Zimski običaji i život na selu - siječanjski običaji

Zanimljiv život dalmatinskog seljaka uvelike je ovisio o zemlji i vremenskim prilikama. Svaki mjesec u godini naš seljak je imao određene poslove i predviđanja. Vremenske prilike na selu znače mnogo, o vremenskom utjecaju ovisi godišnji urod na polju, količina pripremljene zimnice i mnoge druge stvari.

Kako je Dalmatinski seljak definirao mjesece kroz godinu i raspoređivao poslove pokušat ćemo objasnit u sljedećih nekoliko rečenica.

Tekst pišemo damlatinskim dijalektom da sačuvamo izvornost kazivača.

Kako izgleda siječanj na selu

Zima, zima, sto joj vira nosi smrt mnogomu stvoru, a nije draga ni ugodna nikomu, pa ni čoviku seljaku. Osobito seljaku, jer njemu vali puno stvari, da se obrani od zime. Nu valja je primiti, jer je od Boga, a šta je od Boga, slađe je od meda.

Sičanj (siječanj)

Kažu, da se zove sičanj(siječanj), jer je u sičnju najbolje sići drva za lis, ratilo i za kuću. Na priliku za grede, vinčanice, čabrune, late i pritiske. U sičnju (siječnju) je najmanje soka u drvetu, pa lašnje (lakše) se osuši, teže izbiša. Pravo govore seljaci: “Sići japiju (građevno drvo) u sičnju”.

Drugi kažu, nije istina. Sičanj (siječanj), ne zove se zato što se u njemu siku drva, nego što u sičnju čeljad od leda siku (cvokoću) zubima.

Treći vele, nije ni to, nego sičanj (siječanj) kako zasiče tako i dosiče (Kakvim vrimenom počme takim i svrši).

Sičanj (siječanj) je svakako najstudeniji misec u godini. Stariji kažu gori je suv sičanj (siječanj) nego mokar. Ako je suv, uvik nabliduje bura i mraz, mokar ne more biti brez jugovine, a jugovina je siromaška majka. Za intradu (litinu) najbolji je snižan. Ako početkom sičnja (siječnja) pane snig opančar, nije dobar, jer brzo okopni, a izmami buru, ova sve osuši i spali. Najviše naudi rašćiki i usivim šenici i ječimu. Ako li pane snig dokolnjak (do kolina), sva intrada pod njim počiva i spava, niti joj udi mraz ni bura.

Dobar snig gnjoji zemlju. Dobar snig siromaški dubar. Otkad nesta snigova nesta i dobri godina.

Bura

U dalmatinskoj zagori kažu da tri bure pušu. Najžešća je i najgrda ona kasnija najčešće s veće planine u pozadini. Ova zemlju nosi, cabla lomi, kuće raskriva. Ako li je voda na polju, sve polje dimi, ka Vrulja na moru. Pa da ona dura dan-dva-tri, još, još, nego digod osam digod petnest dana. Kad utrne bura, dan-dva-tri ‘ ostane nebo vedro čisto ko caka (staklo). Ali i na toj vedrini noću, jutrom i večerom studeno. Nije se ni čuditi, pučina je zime.

Treći dan ugleda se na zapadu malo kalade (mali oblak), obnoć pane malo sniga po višinam (visinama), po polju kišica, i opet bura priuzme banovinu. Sičanj (siječanj) je većinom taki. Valja istinu reći ima i drukčiji godina. Ima godina, kad snig na polje i glave ne sade. Tada su kiše plave ji često.

Ni takomu sičnju (siječnju) težak se ne veseli, jer donosi nerodnu i nezdravu godinu. A težak se više boji bolesti i glada nego smrti. Ako je sičanj bogat snigom i ledom i litina će biti obilata i zdrava u svakoj intradi.

U misecu sičnju (siječnju) seljak na dvoru malo radi, a da i oće ne more, od mraza, sniga i leda.

Kad je sičanj (siječanj), suv, zemlja se krči, trapi, za loze i duvan. Kogod zemlju pribire ili suvozidine podiže.