Već je ranije rečeno da su dalmatinci bili jezično, vjerski i kulturno homogena zajednica s relativno ograničenim kontaktima s drugim narodima i kulturama sve do pojave masovnijeg odlaska u svit početkom stoljeća i okretanja turističkom gospodarstvu zadnjih desetljeća. Iako su odlasci i dolasci iz svita mijenjali duhovni prostor dalmatinaca, on je u prvoj polovici stoljeća još uvijek bitno ovisio o tri čimbenika.
Jedan je ekstravertni stil života karakterističan za dalmaciju u kojoj su ćakule i kontreštavanje bili temelj prepoznatljivosti pojedinca unutar zajednice i zajednice kao cjeline. U takvim uvjetima najsnažniji regulator mišljenja, vjerovanja i ponašanja pojedinca jest šta će kazat svit. Sramota o svita bila je nešto najgore što se pojedincu moglo dogoditi, jer posljedice društvene osude nije snosio samo on nego i njegova obitelj. Međutim, autoritarnost i neupitnost društvenog stava i njegova sudbonosnost za pojedinca i obitelj bila je i ostala u dalmaciji isprepletena s ironijom, šalom i finim izrugivanjem svim onim što jc općenito obilježavalo komunikaciju u mjestu. Neprihvatljivo ponašanje koje je još moglo biti predmet ironične pretvorbe, osiguravalo je pojedincu povrat u zajednicu ako bi on prihvatio priko zafrkancije, odnosno ako bi prihvatio izrugivan je i šalu na svoj račun.
Drugi čimbenik duhovnog života dalmatinaca, koji je izravno utjecao na oblikovanje samosvijesti i učvršćivao identitet toj§ prostora bilo je narodno epsko pjesništvo, pripovijetke, legende i lirske narodne pjesme koje su generacijama stariji prenosili na mlađe. Koje je mlađe generacije podučavalo o povijesti i borbama predaka za očuvanje narodne samosvojnosti, prenoseći na nove generacije istu vrstu odgovornosti. U svakom košiluku, u svakoj obitelji našao bi se netko tko je moga dobro pantit i lipo govorit i koga su ostali pozorno slušali. Nakon pjesama raspredale bi se priče i legende o mjesnim junacima i nekadašnjim događajima koje su bile važan dio dalmatinskog kolektivnog pamćenja. Običaj da na sijelima jedan uvodi temu, a drugi slušaju, nadopunjuju, provjeravaju i mijenjaju sadržaj i način njegova izlaganja zadržao se tijekom cijele polovice stoljeća, a u nekim se elementima može prepoznati i danas. Između dva rata na taj su se način mještani upoznavali sa stanjem u zemlji i svijetu. U vrime velike žege okuplja bi se cili svit pod murvon oko nekoga tko bi naglas čitao novine ili donio vijesti s puta, nakon čega su obično slijedile duge i bučne rasprave.
Treći čimbenik, koji je znatno određivao prva dva, bila je vjera, djelovanje crkve i svećenika. Da su tu dalmatinci od davnina bili dobri vjernici, govori razmjerno velik broj crkvi i kapelica. Najveći utjecaj na mještane imale su mise na kojima svećenici nisu samo prenosili i tumačili tekstove iz Svetog pisma nego i izricali svoje stavove o događajima u selu i izvan njega. Njihove riječi zacrtavale su okvire i smjernice razmišljanja i djelovanja svakog vjernika, pa su ih dalmatinci nastojali što izravnije slijediti. Potvrda njihove vjere bili su redoviti odlasci na nedjeljne mise u župnu crkvu, na mise što su se služile u ostalim crkvama na dan njihovih zaštitnika, i druge vrste bogosluženja i crkvenih obreda.
Većina redovitih odlazaka u crkvu tijekom godine bila je usmjerena na molitvu, ispovijedanje grijeha i na pokajanje. No mještani su pohodili svećenika i radi utjehe, savjeta, zaštite ili pomoći za svoje osobne probleme ili probleme svoje obitelji koje nisu mogli sami riješiti.
