SVETA AGNEZA, zvana još i JANJA rođena je 21. siječnja 1206. godine.
Hrvati služe se imenom Janja, Janjica, Janjuška, Janjetina, Agnes, Janja, Jaga, Jagoda, Jagena.
Sveta Janja bila je kći češkoga kralja Otokara u Pragu. Odgoj kod redovnica cistercitkinja očito je obilježio mladu Janju između ostaloga i zato jer se ona ondje često susretala sa svetom Hedvigom, a s njezinim su je sinom zaručili već kao malenu djevojčicu. No ove su zaruke kao još i jedne raskinute. Bila je to okolnost s kojom je devetnaestogodišnjakinja bila vrlo zadovoljna jer je osjećala više sklonost životu u siromaštvu i u slobodi od braka.
Nekoliko godina nakon smrti svoga oca upoznaje franjevce. Preko njih je također čula za svetu Klaru koja je u samostanu svetog Damjana u Asizu s još nekoliko istomišljenica sprovodila život najstrože pokore. Očarana tim idealom neposjedovanja u najstrožem smislu riječi, Janja je stupila u kontakt s Klarom i počela se pripremati za ulazak u njezinu zajednicu. Ponajprije je rasprodala sve što joj je od dobara pripadalo kao češkoj princezi. Novcem što ga je tako dobila sagradila je tri crkve sa samostanima i jedan dobrotvorni gostinjac. Tako je 1234. godine osnovan i praški samostan klarisa. U tu su se kuću uselile sestre iz Italije, a još iste godine je i mlada Janja ondje obukla svoje redovničko odijelo. Započela je svoj novicijat.
Ulazak u Red jedne pripadnice kraljevske kuće imao je ogromno značenje za daljnje širenje franjevačkog pokreta na slavenskim prostorima. Mnoge su plemenitaške žene (ponukane primjerom mlade princeze Janje) počele na veliko podupirati samostane, a neke su i same osjetile poziv da prihvate redovnički život.
Janjina je najveća zasluga u tome što je učinila sve da se u njezinu samostanu očuva neokrnjen ideal siromaštva. Bio je to životni ideal što gaje ona dijelila sa sv. Klarom. Franjevački red koji se prvi tako radikalno opredijelio za siromaštvo nenadano je narastao, a to je nužno sa sobom donijelo jače naglašavanje lika svetog Franje koji je bio glavni motiv za tolike ljude što su se pridružili Redu. To isticanje lika bilo je daleko potrebnije tada nego što su to iziskivale one prvotne male skupine. Poslije smrti sv. Franje zavladala je kao neka nelagoda, dezoijentacija. Vremenom su braća tražila olakšice u življenju siromaštva, a to im je onda i službeno potvrdila Sveta Stolica. Klara međutim, koja je Franju nadživjela gotovo četiri desetljeća, obranila je – to znači i sačuvala – prvobitno Pravilo za svoju zajednicu. Janju je u tome na slavenskim prostorima podupirala Češka. Njezina samostanska zajednica dobila je 1238. godine od pape Grgura IX. povlasticu najuzvišenijega siromaštva, te su one i nadalje kao zajednica živjele samo od onoga što bi braća isprosila od naroda za sestre.
Janja se i u osobnom životu doslovce držala duhovnoga siromaštva,. Odbila je naslov opatice što joj ga je papa htio podijeliti. Umjesto toga, dopušta daje nazivaju sestra ili službenica Kristova.
Dana, 2. ožujka 1282. godine Janja umire u praškom samostanu klarisa. Pokopana je u crkvi Svetog Spasa što ju je ona sama utemeljila kao zakladu. Već na sam dan pokopa dogodilo se prvo čudo.
-Mnogobrojna nastojanja oko njezine kanonizacije stoljećima su bila uvijek obustavljena. Negdje je zapinjalo. No ona je i pored toga ostala nezaboravljena. Istom je 1874.-godine proglašena blaženom.
Njezin životni put očito je svijetli primjer pravoga kršćanskoga života. Slobodno izabrano siromaštvo koje je usvojila dobiva svoju vrijednost po cilju. Siromaštvo je zapravo uvijek kršćanska krepost kad od odvraća od navezanosti na materijalna dobra. Ono je kršćanska kad nam čuva duh slobodnim od svega što bi nam poslije Siromaštvo tako postaje simbol istinskoga kršćanskoga pouzdanja kreposti.
Sveta Agneza Janja blagdan i život mučenice
