih vjera. Koliki je uticaj Turaka bio i na narodne nošnje, ogleda se i tome što su mnogi dijelovi odijela dobili turske nazive, kao: čakšire, ječerma, ferman, džemadan, dimije, jemenija, kundure, nanule itd.
Poznati putopisac Slovenac Benedikt Curipeschitz (Kuripešić) prolazeći Bosnom 1530. godine u svojstvu tumača za latinski jezik, u sklopu delegacije koju je poslao Ferdinand, kralj Austrije, Češke i Ugarske, u Carigrad sultanu Sulejmanu II da s njime zaključi, ako ne potpun mir, a ono barem duže primirje, piše da se svi Bosanci bez razlike vjere, a već tada je postojala podjela na tri vjere, nose jednako. Razlikuju se samo po tome, što kršćani ne briju glave, kao što Turci rade.
Poslije toga nemamo nikakvih podataka u književnosti ni o nošnji Bosanaca niti stanovnika našeg kraja. Turske vlasti imale su velikog uticaja na nošnju u Bosni. Kršćani, naročito u varošima, nastojali su se u nošnji izjednačiti s muslimanima, kojima to nije bilo pravo. Naredbe koje su turske vlasti donosile, narod nije uvijek poštivao, jer se nije lako mogao priviknuti na nove nošnje, što je iziskivalo i nove materijalne izdatke.
U jednoj knjizi vječnijeh salandara Vladimir Skarić je preturajući po listinama u muzeju srp.-pravoslavne stare crkve u Sarajevu naišao na jednu bilješku — upravo crkveni oglas — iz druge polovine XVIII. vijeka. Ta bilješka donekle ilustruje tadašnje potišteno stanje raje u Bosni. Bilješka glasi ovako: … U deceniju od 1770. do 1780. pada 4. juni samo 1777. Kad bi ova pretpostavka bila sigurna, onda bi datum oglasa bio 4. juni 1777. Ova bilješka odnosi se na jedno mjesto u Bašagićevoj „Kratkoj uputi u prošlost Bosne i Hercegovine“ str. 116. i 117. To mjesto glasi ovako: 7. ševala 1208. ( u maju 1794.) Husamuddin paša izdade slijedeću naredbu u pogledu odijela i boja. Po visokoj carskoj zapovijedi i šerijatskim pravilima: zeleno, bijelo, žuto i crveno odijelo i obuća nošnja je muslomanska i jenjičarska; dugi kalpak, dal-fes, gunj zagraija i postule od kajsera naročito je nošnja jenjičarska; ljubičasta, crna i modra džoka, crne čizme ili postule i crno odijelo nošnja je kršćanska; osim toga plave čizme, mestve ili papuče i druga odijela nošnja je kršćanska i židovska. Kako je gori spomenuto, uvijek je u običaju bila rečena nošnja, samo od neko vrijeme kršćani i židovi počeli su oblačiti ova odijela proti šerijatu i carskoj odredbi, da nije moguće razlikovati muslomana od nemuslomana, zato nemusloman bio muški ili ženska, ako bi se usudio obući drugu boju ili nošnju, nego koju su od starina nosili, da se imadu staviti pred sud na odgovornost i kazniti. Ono što veli Bašagić: „samo od neko vrijeme kršćani i židovi počeli su oblačiti ova odijela proti šerijatu i carskoj odredbi“ slaže se potpuno sa crkvenom bilješkom, te se na obadva mjesta vidi da su krišćani, a po Bašagiću i jevreji, težili da se izjednače u odijelu sa muslimanima. Šta više iz crkvene bilješke vidi se, da su prestavnici pravoslavnoga i katoličkog naroda i prije pozivani od turske vlasti na odgovornost. Ali sve uzalud, raja, a naročito mlađarija, pored svega toga što se prijetilo šibašem po tabanima, zaboravljana je i na naredbe i na kazne, te je opet počinjala, da nosi odijelo kroja turskoga i bašinskoga (jenjičarskog) kao čepkene, mrm-ćurke i t. d. Ovom prilikom da napomenem još nešto, što se tiče boja odijela u Bašagića. U jednom tefteru u staroj crkvi snominje se pod godinom 1729. smrt jednoga učitelja u srpskoj školi u Sarajevu i ređa se svo što je ostalo iza njega. Između ostalih stvari spominje se i ćurak i dolama star od čohe mavi debele. Valjda ne će biti baš puki slučaj, da se u učitelja hrišćanina desio mavi ćurak, nego je valjda taj učitelj skrojio ćurak baš one boje, koja mu je bila dozvoljena kao hrišćaninu. 2
Tako je turski namjesnik Husamudin paša izdao 1794. godine naredbu za nošnje i boje odijela: ”Po visokoj carskoj zapovijedi i šeriatskim pravilima, zeleno, bijelo, žuto i crveno odijelo i obuća, nošnja je muslimanska i janjičarska; dugi kalpak, dal-fes, gunj zagarija i postule od kajsera naročito je nošnja jenjičarska; ljubičasta, crna i modra džoka, crne čizme ili postule i crno odijelo nošnja je kršćanska; osim toga plave čizme, mestve ili papuče i druga odijela nošnja je kršćanska i židovska.3 Ta se naredba uglavnom odnosila na nemuslimansko stanovništvo u varošima, ali je vrijedila i za seosko stanovništvo. Vezir Abdurrahman-paša izdao je 1827. naredbu da svako ko nije „Turčin“ ne smije imati od haljina i obuće crveno na sebi, nego da se služe samo crnom bojom.4 Narodna predaja veli da su Turci, pošto je uveden nizam, katolicima i pravoslavnim poskidali fesove, iako je to bio dio narodne nošnje, i dali im pamre i crne ćulahe. Mnogi su godinama prkosili tim naredbama.
Etnolog Milenko S. Filipović, koji je boravio u našim krajevima, piše da katolici u selima Višnjici, Solakovićima i Kopošićima nose šalvare kao i pravoslavni, a i ostali dijelovi odijela su im isti. Dok su se do 1921 godine razlikovali od pravoslavnih samo po čarapama, jer su nosili bijele a pravoslavni šarene, sada se razlikuju i po upotrebi gajtana: pravoslavni sada upotrebljavaju plavkas i višnjev, a ovi katolici i dalje crn. Osim toga, kod ovih katolika sukneni su dijelovi redovno otpočeni gajtanom, a siroda se ne upotrebljava.
Katoličke žene u Višnjici, Solakovićima i Kopošićima, za razliku od muškaraca u istim selima, nose se u svemu jednako kao i žene u Sutješkoj Župi. Ječerma ima peševe koje na grudima presamite. “Anterija” ima obično duge rukave i seže do pojasa, kao i ječerma. Nose dimije i šalvare.
Narodna nošnja je sada samo turistička atrakcija, a posljednjih godina nosila se samo u blagdanskim prigodama. Medutim, nekada je bila neizostavan dio svih događaja, a oblačili su je kako stariji tako i mladi. Ukoliko se nosila na seoska veselja, obavezno su tu bile i tamburice.
Muška narodna nošnja sastojala se od košulje, koparana (mada je koparan – ogrtač, kod nas uglavnom bio dio ženske narodne nošnje), prsluka, fermena, čakšira i pojasa. Košulja je bila od bijeloga tkanog platna zvanog bez (tanki i debeli) s jakom oko vrata. Preko košulje stavljao se koparan. Prsluk je bio ukrašen kopčama i gajtanima. Bio je bez rukava, nije se kopčao i oblačio se preko košulje. Iznutra je imao podstavu u kojoj su se nalazila dva džepa, u lijevom se držala maramica (za brisanje nosa), a u desnom ubrus – peškirčić (za brisanje znoja s lica). Čakšire su pravljene od vune od koje se tkalo sukno i valjalo u stupama, te bojilo. Pojas je bio vuneni ili svileni a širina mu je bila oko 20 cm, a dužina i do 6 m jer se trebao opasati nekoliko puta. Muškarci su na noge oblačili bijele vunene čarape, te kožne opanke zvane oputnjaci.
Žene su nosile košulje, skuteljku i dimije. Dimije su bile crne boje, tzv. velike (za njihovu izradu trebalo je 6 m platna duple širine zvanog atlas). Dimije su imale po dva džepa, po jedan na svakoj strani a da ne bi spadale, vezale su se svitnjakom (učkurom), koji je bio pleten od vune i dovoljno dug. Na glavu se stavljala crna marama s ponekim cvjetnim motivom, a na rukama su kao ukras bile srebrne belenzuke, dok su oko vrata sijali dukati.
Narodna nošnja je brižno čuvana. Gotovo sve naše obitelji imale su po neku narodnu nošnju (ili barem neki njezin dio). Protjerivanjem mještana i napuštanjem sela vrlo se malo sačuvalo.
Kompletna narodna nošnja bila je produkt domaće radinosti.
Mnogo je riječi izgovoreno o našoj narodnoj nošnji. U posljednje vrijeme govorilo se da našoj narodnoj nošnji “pripadaju” i dijelovi odjeće iz ravne Posavine. Govorilo se i govori to radi velikog zalaganja na istraživanju naših običaja našeg bivšeg župnika o. Zvonke Martića, jednog od najboljih suvremenih poznavalaca ove oblasti. Evo šta on sam o tome kaže. Ovo je dio njegovog prvog javljanja koje otkriva mnoge pojedinosti i osvjetljava mnoge nepoznanice:
“Fotografija na kojoj su djevojka s kalkanom, udata žena s poćelicom i maramom, a muškarac sjedi su moj ponos u zbirci samostana i duhovnog centra “Karmel sv. Ilije”. To su nošnje koje je izradila majka Vlade Vidakovića, a djevojačku košulju na vjenčanju 1935. ili 1936. g. nosila majka pok. Zdravka Đoge. Pokojni Zdravko je ove košulje donio jedne nedjelje i poslije Mise, stidljivo ih prljave pokazao i ponudio mi ih kao dar. Naime, košulje su bile u porušenoj kući i čudom su ostale čitave. Starije žene koje su bile na Misi su govorile da to nisu košulje ovoga kraja i da ne znaju kakve su to košulje. Pokojna Mara Zečević, Petrovca, bila je pred zgradom gdje smo imali Mise. Kada je vidjela košulju odmah je prišla Zdravku i rekla mu da je u toj košulji njegova majka bila na vjenčanju. Uz te dvije košulje i Kata Kajić, Šimina žena mi je darovala jednu košulju bez ukrasa veza i posve drugoga kroja. Niti jedan detalj iz Posavine nisam donio u te nošnje. Samo za mene nisu zanimljive gradske nošnje s dimijama, nego stare nošnje koje imaju naziv “krstjanska”. Vaš kraj je blizu grada i žene su počele već oko 1930. nositi dimije. Ljudi se sjećaju samo onoga što su oni nosili, a uvjerio sam se radeći sa desetak skupina u različitim krajevima Bosne i Hercegovine da nošnja nije uniforma i da su krajevi kakav je Čemerno imali više inačica tradicijskog odijevanja. Recimo samo zanimljivo bi bilo istražiti kakva je to kabanica od šajaka, odijevni predmet imućnijih muškaraca ili anterija kaput imućnijih žena. Kapa poćelica bila je dio oglavlja udatih žena. Nekada se nosila na čelu, jer se ženama nije smjela vidjeti kosa, a kasnije se više pomicala unatrag. Mislim da na jednoj slici se vidi poćelica ukrašena srmom. Poznati su mi prigovori oko nošnji iz Čemerna, ali vjerujte mislim da bi bila zanimljiva knjiga mojih razgovora s ljudima o nošnji. Više se ne sjećam ali znam da je jedna žena negdje u Kamenici došla na san svome mužu i rekla da joj plati misu, a on je rekao da nema, a ona mu je odgovorila neka proda anteriju i dadne joj za Misu. I to je podatak u istraživanju koji se dalje prati…
1. Benedikt Kuripešić, Putopis kroz Bosnu, Srbiju, Bugarsku i Rumeliju 1530, Svjetlost, Sarajevo 1950, str. 23.
2. Vladimir Skarić, Glasnik ZM BiH, 01.10. 1902. str. 557.
Još o našim nošnjama…
…Drugi podatak koji svjedoči o neprekinutoj tradiciji u odnosu na predosmanlijsko vrijeme našao sam u župi Čemerno kraj Sarajeva gdje se stare ženske nošnje i danas nazivaju krstjanskim nošnjama. Krstjani su u Bosni, prema povjesničarima, bili kršćanska sljedba s dualističkim učenjima. Zanimljiv je događaj u mjestu Kopošići, također u župi Čemerno, gdje je mnogo stećaka. Seljani su ih uklanjali, jer su im smetali obrađivati zemlju. Ilija Ilić iz Kopošića, svjedoči da su njegov otac i stric, šestdesetih godina prošlog stoljeća, odgurnuli stećak i ispod njega vidjeli daske koje nisu istrunule. Kada su ih podigli ugledali su neraspadnuto tijelo odraslog muškarca obučenog u narodnu nošnju. Opisujući odijelo Ilija tvrdi da je to nošnja njihovog kraja koja je sačuvana do danas. Tijelo i odijelo su se za nekih desetak minuta, pred njihovim očima raspali. Kazivači u župi Čemerno odlučno niječu svaku mogućnost da su se njihovi preci kasnije mogli ukapati u grobnice ispod stećaka.
Pod turskom vlašću nije samo slabo imovno stanje utjecalo na oblikovanje načina odijevanja. Strogi propisi točno su propisivali što se smije, a što ne smije nositi, kakve boje materijala smiju koristiti kršćani, a kakve Turci. Različiti sultanski ukazi, fermani, među kojima je prvi bio onaj sultana Murata iz 1579. ponavljani su nekoliko puta u vrijeme otomanske vladavine. Turci su željeli ovakvim dokumentima spriječiti kršćanski puk da se načinom oblačenja izjednači s njima. Odluke o propisanoj nošnji za vrijeme vladavine Osmanlija odnosile su se i na islamizirano domaće stanovništvo. Danas kod muslimana prisutne duge suknje, pri dnu skupljene, dimije katolkinje u gradovima i muslimanke na selu prihvaćaju tek oko 1880., dakle pred kraj turske vladavine. Ponekad se može pročitati da su dimije kod Hrvatica u crnoj boji da bi se razlikovale od žena „prave vjere“ u Tursko doba. Međutim, takve tvrdnje nemaju posve pouzdanog utemeljenja.
… Vez od crvenoga i crnoga konca izrazitiji je cijelom dužinom rukava u ženskim košuljama u župi Čemerno. Zbog tankog naboranog platna ćereče izrađene košulje, u okolici Uskoplja, imaju ispod dvodijelnu košulju od ravnog pamučnog platna potkošulj, košuljak koje zbog donjeg naboranog dijela čini košulju širom.
…Uz opanke od opute u središnjoj Bosni u svečanijim prigodama nose se sarajevski opanci, od žute i crvene kože, i šareni visočki opanci od raznobojne kože. Crni visočki opanci od crne kože nose se u Kraljevoj Sutjesci i župi Čemerno.
Zanimljivo je ukrašavanje koviljem u župi Čemerno. Iznad ostataka malo poznatog srednjovjekovnog grada Dubrovnika samo na jednoj stijeni raste ovo cvijeće. Djevojke i žene bi ga sušile i prišivale uskim trakama kroz koje su provlačile srebrnu iglu bašliju u djevojačke kape kalkane ili kape udatih žena poćelice. Koviljem su muškarci kitili crne kape od čohe fesove.
Na rukama djevojaka i žena su različite srebrne ili od koralja narukvice belenzuci, rešme u cijeloj središnjoj Bosni.
Dzidzala te majka tvoja.
Nadzidzanu meni dala,
Dala, pa se pokajala.
Jer ja jesam kujundzija,
Kujundzija, Sarajlija
Sarajlija, meraklija.
I na ruke belenzuke.
Nove ću ti sakovati,
Njima ću te darivati!
Izvor: http://sites.google.com/site/jozobster/
Zbog problema oko pronalska novih tekstova molimo izvore da nas kontaktiraju!
Ako ste zainteresirani pisati neke nove tekstove za naš portal pod vašim imenom bilo bi nam zadovoljstvo surađivati.
