Povijest medicine poznaje primjere u kojima su u određenim razdobljima dominantne znanstvene teorije isključivale i u potpunosti zatirale liječenje biljem, smatrajući ga zastarjelim i neprimjerenim. Od konca 19. stoljeća, uza sve rašireniju uporabu kemijskih i sintetskih lijekova, u suvremenoj zapadnoj medicini prevladava stajalište da je uporaba ljekovitog bilja, odnosno fitoterapija, u načelu nepotrebna. U posljednje je vrijeme počelo dolaziti do promjena, osobito s obzirom na to da su Svjetska zdravstvena organizacija (World Health Organtzatim – WHO) i veliki farmaceutski koncerni počeli posvećivati više pozornosti ljekovitom bilju te ulagati veća sredstva za istraživanja na tom području.
Mnogi bolesnici, osobito kronični, ali i liječnici, u posljednje vrijeme počinju odbijati suvremene visokospecijalizirane i tehnički složene medicinske metode ili su prema njima u najmanju ruku postali skeptični. Uporaba ljekovitog bilja u pučkoj medicini ima neprekinut razvoj, a suvremena medicina njihovu uporabu sve češće uvodi kao fitoterapiju, ponajprije pri liječenju kroničnih bolesti. Liječenje biljem postaje predmetom javnih rasprava i u medicinskim krugovima. U porastu su propisivanje biljnih lijekova, kao i uporaba za vlastito liječenje. Pojmom fitoterapija danas označavamo liječenje i sprječavanje bolesti i tegoba s pomoću biljaka, biljnih dijelova i njihovih pripravaka. Takvi biljni pripravci zbog osobite kombinacije aktivnih i pratećih tvari imaju široko terapijsko djelovanje i, u usporedbi sa sintetskim lijekovima, obično manje neželjenih posljedica. Moramo naglasiti da načelno nisu bez popratnog djelovanja. Fitoterapija nije alternativa današnjoj prirodoslovno usmjerenoj medicini, nego njezin dio koji ispunjava prazninu i nudi dodatne mogućnosti pri liječenju i sprječavanju akutnih i kroničnih bolesti.
