Mukom zvona označava se posebnost triju dana što prethode Uskrsu. Oni su u liturgiji izuzeti kao posebni dani, a takvima ih je smatrao i puk, vjerujući da će različiti postupci poduzeti tih dana prema načelu metonimije imati posebno uspješne rezultate. Osobito pogodnima smatrani su trenuci u kojima se zvona zavezuju na Veliki četvrtak označujući početak žalosti ili odvezuju na Veliku subotu najavljujući uskrsnuće i radost. Riječ je o spomenutoj vezi zvona kao zaštitnih predmeta i trenutka uskrsnuća kao najsvetijega trenutka uopće u kršćanskoj godini, s različitim postupcima kojima se najčešće želi postići zdravlje ili dobar urodLjU nekim je postupcima uz djelotvornost trenutka izvedbe korištena njihova metafo-rička sličnost s biblijskim događajima.
Velik je i raznolik broj takvih postupaka zabilježen u hrvatskim krajevima, te je nemoguće navesti sve pojedinačne slučajeve. Najrasprostranjenija metonimijsko-metaforička praksa, zabrana obrađivanja zemlje na Veliki petak, ponegdje održavana tijekom svih dana šutnje zvona, poznata je u svim hrvatskim krajevima, u primorskoj i kontinentalnoj Hrvatskoj. Njome se tijekom Svetoga trodnevlja, a posebno na dan Isusove smrti i polaganja u grob na Veliki petak, nastojalo izbjeći kopanje rupa i oranje. U Kastavštini je izbjegavanje kopanja tumačeno sličnošću toga postupka s kopanjem rupe za križ na koji je Isus bio razapet (Jardas 1957:56). Najčešće je objašnjenje da zemlju ne valja dirati jer u njoj počiva Isus; zabilježeno je u Istri, Dalmaciji, Gorskome kotaru, Baniji, okolici Zagreba, Hrvatskom zagorju i Slavoniji (Francetić 1996:87, Kovač 1990:171, Škoda i Držić 1941:75. Livijo 1986:31, Bonifačić Rožin 1959:40, Korenić 1896:143, Kotarski 1917:197, Lovretić 1990:315). U Samoboru ga je zabilježio Lang (1992:615):
Otkako se zvona zavežu, ne “orje se” i ne kopa sve do Velike subote, dok se zvona opet ne odvežu; takav je običaj od davne “starine”, da se “ne giba v zemlu, dok je Isusovo telo v zemli”.
Zabrana “povrede” zemlje išla je tako daleko da je nije smjela gaziti ni stoka, te se ona na Veliki petak nije izgonila na pašu, primjerice u Petrčanima u okolici Zadra i u Krašiću kod Jastrebarskog (Bonifačić Rožin I954d:25, vlastiti podaci). Međutim, u srednjoj Dalmaciji, u Lici. Baniji i Kordunu, te u Bosni (Milićević 1967/68:480-1, Bonifačić Rožin 1955:30 i 1955a:21, Matešić 1936:8, Kristić 1956:136-37. Barun 1956:147, Filipović 1949:133) bilo je dopušteno orati drugome, siromahu, čovjeku bez volova, osobito poslijepodne na Veliki petak ili Veliku subotu. Čini se da je u tim slučajevima milosrdno i dobrotvorno obilježje dana prevladalo općeprihvaćenu zabranu i rezultiralo društvenom solidarnošću. što se vidi u sljedećem napisu iz Duvna.
“…) a mnoge dobrog srca starješine na Veliki petak l drugi dan Uskrsa oru zemlju siromasima, a sebi za dug život i dobro zdravlje svojih ukućana i svoga blaga.”
U Novigradu kod Zadra na Veliki su petak volovima omotali kopita platnom “da ne ranjivaju zemlju” (Bonifačić Rožin 1954:33).
Na Veliki se petak ponegdje nije smjelo niti hodati po tlu, primjerice na Velome Ižu (Livijo 1986:31). No kako su ljudi ipak morali obaviti dnevne poslove i otići u crkvu, zabranu je valjalo nekako zaobići. U Petrčanima kod Zadra to se činilo na sljedeći način (Bonifačić Rožin 1954d:25):
Na veliki petak cili dan, od ponoći do ponoći ni se zaganjalo blago nikakvo, da ne bi zemlju vređalo. Niti su ljudi stali na zemlju, kad bi išli nekud, nego su išli po daskama. Od kuće do kuće i od kuće do crikve su bile daske po kojima se išlo. Na veliki petak ne dira se zemlju.
U Kupinečkom Kraljevcu, jugozapadno od Zagreba, odbacivale su se cipele s cvekima (čavlima) i obuvali opanci (Barlek 1996a: 13):
Četvrtkom, petkom i subotom išlo se Isusa kuševat. Ako je toplo, žene su bile bose, a po hladnoći obukle bi opanke, ali nikako ne cipele jer one imaju cveke (“da se zemlja ne rani – opanjki imaju samo kožu dole”).
Brojna i vrlo različita gatanja o učinku vremenskih prilika na urod, te preporuke i zabrane u vezi sađenja različitoga povrća – krumpira, krastavaca, graha i si. zabilježena su u svim krajevima, od Slavonije i Hrvatskog zagorja do Like i Dalmacije, uz navođenje dana u kojima se izvode (Veliki tjedan ili neki posebni dani) (Filakovac 1914:169, Marković 1977:115, Zorić 1991:70, Lovretić 1990:560, Bakrač 1987:355, Kotarski 1917:297, Rajković 1973:201 i 1981:239, Hećimović-Seselja 1985:194). Primjerice, u okolici Zagreba u času posljednjega oglašavanja zvona sadili su se krastavci (Bakrač 1987:355), a u trenutku njihova odvezivanja Zlarinjani su sadili grah jer će navodno dobro roditi (Rajković 1981:239).
U zapisima često nije jasno rečeno kad je zabranjeno obrađivanje zemlje ili sadnja, pa se može steći dojam kako su te radnje istodobno i zabranjene i preporučene. Ta se proturječnost razrješuje u onim opisima u kojima se jasno navodi da se zemlja obrađuje ili da se sade određene biljke do posljednjega oglašavanja zvona ili za vrijeme njega, a da se to opet može činiti kad se zvona ponovno oglase. Zapisi su često nejasni, možda i zato što je Crkva mijenjala termine održavanja obreda – u različitim razdobljima održavali su se ujutro, poslije podne ili pak navečer, ovisno o tome pomicalo se i zamiranje i ponovno oglašavanje zvona.
Češće se u Svetom trodnevlju spominje praksa tresenja ili pucanja na voćke ne bi li bolje rodile, a u Slavonskoj Posavini i u Lici provodila se u trenutku odvezivanja zvona na Veliku subotu (Markovac 1940:87, Bonifačić Rožin 1955:30 i 1955a:21). Međutim, to se, kao i neki drugi postupci što se provode u posebno djelotvornim svetim danima, moglo učiniti na Veliki petak, primjerice u Koprivnici, Jaskanskome prigorju, Otoku u Slavoniji i Delnicama u Gorskom kotaru (Horvat 1896:252, Rožić 1908:34, Lovretić 1990:315, Bonifačić Rožin 1954C:27). U Delnicama su voćke tukli ljeskovim šibama blagoslovljenim na Cvjetnicu (Bonifačić Rožin 1954c:27).
Postupak s voćkama katkad se spominje i o drugim datumima, primjerice u Dalmaciji i Istri sredinom XIX. stoljeća (prema Belaj 1994:337). Vitomir Belaj pretpostavlja da je riječ o vrlo starom euroazijskom agrarnom obredu koji se do XX. stoljeća zadržao na prostoru jugoistočne Europe. Bio je poznat u antičkoj Grčkoj te je preko Luke ušao u Evanđelje u prispodobi o neplodnoj smokvi (Luka 13. 6-9).
