Zapisi nedvojbeno govore da je najprošireniji trenutak umivanja u korizme-no-uskrsnome razdoblju bio onaj najsvečaniji, vrhunac cijeloga razdoblja – trenutak uskrsnuća koji se tijekom vellkosubotnjega crkvenog obreda obznanjuje ponovnom zvonjavom zvona i pjevanjem Glorije.’U svim hrvatskim krajevima, bez obzira na ponegdje poznate alternativne termine umivanja, u “oni sveti čas”, kako kaže Frano Ivanišević (1987:449), valjalo se umiti/To se moglo učiniti vodom netom blagoslovljenom u obredu Velike subote, tekućom vodom (u moru, rijeci) ili na bilo koji drugi način.
Umivanje blagoslovljenom vođom, a u Dalmaciji i njezino pijenje (Furčić 1984:35-36, Milićević 1975:451, Bonifačić Rožin 1954d:25), zabilježeno je u svim primorskim krajevima, od kvarnerskih otoka do okolice Dubrovnika (Bonifačić Rožin 1954a, 1954b i 1962,ŠiroIa 1938:130-131, Milićević 1975:452, Furčić 1984:35-36, Ivanišević 1987:449, Čapo 1983:14). Znakovit je opis s Paga kako žene na zvuk zvona trče prema blagoslovljenoj vodi da se operu – jer pranje djeluje samo u času zvonjave!
– vjerujući kako će zahvaljujući tome ostati zdrave. Pritom je u crkvi dolazilo do nereda te se jedne godine sakristan dosjetio kako bi ga ubuduće možda mogao spriječiti (Širola 1938:130-131):
Kada ponovo zazvone crkvena zvona, sav je narod preporođen. “Zenskinje trču sve blagoslovljenoj vodi, da se peru (peru križa; da je moguće, bi se i okupala unutar).” Vjeruju, da će po tom ostati zdrave i da “ne će prišćina past” na njih. Ženskinje nuđaju vodu i ostalima u crkvi. Kako pri tom nastaje u crkvi strka i žamor, mnogo puta ih opominjahu, ali s malo uspjeha. Zato se pokojni sakristan Josip Kukera jedne godine dosjeti, pa – “da se zneme iz običaja njorancija” – učini šalu: U vodu u škropilnici nasuo je “žuč od sip” (crnilo) i nikome toga nije rekao. Kada su zvona zazvonila, žene su pohitale do škropil-nice i počele se brzo prati, jer to pranje vrijedi samo, dok zvone zvona. Valjalo se dakle požuriti i nijedna se nije ogledala u vodu, već se hitro oprale i sve postale crne. Mnogo su se jedna drugoj čudile, svijet im se – onako namrčenima – smijao.
I dok se ponegdje u srednjoj Dalmaciji na Veliku subotu i u polje nosila blagoslovljena voda da bude pri ruci kad se na zvuk zvona valjalo umiti, dakle nije bilo alternative umivanju u blagoslovljenoj vodi (Milićević 1967/68:480 i 1975:452), drugdje se moglo umiti neblagoslovljenom vodom, uz jednako vjerovanje da to donosi zdravlje, osobito očiju, te ljepotu i čistoću lica. Bilo je dovoljno na zvuk zvona potrčati do bilo koje vode i njome protrljati oči i obraze-, u kontinentalnim krajevima umiti se na bunaru ili u potoku, a u priobalju u moru. O umivanju u moru imademo podatke iz cijeloga priobalja a najstariji je onaj iz Selca u Hrvatskom primorju iz sredine XIX. stoljeća (Kombol 1863:327, Ragužin 1991:248, Bonifačić Rožin 1956:49 i 1966a:27, Milićević 1975:451). U Poljicima su se u tome trenutku kupali napose ljudi koji su imali svrab, a da bi kupanje bilo uspješnije, cijeli su čin izvodili gotovo obredno (Ivanišević 1987:623):
I na Bilu subotu, kad se proslavi “Gloria” u crikvi, idu se niki okupat u more ili živu vodu u Cetini, da jin se skine srab, ali iđuć amo i tamo ne imaju se obazirat na nikoga.
U kontinentalnim krajevima alternativa moru različite su prirodne vode: tekućice. primjerice na Baniji rijeka Una (Muraj 1992:193) ili potoci u Poljicima,Međimurju 1 Slavoniji (Ivanišević 1987:449, Blažeka 1941:71, Zorić 1991:72). Mogao je to biti i bunar, koji Je obično bio i najbliži izvor vode kraj kuće. primjerice u Poljicima i u Međimurju (Ivanišević 1987:449, Blažeka 1941:71, BonifaČlć Požln 1959a: 12) ili bilo kakva vođa – u Kastvu, na Velom Ižu (Jardas 1957:57, Livijo 1986:23), Moslavački zapis, doduše umivanja na Veliki petak, govori zašto je baš protočna voda bila posebno cijenjena. Opis ujedno sadrži objašnjenje postupka sličnoga učinka kakav Crkva pridaje blagoslovljenoj vodi, s tim što Crkva smjera na duhovna, a puk na materijalna čišćenja (Moslavac 1995:3):
I staro i mlado hrlilo je na potok s kakvom ponjavicom ili ručnikom, a
nemoćnima se donosila voda u kablićima jer se smatralo da protočna voda
ima ulogu odstranjivanja svih nečistoća i prljavština “tijela i duše čovječje”!
U slavonskom Cerniku djeca su trčala da se umiju u potoku, koji u vrijeme kazivanja 1980-ih godina više nije bio čist, pa se niti običaj nije mogao održavati, U prošlosti je radi pospješivanja postupka glavu
trebalo okrenuti niz vodu jer ona jedino tako odnosi svu nečist s očiju i glave.
U požeškom se kraju umivalo na poseban način (Franić 1936.130):
Na Veliku Subotu, kada se prvi puta oglasi u crkvi zvono, baca se voda na krov, a kada s krova natrag curi, dočekuje se u dlanove i s njome umiva.
Uz najčešći razlog – umivanje radi zdravlja posebice očiju, te lijepoga lica s kojega će nestati lišaj ili neka druga kožna bolest, često su se kao razlog tome činu navodila mišljenja povezana sa značenjem koje se u crkvenom kultu pridaje vodi ili
s danima u kojima se umiva: u Šestinama se umivalo “da bi korizma spala s obraza”
(Bakrač 1987:355), u posavskim selima oko Županje da se operu Gospine suze koje su na Veliki petak prolivene pod križem (Bogutovac 1971:129), na Velome Ižu umivalo se uz riječi “oper Bože grihe moje ča učinih do ve dobe” (Livijo 1986:23), u Mošćenicama kod Opatije “da vavek gledamo svetlos nebesku” (Bonifačić Rožin 1952:22).
U Dubrovačkom primorju i Konavlima te u Dalmatinskoj zagori na zvonjavu uskrsnih zvona umivalo se u vodi u koju je prethodno stavljeno cvijeće (Bonifačić Rožin 1961, 1962 i 1963, Buljan 1985). Ante Buljan u svojem opisu običaja “rodnoga kraja Sinja. Imockog, Vrljike, Livna kao i pripadajuće okoline” kaže da je u istome trenutku valjalo pojesti jaje (1985:5), što je vjerojatno u svezi sa starijim propisima o zabrani jedenja jaja u korizmi:Za veliku subotu pripremaju se dvije stvari i to: naberu se ljubičice, pripremi se sa vodom da bude pri ruci da čim Glorija zazvoni da se odmah sa onom pripremljenom vodom u koj su ljubičice što brže operu oči, to je potrebno za zdravlje očiju, jaja su pripremljena da čim zazvoni Glorija po pravilu: Glorija zazvoni, jaja u kljun.
Krajevi gdje je zabilježeno umivanje u cvjetnoj vodi u trenutku obznanjivanja uskrsnuća, ujedno su i krajevi u kojima se isti postupak obavljao i na Cvjetnicu. Umivanje u cvjetnoj vodi na Cvjetnicu u Sinjskoj krajini i u Lici, uz odredbu da ga valja obaviti prije izlaska sunca (Milićević 1967/68:479, Hećimović-Seselja 1985:193). prošireno je s istim vjerovanjem kao i umivanje u vodi u trenutku uskrsnuća I ono donosi zdravlje, mladost i, osobito, ljepotu lica i zdravlje očiju. U Lici. istočnome Srijemu te u Bosni u vodu su se najčešće stavljali drijenak. bršljan i razno cvijeće, osobito ljubice (vlastiti podaci. Hećimović-Seselja 1985:193, Bonifačić Rožin 1955a: 21. Kristić 1956:136, Barun 1956:146. Filipović 1949:133); u bačkih Bunjevaca, u Sinjskoj krajini i Poljicima osim cvijeća u vodu se stavljalo i mlado žito (Sekulić 1986:360, Milićević 1967/68:479, Ivanišević 1987:446). Običaj je bio poznat u hrvatskim i bosanskim područjima tzv. dinarske kulture i u mediteranskim područjima koja su bila pod njezinim utjecajem: u zapadnoj i srednjoj Bosni, Lici, Poljicima, dmiškome, sinjskome i imotskome kraju te u Konavlima (Kristić 1956:136, Barun 1956:146, Filipović 1949:133, Hećimović-Seselja 1985:193, Bonifačić Rožin I955a:2l, 1956a:33 i 1961:74, Ivanišević 1987:446, Milićević 1967/68:479, Buconjić 1908:47, Balarin 1901:318). Može se pretpostaviti da je seobama stanovništva običaj prenesen u panonske krajeve, gdje ga bilježimo u okolici Nove Gradiške, kod Bunjevaca u Bačkoj i u Srijemu (Đanić 1993:114, Sekulić 1986:360, vlastiti podaci). Umivanje u cvijeću u Ivčević Kosi u Lici donosilo je zdravlje i ljepotu (Hećimović-Seselja 1985:193):
Svi članovi obitelji umivaju se u cviću (prije sunca) i vjeruju da im ove biljke donose zdravlje i ljepotu (zdrav ko drinić, lipa ko fijolica, treperi i raste ko bršljan) (…)
U trećoj varijanti umivanja koristila se voda koja je imala neke veze s pripremom jaja za Uskrs, bilo da su se ona u njoj kuhala ili hladila, ili da su u nju stavljene lupine (ne)blagoslovljenih jaja. To je umivanje također u funkciji zdravlja i ljepote lica. U Slavoniji se obavljalo na Veliku subotu na zvuk zvona. Evo što je o tome krajem XIX. stoljeća zapisao Lovretić za Otok u Slavoniji (1990:316):
Koji ostaju na Veliku subotu kod kuće. a ne idu u crkvu, umivaju se, kad se zvona razvežu. u onoj vodi, gdi su se ladila jajca, što su skuvana za svetenje. To čini obično samo mladež pigava i mozuljičava. U toj vodi. gdi su se jaja ladila, posli se jaja i ogule, a ljuske se ostave u vodi, da bude onome, koji se u toj vođi opere. lice bilo ko jajce.
Iz često nepreciznih zapisa moglo bi se zaključiti da su se osobe koje su se umivale razlikovale ovisno o tome je Ii riječ o umivanju blagoslovljenom ili cvjetnom vodom Ili pak vodom s ljuskama jajeta. U prvome slučaju činili su to svi ljudi bez obzira na spol i dob, a u druga dva slučaja djeca i mlađi ljudi, osobito djevojke. Ponegdje su sudionici bili određeni trećim čimbenikom, kao u Poljicima i u Otoku u Slavoniji, gdje su bolesni ili pjegavi ljudi, bez obzira na spol i dob, to činili radi ozdravljenja (Ivanišević 1987:623, Lovretić 1990:598). Ti primjeri kazuju da je umivanje uz preventivno moglo imati i ljekovito djelovanje.
Sva su se tri oblika umivanja, iako ne isključivo, koristila liturgijom određenim vremenom Isusova uskrsnuća za trenutak svoje provedbe. U nekima se, k tome. iskorištavala blagoslovna moć kultnog rekvizita i blagoslovljene vode Ili blagoslovljenih jaja. Umivanje se, dakle, oslanja na religijsko vrijeme i na sličnost u značenju s uporabom vode u crkvenim obredima. U kršćanskoj liturgiji, kao i u mnogim nekršćanskim civilizacijama, voda je simbol očišćenja. Stara rimska liturgija imala je molitvu za posvećenje vode kojoj su se u kršćanskoj starini pridavala čudesna svojstva (usp. Kniewald 1937:119). Očišćujuća i obnoviteljska funkcija blagoslovljene vode razvidna je u molitvi koju je u prvim desetljećima XX. stoljeća svećenik izgovarao pri blagoslovu vode. Iako je očišćenje o kojemu govori duhovno, mogla je potaknuti vjernike na druga, materijalna čišćenja.
Uz postupke s vodom valja još spomenuti i polijevanje vodom, izrazito društveni običaj mladića i djevojaka što se u Bunjevaca odvijao na Uskrsni ponedjeljak i utorak (Sekulić 1986:247). Srodnih je običaja bilo drugdje u Europi, primjerice u Poljskoj (Keler 1980:374). U tome običaju očituju se mogućnosti za igru i zabavu a prema jednome tumačenju i zadovoljstvo da se privremeno nekome našteti.
