Tijekom prve polovice dvadesetog stoljeća gospodarske prilike u Dalmaciji nisu se puno mijenjale. Jedan od uzroka tomu bila su dva svjetska rata koja su odvukla mušku radnu snagu iz sela, pa je veći dio zemlje i po nekoliko godina ostajao neobrađen. Drugi važan uzrok bila je propast domaće vinove loze od napada žiloždere, zbog čega se početkom dvadesetih počinje saditi otpornija divlja američka loza.
Ratovi, prirodne nepogode, vječni nedostatak plodne zemlje u kamenjaru i napori koje je tražila njezina obrada učinili su život u Dalmaciji izuzetno teškim. Iako nije bilo obitelji bez komada zemlje, narod je bija gol i bos i više puta gladan. Nesigurni prinosi rijetko su pokrivali obiteljske potrebe, posebice one koje se više nisu mogle zadovoljiti razmjenom domaćih proizvoda nego kupovanjem, pa su se novčana sredstva osiguravala trgovinom, odlaskom na nadnicu i slanjem mlađih i radno sposobnih muškaraca. Najsiromašnije su bile one koje su imale malo zemje i živine, a jato diće, u kojima nije bilo dovoljno muške odrasle radne snage i di čejad nije tila radit. Bogati su imali zemje na sve četri strane, više bravi, trgovine i gostijone u svitu, konje, veće kuće s tinelon i si. Iako stara dalmatinksa izreka “Ban banicu, a kraj krajicu” otkriva suštinu društvenih odnosa, kazivači tvrde da su se bogati i siromašni dobro gledali. Prema iskazu jednoga od njih: Bogatiji bi i opanke i veculet da ka se odilo u gradove. Podjednako su, kao i oni siromašni, sudjelovali u mjesnim proslavama i bili kumovi na krštenju, krizmi i vjenčanju — kako njin je di bilo misto.
Znali su i zajat šolde na rič, jerbo unda jude nije vezivalo pismo nego besida.Vjerojatno je gospodarska homogenost koja je proizlazila iz osrednjih mogućnosti većine mještana bila uzrokom da su seljaci sebe nazivali težacima i jedni se drugima obraćali s “ti”, što se u većini obitelji prenosilo i na djecu u obraćanju starijima. Gospodom (šjor, šjora i šinjorina) zvali su gradske stanovnike , bez obzira na njihovo stvarno imovno stanje, pred kojima su tučepski težaci bili nikako poniženi. U selu Šjor bio stariji stanovnik kojeg se najviše poštovalo, ali se isto nije prenosilo na njegovu obitelj, jer se npr. njegovu suprugu nije zvalo šjoron. Naziv “gospodin” rabio se u selu samo za učitelje. Tako se učitelju obraćalo s gospodine učiteju, njegovoj supruzi s gospojo, a učiteljici s gospojo ili gospojice učiteljice. Za razliku od njih, svećenik je za sve bio velečasni. Gospodinu, šjoru i velečasnomu obično se govorilo “vi”, no često bi se u razgovoru miješale forme “vi” i “ti”. Do ustaljivanja načina obraćanja starijima, imućnijima, onima koji ne ovise o zemlji i strancima dolazi nakon dvadesetih godina, sa sve većim utjecajem škole na mladež i većom pokretljivošću mještana.
