Udvaranje momka djevojci

Svidili se momku djevojka u selu, on čeka povoljan trenutak da joj to izjavi. On će nastojati da je što više puta sretne ili da joj pokloni cvijeće. Dobije li nepovoljan odgovor, momak će ubrzo preći preko toga kao da nije ništa ni govorio. Pristane li djevojka, momak će ugovorene večeri otići na sijelo. To mora biti utorkom, četvrtkom, subotom i nedjeljom, dočim ostalih dana ne sijele momci i djevojke, nego samo udovci.

Tako se momak jedne večeri spremi, dotjera i prikupi svu snagu te odlazi do djevojačke kuće. Naravno, prethodno mora znati gdje djevojka spava, pa ako je legla, momak pokuca na vratima nekoliko puta i nastavlja polako zvati djevojku po imenu. Djevojka se neće ni u kom slučaju odmah javiti i ako čuje. Momak se treba dobro namučiti da dođe do djevojke, a da joj osvoji srce potrebno je da toliko dolazi na sijelo da raskine nekoliko pari opanaka. Mora dakle biti uporan do kraja, jer djevojka ne želi da momak dobije dojam kako ona jedva čeka da se on pojavi. Tko prvi otkrije sve karte u ljubavi gubi partiju. Ponos naše patrijarhalne djevojke bio je često jači i od same ljubavi. Ali momak i dalje zove polako i uvjerava djevojku da mu otvori vrata, zavarava je kako je udarila kiša, krupa, i okrenula bura koja sve odnese, pa se on mora spasiti u toj crnoj noći. I tako on i dalje polaže ispit iz retorike. Nakon dužeg zvanja djevojka se Okrene i prevrne tobož kao da se tek prenula i odjednom se odazove. Pravi se da ne poznaje tko je zove i zato ne može nikako otvoriti. Ili kaže da ne smije od roditelja ili da je boli zub i glava i da se osjeća pospana. Na kraju će reći: »Dođi drugu veće! Ti se sa umom rugaš, nisam ja za tebe, traži bolji cura«. Momak mora biti sposoban i uporan da sve što je djevojka rekla pobije i obrazloži na svoj način. Tek onda djevojka ustaje, oblači se, obuva i polako otvara vrata. Momak je pozdravi i rukuje se s njom, a ona se još uvijek tobože pravi iznenađena momkovim dolaskom. Djevojka ponudi momka da sjedne na sanduk ili škrinju, što će on i učiniti dok djevojka i dalje stoji i ponešto razgovara. Kasnije će nedaleko momka sjesti.

Seoske djevojke

Tako počinje sijelo

Petrolejka gori, a momak i cura razgovaraju. Sve to često osluškuju roditelji, a naročito brižna mati. Momak i cura prvu večer ne razgovaraju ništa konkretno, nego tek toliko da se ispuni vrijeme. To su obično događaji iz svagdašnjeg života u selu i okolini, seoska sijela i derneci. Momak ipak želi da sazna s kim djevojka sijeli i ima li ozbiljna momka. Cura će obično reći da nema nikoga i da na nju momci još i ne gledaju. A svrha je cijeloga razgovora da se dvoje mladih upozna, zabavi i zbliži. Nakon stanovita vremena djevojaka napomene momku da je vrijeme poći spavati. Momak to poslije kraćeg zatezanja i prihvaća. Ako djevojka osjeti da joj se momak donekle sviđa, onda će na njegov upit kazati koju će večer opet doći. Zatim se rukuju, pozdrave i rastaju: djevojka ide spavati, a momak odlazi kući.

0 tom moći pjevaju ovako:

»Oj zorice jel’, ti žao noći

‘Ko je meni od divojke poći.«

ili:

»Oj divojko, moja do zorice,

Od zorice duvanske stanice.«

Momak tako nastavlja dolaziti na sijelo u djevojke. Zatim počne s njome sastajati i nedjeljom poslije podne na dernecima. To saznaju i njihovi roditelji i svi seljani. Pa ako se djevojka ozbiljno opredijelila za jednoga momka i sijeli dulje s njim, onda drugi momci i ne pokušavaju dolaziti k njoj na sijelo. Oni mogu sijeliti jednu ili više godina. Nekada su djevojke u znak ljubavi poklanjale momcima bijele vunene čarape ili terluke. Gojile su mesliđan i drugo cvijeće za njih. Ako se sve normalno razvija između momka i djevojke, koji sijele, oni će se i uzeti. Međutim, momak i djevojka mogu se razići i poslije samo nekoliko susreta. To nije nimalo tragično za djevojku, ali, ukoliko duže vremena sijeli s jednim momkom pa je on ostavi i oženi drugu djevojku, onda se odma nađe u dosta teškom položaju u svome selu.

Mesliđan

Ostaviti djevojku, prema narodnom svaćanju, za svakoga momka je najveći grijeh i sramota. Tko ostavi i upropasti budućnost djevojke, taj ne može imati sreće, jer su teške djevojačke kletve i suze. Ostavljena djevojka na selu nema nikakve budućnosti, jer je svi momci zaobilaze i njezine su šanse za udaju minimalne. U svakom slučaju, morat će se udati za nedraga ili ostati za uvijek neudata. Za ostavljenu djevojku teško je i jedno i drugo.

Djevojku najčešće skude žene i izmisle nešto vrlo loše o njoj pa kažu momku i njegovim roditeljima. To je viliki grijeh, što najbolje potvrđuje ova priča:

Bija neki momak velik grišnik. Pođe pratru na ispovid a on mu reče da ga nemere nikako ispoviditi jer je veliki grišnik. Kad se momak mnogo zabrinujo, pratar mu dade suvu glavnju i reče:

»Nosi tu suvu glavnju po svitu uvik sa sobom i ako ti prozeleni dođi i ispovidit ću te«.

Oda on dugo po svitu i jednom sritne nekakvu babu i upita je kud ide. Ona mu odgovori:

»Dosad sam skudila sedamdeset cura pa idema još amo u ovo selo da skudim još jednu«.

Mladić prođe putem pa se siti kako je to veliko zlo, te se vrati1 i glavnjom ubije babu. Njegova suva glavnja odmah prozeleni, što je učinio tako dobro dilo«.

Seljačkim djevojkama bila je mnogo važnija udaja nego ljubav. Tako su djevojke, koje su bile prije rata u našim selima ljepotice, rijetko se opredjeljivale da sijele i ašikuju samo s jednim momkom, jer su mislile uvijek da mogu dobiti još boljega momka nego što im se trenutno nudi. Pa ako je jedna djevojka sijelila samo s jednim momkom, bojala se da je on ostavi i tako da izgubi šanse za udaju. Osim toga u to vrijeme sijelilo se potpuno liberalizirano i popustio je roditeljski nadzor, pa su cure otvarale vrata svim momcima i sjelile s njima, ali do zadnjega momenta nisu znale za koga će se udati.

Tako je nastala pjesma:

»Lipo moje u Šimića brigu

Jednu zovnem četiri se dignu.«

Isto tako običaj je bio da svi seljački momci dolaze u svih djevojaka i da se bar pred njima pokažu kao kandidati. Na kraju djevojka se udaje za jednoga između onih koji je najozbiljniji kandidat za ženidbu i koji joj se najbolje sviđa. Ukoliko se voljeni momak kolebao, djevojka se udaje za onoga koji joj je isto dolazio ponekad na sijelo. Takve djevojke vjerovale su da prava ljubav dolazi poslije vjenčanja.

Ali, ako se te djevojke ne bi mogle odlučiti u pravi čas za udaju, nego su produžavale sijeliti sa više momaka, onda bih ih vrijeme ulbrzo pregazilo, jer bi ih već sustigle mlade djevojke i tada ni jedan bolji momak na njih ne bi više obraćao pažnju.

O tim seljačkim izbirušama momci su pjevali:

»Gazda neće, siroma se boji

Zato cura u matere stoji.«

The post Sijelo momaka i djevojaka – ćosanje, udvaranje uz pjesmu i običaje – appeared first on Narodni.NET.

Imao sam sreću da od najranijeg djetinjstva, pa sve do odlaska na fakultet,  budem skoro svakodnevno u kontaktu sa ćilimima. Kao dete rastao sam pored razboja čuvenih tkalja Franci iz Rasova kod Bijelog Polja, najbliže majčine rodbine, a potom je moj otac Jupo, izuzetan poznavalac ćilima, dugo radio u domaćoj radinosti, kao organizator proizvodnje u rožajskoj ćilimari.

Priprema pređe

Ponosan na lepotu ćilima, i danas mi negde u dubini sećanja, prođe dosta zanimljivih priča i uspomena, na vreme ispunjene lepote, čudnog spokoja i neobjašnjive nostalgije, zbog čega je ćilim postao deo mog identiteta.

 Izrada ćilima u hrvatskoj

Kao što to biva u životu, običaji se menjaju, prilagođavaju novim navikama i shvatanjima ili  potpuno nestaju sa mape nacionalne kulturne baštine, a ćilim, iako afirmisan u našoj tradiciji, delio je sudbinu takvih promena. Svedok sam vremena kada su se iz naših domova, ne tako davno, iznosili izuzetno vredni ćilimi i nudili na prodaju za smešne svote novaca, a na njihovo mesto postavljali nekvalitetni i jeftini industrijski tepisi. Tako su i ćilimi kao ljudi i naša sela, umirali tiho, nečujno, dostojanstveno.

Kao velika umetnička vrednost, sa kompleksnim kulturnim značenjem i  likovnom  posebnošću, uz tradiciju od nekoliko hiljada godina, danas se ćilim izučava na prestižnim univerzitetima.

Povijest ćilima

Po mišljenju istaknutih etnografa i etnologa na Balkanu, ćilim (persijski – gilim, gelim; turski –kilim, kelim) je u naše krajeve došao sa turskim osvajanjem, mada ima i onih koji osporavaju takvu tezu, ali bez dovoljno osnova i  činjenica. Inače, smatra se da potiču iz drugog ili trećeg veka pre nove ere sa prostora Kaspiskog jezera i armenijskih vrleti.

Ćilim je najlepši, najoriginalniji i najčistiji narodni proizvod. Celokupan posao obavlja se ručno. Radi se iz jednog dela. Sa šarama i ornamentima ima dva glatka identična lica, što se postiže čvrstim utkivanjem potke. Izrađuje se na vertikalnom razboju (čije se grede razmiču u zavisnosti od veličine ćilima), od fine, vrlo tanke i ravnomerno opredene vune (u početnoj  fazi ćilim se izrađivao od trske). Od kvaliteta potke i osnove, koja ima veliku gustinu po santimetru, umnogome zavisi  kvalitet ćilima. Inače, tehnika izrade ćilima ostala je gotovo ista od njenog nastanka.

Izrada i značenje ćilima

Izrada ćilima je uglavnom bio ženski zanat i proizvod. Tkale su ga darovite žene pa je, najčešće, od jednostavnog tkačkog proizvoda postajao umetničko delo. Prilikom izrade ćilima, pored alhemije, najvažniji su prsti tkalje, u kojima je puno specifične sinergije, želja i inspiracije. Tajnu tkanja otkrivaju prsti  »makar to ponekad bilo i bolno»[1]. Prsti uvlače potku različite boje u osnovu i posle takve radnje udara se metalnim češljem, kod nas poznatim kao kirkit.

Ručna izrada bosanskih narodnih nošnji

Izrada ćilima je izuzetno spora i temeljna, zbog čega novac dat za ćilime nikada ne može biti adekvatna nagrada za rad i trud uložen u njegovo tkanje. »Samo oni koji poštuju  ručni rad, znaju kako je teško od klupčeta konca izatkati ćilim». Da bi nastao, potrebni su meseci mukotrpnog rada, truda i muke iskusne tkalje, zbog čega je umetnička vrednost daleko veća od materijalne.» Koliko neprespavanih noći, ukočenih leđa, izbodenih prstiju i umornih očiju»[2].

Svaka tkalja srpljivo, nepodnošljivom lakoćom, polagano, uravnoteženo, bez žurbe, gradi koloritni pejzaž na platnu. Vešto spaja iskonsku lepotu, unoseći u to što radi sebe celu sa vrlinama dostojih čoveku. One kreiraju svoj svet snoviđenja izvlačeći motive iz nestvarnog vremena i prostora.

U svetu prepunom iluzija i iskušenja, tkalja prepoznaje pravu emociju, pretvara je u istinu i približava je stvarnosti. Zbog toga su ćilimi poligoni emocija, želja i stvaralače komocije. Da je tako, lako se uveriti: na tri istovetna ćilima, uz jedan urnek (mustra, uzorak), ima puno razlika i detalja koji nisu identični i suštinski se razlikuju. Zato je svaki ćilim priča za sebe, jer tkanje je  percepcija momentalnog psihološkog  stanja devojačkih ruku. Svaka tkalja i nesvesno ima potrebu da prirodu čovekovog sveta oplemeni ulepšanim oblicima i nadzemaljskim sjajem. Svaki je lepotan za sebe, poseban, autentičan i jednako mističan sa svojim karakterom i dušom. Originalnost se stvara tako što tkalja u svoj rad ugrađuje svoj DNK i genetski kod naroda kojem pripada. U njemu se generiše identitet, kako individualni, tako i nacionalni, ali i lične intimne priče. Zato je ćilim magija a tkanje svojevrsna terapija. On je odgovor na ljudsku neprolaznost, ali i svedok svakodnevnog života našeg naroda. Tkanje ćilima je stvaranje novog života, novog doma, poroda i bogatstva.

Izrada ćilima

Balkanska tradicija i šare ćilima

Na prostoru Balkana, smeštenom između istoka i zapada, stvorena je autentična umetnost tkanja ćilima. Etnolozi najčešće govore i pišu o  pirotskom, bosanskom, sandžačkom, slavonskom, ličkom, vojvođanskom ćilimu. Vrsni poznavalac ornamentike, Jelica Belović Bernadžikovska, razvrstava šare ćilima u pet perioda: mitološki, hrišćanski, turski, klasični i moderni. Naravno, vremenom su se uticaji preplitali pa su tako tkalje sa Balkana tradicionalnu narodnu šaru obogatile istočnjačkim motivima, čime je stvorena nova originalna tvorevina.

Svaki ćilim ima svoju šaru, svoje diskretne boje, u kojoj dominira crvena, u svim nijansama, kao boja ljubavi, zatim bela i crna.[3]  Boje su žive, trajne ali i presudne kod određivanja starosti ćilima. Naravno, postoje šare koje se lakše i brže izrađuju ali i one koje su složenije i zahtevaju više znanja i vremena za izradu. Svaka šara ima svoju poruku: za svekrvu, muža, sina, vojnika, vernika, za državu,  krunu..«Ko želi da bude poslovno uspešan i lično snažan, neka traži «bombe»; da osvoji devojku «razbacane đulove»; za zaštitu od uroka «Kondićeva šara»; za društvo i merak «Begov ćilim»..

O poreklu šara postoje različita mišljenja: jedni tvrde da su autohtone, drugi da su «pozajmljene» od orjentalnog ćilima. Bilo kako, nesporno je da u šarama i ornamentu ima arome orijenta, dalekog istoka, Vizantije, Persije, hrišćanstva, islama, Balkana..

Ornamentika ćilima u svom razvoju pokazuje zamršen splet raznih uticaja. U početnom stadijumu ornamentika je jednostavna, shematizovana, s malom skalom boja, da bi u daljem razvoju ornamenti bili slobodniji a boje sve otvorenije.

Orginalni ćilim

ćilim

Uglavnom, svaki primerak ćilima odlikuje bogatstvo i raznovrsnost geometrijskih ornamenata ukomponovanih u centralni prostor, harmonično i u sistemu bordura, te se slobodno može reći da ornamenti ćilima liče na rasute ljudske misli; taman kao što šare govore o devojačkoj tuzi, ljubavi, sreći.

Kompozicija na ćilimu podeljena je na dva dela: krajevi i centar. Krajevi predstavljaju prelaznu fazu između realnog i imaginarnog sveta, dok centar predstavlja univerzum. Šara je njegova duhovna poruka, čije je značenje podjednako važno kako tkaljama tako i onima koji poseduju ćilim. Uostalom, šare ćilima su bile inspiracija slikarima, pesnicima, dizajnerima, ali i arhitektima.

U početku korišćeni za prostirku, kasnije dobijaju višefunkcionalnu namenu: u eksterijeru, enterijeru, kao dekorativna tkanina, kao poklon, kao molitvena tkanina. U dekoru i opremi domaćinstva, malo imućnije prorodice, ćilim je bio nezamenljiv i najvažniji ukras, a kako i ne bi, kada na ovom, još uvek tradicionalnom balkanskom prostoru, ćilim u svom muškom rodu mora imati dominantnu, domaćinsku ulogu. Mnogi kažu i amajlija, koja donosi sreću kući u kojoj se nalazi. Njegova funkcija je estetska, ritualna, umetnička.[4]

«Između ćilima i najlepše slike na zidu nema nikakve razlike: oba predmeta su radili umetnici, jedan na štafelaju a drugi na razboju.» Kao slika na podu sa svojim čarima i bojama pruža čoveku mir, razvija maštu, odmara dušu… Ćilim štiti od hladnoće a leti je prijatno boraviti na njemu. »Krasili su dvorove, džemije i crkve, sultanove odaje na Bosforu», ističe Milena Vitković – Žikić u svojoj knjizi «Pirotski ćilim». A danas, ulepšavaju prostor najekskluzivnijih domova, poslovnih prostorija, dvorskih i vladinih odaja.

Korištenje orginalnog ćilima

Od ćilima sa orjentalnom kompozicijom najznačajniji je molitveni, sa motivom mihraba, malih dimenzija. On svojom centralnom osom određuje pravac molitve. U domu se drže na posebnom mestu, a iznose se pred molitvu, dočim, za molitvu izvan doma, najčešće prilikom putovanja, izrađuju se lakši i  nešto manjih dimenzija.

Od svoga početka ćilim je imao važnu ulogu u društvenom životu. U svadbenim običajima bio je skoro obavezan i najdragoceniji miraz («devojka koja nije znala tkati ćilim, teško se udavala»), a kroz istoriju koristio se kao ekskluzivan poklon na državnom, diplomatskom, prijateljskom nivou i mnogim drugim prilikama. U skoro svim religijama poklanjao se crkvama, džamijama, manastirima, hramovima, kao prilog za zdravlje živih ili za pomen mrtvima. Ćilim se uvek izrađivao kao simbol porodične sloge i bogatstva, a poklanjao se kao zaštitnik kuće. Dakle, bio i ostao kultni poklon za sva vremena i sve društvene slojeve.

Ćilim je i statusni simbol: najlepši i najkvalitetniji su korišćeni za posebne i svečane prilike, praznike i slavlja. Njime su se dekorisale pozornice za masovne javne političke i kulturne manifestacije ali i scene u kultnim pozorištima.

Istina je da su ljudi na selu više pridavali značaj ćilimu nego oni koji su živeli u gradovima. Postojalo je pravilo da se ćilimi najradije izrađuju zimi, kada je bilo najmanje posla u poljoprivredi. Za tkanje ćilima organizovane su mobe, najčešće u večernjim satima, kada su vešte tkalje svoje znanje i iskustvo delile sa devojkama željnim učenja tog zanata, uz razmenu najlepših ljudskih vrednosti i vrlina.

Prilikom individualnih ili masovnih migracija, ćilim je stvar koja se obavezno nosi. To je bila amajlija zavičaja i nacionalnog identiteta.

Danas i sutra, budućnost ćilima na balkanu

I danas, strani diplomati koji službuju na prostoru Balkana, po završetku  mandata, nose ćilime u svoje zemlje. Da bi takvu praksu osujetili, Iranci su doneli zakon po kojem se izriču najstrožije kazne za one koji bez odobrenja iznose vredan ćilim iz te zemlje.

Izrada ćilima  na prostoru naše države, ima dugu i bogatu tradiciju, posebno u severnim i multikulturnim sredinama, gde je veliki broj, prvenstveno muslimanskih domaćinstava, posedovao svoje razboje. Pošto je ćilim čuvar ognjišta, u skoro svakoj porodici bilo je dobrih i kvalitetnih tkalja koje su, posebno u vreme krize i izrazito nerodnih godina, tkanjem  popunjavale kućni budžet, a počesto samo se od toga živelo. Umešna tkalja bila je stub kuće: pored  prihoda od tkanja, imala je reputaciju dobre i poželjne udavače, zato su se lako i dobro udavale.

Sredinom prošloga veka, u pojedinim našim opštinama, ćilimarstvo postaje jedan od respektabilnijih nosilaca privrednog i ekonomskog razvoja. Široj javnosti je nepoznata činjenica da je u Rožajama još 1958 godine osnovana prva i do sada jedina ćilimara u Crnoj Gori. U jednom periodu, sa radom na SIC-u, bilo je angažovano nekoliko stotina žena i devojaka [5] . Ćilimara je imala  svoje pogone u Plavu (Gusinje), Baru (Ostros), a u Bihoru je organizovana proizvodnja po kućama. Sa tako značajnom proizvodnjom ćilima svih formata, od podmetača za telefon, fotelje, pa do velikih površina i izradom tapiserija za svetski priznate umetnike, proizvodi ove ćilimare bili su izloženi u skoro svim većim prodajnim salonima bivše Jugoslavije, uz  redovno učešće na prestižnim sajmovima zanatstva i domaće radinosti [6]. Mnoge porodice su živele od toga, a ćilimi bili tražena i cenjena roba. Nažalost, taj segment privrednog razvoja vremenom se ugasio.

Sedenje za razbojem odavno nije motiv ni preporuka za buduće neveste, još manje izvor prihoda za kućni budžet, zbog čega je u našim domovima sve manje ćilima i razboja.

Danas se u mnogim porodičnim zaostavštinama mogu pronaći izuzetno kvalitetni i vredni primerci ćilima. Po oceni stručnjaka, takvi ćilimi su mnogo kvalitetniji od onih koji se danas proizvode[7].

Ćilim je izdržljiv i generacijski dugovečan svedok, dnevnik sećanja na ljude, običaje, nemaštinu, bogatstvo,  ali i stecište uživanja i meraka. Po trajnosti, na samom vrhu. Zato se za ćilim kaže da je izvan vremena, odnosno da šapuće kroz vekove i večnost.

U dodiru sa ćilimom oseća se magija prošlosti, svemoćni mir vekova i njena energija. Ćilim nije samo ono što naše oči vide, već posebna energija. Njemu se pripisuju različita svojstva: veruje se da on ublažava stres i nervozu, jer vuna kao prirodni materijal upija negativnu energiju.

Orginalni ćilim

Postoji mnogo priča i legendi o ćilimima. Neki smatraju da ćilim pamti sve što se pripoveda tokom njegova tkanja, zato svaki  ima svoju priču. Bosanci kažu: »Ćilim je staza kojom duša putuje do dženeta(raja)». U nekim sredinama  simboliše sunce, udobnost, bogatstvo, luksuz, u drugim je i metafora «sedam nebesa», nade i spasa. Glorifikuje život, ponosno i dostojanstveno, pružajući otpor ljudskom i konačnom kraju. Ćilim predstavlja svojevrsnu tranziciju između realnog i duhovnog sveta.

Ukratko, ćilim je univerzalna prostirka na kojoj se okuplja zajednica. Na njemu se vrše pobratimstva, ugovara udaja i ženidba, ostavlja amanet potomcima. On je sveto i magično mesto, koje je uz to i lako prenosivo. Ćilim predstavlja božanstvo, duhovni svet, neograničen, bez vremena, odvojen od realnosti.

Iako živimo u procesu ubrzanih promena, u kojima se prihvata globalno, a gubi tradicionalno, procene su da će ćilim ponovo zauzeti svoje značajno mesto u domaćinstvima, unoseći tako toplinu i kolorit u hladnoću metala, mermera i stakla.

I ranije i sada, ljudi zagledani u svoje patnje, pritisnuti životnim mukama, pronalaze u ćilimu nekog ko razume njihove nedaće i radosti, ko saoseća i o tome dostojanstveno ćuti. Jednostavno ćilim se ne može izmestiti iznad života i ljubavi. On je uvek bio ljudska fascinacija, intrigantan, podjednako iritantan. To je pratioc čoveka od rođenja do smrti. Ćilim je trag prošlosti, staza za budućnost, ali i  misterija koju  mnogi pokušavaju odgonetnuti.

Trajući dugo, ćilimi puno govore umesto čoveka. To je njihovo prirodno pravo, kao što je i pravo čoveka da govori kroz predmete koje je stvorio. Tako je oduvek bilo i biće. A ćilimi, za vreme ne haju i ne znaju. Vreme je iza njih. Sa svojim životom i uspomenama koje se njih lično više ne tiču, pričaće svojim jezikom vremenima i naraštajima koja dolaze.

1) “Osnova je zategnuta, kao struna na violini, pa žice cepaju prste. Flaster se stavi samo dok ne zaustavi krv, a onda se skida, jer se osećaj za tkanje nalaza u jagodicama. Santimetrom se ne služimo, već očima podešavamo sve dimenyije”, izjava  tkalje.

2) U elaboratu  referentne institucije u Srbiji, koji je nedavno urađen, jedna tkalja za godinu dana može izatkati 71m2 ćilima, ili nepunih 6m2 za jedan mesec, pod uslovom da radi osam sati svakoga dana, uz najefikasniju organizaciju posla.

3) Zanimljivi su arhaični nazivi pojedinih boja, koji su se sačuvali u pamćenju našega naroda: ZEJTUNI (maslinasta);  KAHVALI (braon); ŠEĆERLI (roze); LIMUNI (žuta); MIŠOVA (siva); JORGOVANI (ljubičasta), TURUNDŽI (narandžasta); MAVI (plava); KADIFLI (jako crvena); GOLUBIJA (svetlo siva);

4)«Frojdove bečke ordinacije, njegov psihoanalitički kauč i zid nad njim, bili su prekriveni ćilimima. Da li zbog opuštanja i stvaranja osećanja sigurnosti, ili zbog nečega drugog, tek vredno je to zabeležiti (Nedeljnik VREME)

-Proslava Savindana u Nikšiću 1912 godine: «Zidovi sale zastrti su ćilimima i dekorativnim tkaninama» (Glas Crnogorca).

-Postoji neprovereni podatak da su Nemci u toku Drugog svetskog rata konfiskovali nekoliko hiljada ćilima, samo iz beogradskih stanova (Ministarstvo poljoprivrede republike Srbije)

5) Tkanje na SIC, što bi se aktuelnim ekonomskim jezikom reklo franšizing, je proizvodnja u svom domu. Preduzeće je davalo materijal a tkalje donosile proizvod i za to bile plaćene. Naravno, svaki ćilim je ocenjivan i klasiran.

6) Jovan Običan, planetarno poznat i priznat umetnik. Rođen u Kanu, živeo u Kaliforniji. Izjašnjavao se kao Jugosloven. Izlagao širom sveta, zastupljen u mnogim kolekcijama i galerijama.  Njegove tapiserije kritičari smatraju vanvremenskim. U njegovom ateljeu u Dubrovniku, koji je bio atrakcija za ljubitelje umetnosti i turiste, prodavane su tapiserije izatkane u rožajskoj ćilimari.

7) U Americi i Engleskoj postoje aukcijske kuće usko specijalizovane za prodaju starih ćilima, čije cene dostižu neverovatne sume. Kustosi koji određuju cenu ovih ćilima najčešće su istoričari umetnosti i vrlo ih je malo u celom svetu koji su sertifikovani za procene.

Tekst o ćilimima preuzet s montenegrina.net

Autor teksta :

Ramiz Hadžibegović

The post Originalni ćilim – utkan u život i tradiciju appeared first on Narodni.NET.

Za misno ruho se znalo, stajalo je u ormaru i oblačilo samo u crkvu. Često nije bilo moguće da sva čeljad pohodi istu sv. Misu, nego su se izmjenjivali da bi obukli istu robu. Jednostavnim rječnikom rečeno, nije se imalo što obući, jedno odijelo nije bilo «ni moje ni tvoje, već naše». Često je tako bilo i s obućom, pa «traljice» u vrhovima cipela nisu bile ništa neobično zbog većih brojeva.
Pranje rublja je, dakle, obično trajalo tri dana. Taj proces nije bio jednostavan, a nije se često ni pralo.
Parjenica
Pravila se od velike šuplje vrbove klade ili nekog drugog mekanog drveta uz strogu pažnju da to drvo ne pušta boju

Prvi dan se pripremala prljava roba i stavljala u parjenicu. Imenica parjenica dolazi od glagola pariti, dakle prljava roba se na neki način, noć i dan, a ako je rublje bilo prljavije i duže parila u parjenici.
Parjenica se pravila od velike šuplje vrbove klade ili nekog drugog mekanog drveta uz strogu pažnju da to drvo ne pušta boju.
Parjenice su bile veće ili manje s obzirom na brojnost obitelji, a s obzirom veličinu klade. Bilo je vrlo važno drvo iznutra «izoblati» da bude ravno i da ne dere robu. Dno je moralo biti nabijeno zemljom da ne bi puštalo vodu. Kako je roba naših starijih bila od konoplje ili lana mogla se prati na taj način, za razliku od današnje robe. Zanimljivo je reći da se konoplja više sijala u selima «preko Bosne», a lan u našim selima uz Savu.

Rublje bi se, dakle, zatrpalo sa svih strana, a zatim dobro prosijanim pepelom posulo po robi i zalilo vrelom vodom. Pokrilo bi se nekim jačim platnom, odnosno starom ponjavom. Naravno, drveni parjeničin poklopac bi se dobro uglavio na kraju, a počesto se na nj stavljao i kamen. Tako je valjalo stajati makar dan i noć da spoj pepela i vode omekša prljavštinu rublja.

Valja reci da se strogo pazilo i na odabir pepela (u nekim našim selima pepeo zovu i lug, baš kao što se zove i šumica, gaj). Nije mogao biti od bilo kojeg drva ili drugog ogrijevnog materijala.. Pepeo je pomno prosijan i očišćen i bilo kakvih natruha.
Koliko je pepeo važio kao izvrstan deterdžen, ali i kao šampon sjetit će se naši stariji koji su prali glavu, osobito ako su imali prhut (perut) pepelom. Kazu da je pranje kose pepelom bilo dosta efikasno.

Drugi dan se rublje vadilo iz parjenice. I to je imalo svoj red i ritam. Prije svega domaćica je trebala imati dugačko korito (najprije drveno, a onda metalno te kasnije plastično). Trebalo je imati pravu, čistu motku i praćak. Žene bliže Žendragu nosile su tamo rublje na pranje. Najprije su praćakom dobro tukle svaki komad prevrćući ga.

Bila je od velike vaznosti «lukšija» , dakle ona voda u kojoj je pepeo prokuhan. U njoj se robu još dobro gnjiječilo i pretreživalo upornije mrlje, koje bi se još jače praćakom tukle. Praćak je inače trokutasta drvena naprava s «držaljom». Donja površina je bila dobro izblanjana i vrlo glatka. Naravno i opet od drveta koje ne pušta boju, na primjer topole. Praćak je trebao biti vrlo lagan i napravljen tako da se lako drži u ruci.

Uz sve radove, pa i uz pranje rublja, tekla je ženska pjesma. Razmišljajući o tome često se pitam, kako su te žene toliko umorne, uvijek rado pjevale. Pjesme kojih se sjećam, najčešće su bile:

Ja sam tebe bezecovo mala
na Žendragu kad si robu prala.

Jedna mi se curica dopala
Na Žendragu kad je robu prala.

Sjećam se i zagonetke vezane uz pranje rublja: «Ričući na potoku, svo selo oprala» (praćak).

Treći dan se roba sušila. Stavljala se sušiti čak i po strniku, osobito teže stvari kao ponjave, vreće, torbe, torbice…

Tarabe su bile pune opranog rublja, a miris lukšije se rasprostirao sokakom. Rubine koje je trebalo rozati stavljane su na sanduke i poslije velikog truda «rozanja», na njih se stavljao kamen. Ni najbolja pegla ih ne bi bolje «isplisirala». Glačanja nije bilo. Peglu su u selu imale samo krojačice i to pegle u koje se stavljala žeravica. Na sreću ni materijali nisu bili takvi da su zahtjevali umjetnička peglanja.

Kolikogod je to to bio naporan posao domaćica je sjala od radosti kada je sakupljala i «kalufila» osušenu robu. Znalo se da bez higijene mogu lako nastati bolesti od kojekavih nametnika (ušiju, stjenica…..)

U to vrijeme su i higjenske kontrole kružile selom najviše insitirajući na čistoći rublja. Poznati su bili i mali školski higijeničari, koji su uz predsjednika razreda i blagajnika oponašali vlast u malome. Ti higijeničari su svako jutro pregledali učeničku čistoću, osobito nokte. Stoga su se majke živo trudile da im djeca idu u školu čista i uredna da «ih tamo ne prozovu», jer je to bila za cijelu kuću velika sramota.

Izvor : hasić online

The post Bosanski običaji i način pranja rublje i higjene u prošlosti appeared first on Narodni.NET.

Nedavno smo na našem portalu objavili esej gospodina Ramiza Hadžibegovića “Merak”. Čitajući ovaj izvanredni esej za koji u podnaslovu autor kaže “Odgovor životu  u njegovoj potrazi za smislom”, vrlo rado smo prihvatili sugestiju da pokrenemo inicijativu da se jedan dan u godini ustanovi kao “Dan Meraka”. Povodom toga autor kaže: “Predlažem balkanskim zemljama i  njihovim institucijama kulture (sa željom da Crna Gora u tome bude  preteča i inicijator), da ustanove Dan Meraka. Ovaj dan bi pružio priliku stanovnicima Balkana, da kroz merak reafirmišu smisao života, njegovu suštinu, važnost, vitalnost i istinsko uživanje!”  

Pokrenuli smo inicijativu sa željom da se i u ostalim balkanskim zemljama, portali sličnog sadržaja iz oblasti kulture uključe i podrže ovaj prijedlog.

Cijeneći vaše mišljenje, postavili smo anketu kako bi imali mogućnost da iznesete vaš stav i na taj način direktno doprinesete realizaciji ove inicijative. Prije nego popunite anketu, predlažemo da pročitate esej o MERAKU. Uvjereni smo da nakon toga neće biti dileme oko ove inicijative.

Pročitajte esej: Ramiz Hadzibegovic-merak

Onda se odlučite za odgovor na postavljenoj anketi. Hvala.

Anketu smo preuzeli s stranice montenegrina.net

The post Dan meraka balkanskih zemalja appeared first on Narodni.NET.

A kako je nekad izgledala ta naša starinska seljačka kuća i kakav je bio obiteljski život u njoj, najbolje se može saznati iz jednog pisma našega poznatog pjesnika fra Grge Maontića. To njegovo pismo, koje je pisao iz kreševskoga samostana jednom svom prijatelju, glasi ovako:

»Dragi prijatelju! slike ovoga samostana nema, jerbo još nije osim polovinu dovršen, a ako bi se pak rad imati sliku moje kućice rođenice ne trebuje Ti ići na Posušje jer je podaleko, nego uzmi alat pak sam sobom ozidaj zid od nekresanih stiena u: duljinu pet metara ili šest aršina naših, a u širinu četeri podpuna metra, a u visinu pak ozidaj od prilike dva metra jedna spram drugim, potom na vienčanici digni u visinu rogove preko kojih razradi i ponamješćaj letve drvenim klanima (utvrđenim pak onda lozom povezane snopiće ražove ševari pokititi po letvama, eto Ti krova za po ljudskog vieka durećna.

Na sriedi kuće nabij ognjište, stava priikladanj od gvožđa na što ćeš drva naslagati, objesi zemljanu kotlušu na komaštre o gredu, uspi koju šaku brašna, podjari drva da kotluša ključa, kad se provari, imat ćeš kašu koja će se varenikom zabielit. Postavi siniju ravno, na kojoj razmetni kašike i uza svaku po komad kruha kakva je Bog dao, onda po kašikama i po komadovima poredaj čeljad oko sinije, prekrsti se i izmolivši Oče naš srči s njima, a zovnut će Te, nego čuvaj se da se srčući ne ožežeš. Po tome berićetu čeljad će oko vatre svako na svoje mjesto sjesti, a Rade će skinuti gusle s klina pa sjednuvši u uglu zacvieliti gudalom i pjevajući junačku davoriju razgovarati svoju domaćicu i uz nju dvoje njezine djece, a i petero pokojnog Grge dječice  manje i odrasle. Tu bi mogao opaziti da od ono petero siročadi jedan muškić ponajživlje pilji u strica i jagmi predivo pjesme kao da će je sutradan kod kozlića raspredati.

Rade će guslama o klin, pa i on i ciela čeljad po redu pod biljce vunene naporedo kao klađići i pospu kao poklani. Ako li im u dobar, čas bura zazviždi, a vatra se . uduhne, tada pod biljcama nastaje bobonjanje:« bo, bo, bo! od studeni sve da zub o zub zveči. Rano skoče pak za ,poslima kud koji. Urani i Ti prijatelju! Pak iz tog dvora davorova pođi s Bogom!«

Eto iako je naš fra Grga pjesnički slikovito opisao svoju rodinu, kuću u selu Raslovači potkraj Posušja, a takva je doista i bila naša starinska ‘seljačka’ kuća i život u njoj.

The post Stara seljačka kuća i život u seljačkoj obiteljskoj kući appeared first on Narodni.NET.

“Radi tako kao da ćeš sto godina živjeti, a živi tako kao da ćeš sutra umrijeti” bila je maksima, koje su se nastojali držati i naši pretci. Smrti se uteći ne može, ali se može uteći zlu i grijehu, pa da, kada ona dođe, odemo časno i pošteno s ovoga svijeta, učili su nas naši roditelji.

O smrti, kao i o ljubavi napisani bezbrojni stihovi, ispjevane opere…
O smrti i životu razmišljamo i kada ne bismo htjeli. Koliko je priusutan život toliko je prisutna i smrt na svakome koraku. I svugdje je ona jednako bolna. Ni mi Posavci, Hasićani nismo je drugačije doživljavali do bolno.

Kolikogod je svaka smrt za najuže članove obitelji bila osjećaj izgubljenosti, tupe tuge i nezadrživih suza, ipak se, ako je ona bila “po Božjem redu” (ako su godine donijele svoje) lakše se podnosila. Ako bolesnik duže boluje, a k tome je i star, sve je u kući podređeno toj situaciji, od tišega govora do polakšega hodanja po kući. Naravno, kućedomaćin je morao razmišljati i o financijskoj strani ukopa i pripremati se za to. Žene su obavljale svoj dio posla pripremajući posmrtninu. Mnoge su žene ipak imale toliko hrabrosti da same sebi prirede ukopno odijelo. Bio je to dobar običaj, a znalo se govoriti onima koji su malo rastrošniji da čuvaju novac “jer neće imati ni za ukopno odijelo, ni čime otračiti daću”.

Pokopna roba se sastojala od rubine, marame, pregače i čarapa, za žensku čeljad. Muškima su se pripremale duge bijele gaće, rubine, fermeni, šeširi. U novije vrijeme su to bila klasična odjela zvana “anjcug”.
Osobita je bila briga kćeri pohoditi češće puta bolesne roditelje s ponudama (onim jelom koje je bolesnik mogao jesti). Najstarija snaha u kući se najviše brinula da bolesnik ne bi preminuo bez svijeće i to marinske, one blagoslovljene na blagdan Svijećnicu, kod nas nazvane Marina. To bi bila velika sramota a i propust za sve ukućane. Zato je uvijek netko bio “na straži”. Organizirana su i tako zvana noćna čuvanja. Izmjenjivali su se ukućani, ali je bio vrlo lijep znak ljudske solidarnosti da su se redale noćima i žene iz susjedsta, pa i muškarci, ako je bolesnik bio muškoga spola.

Osobito se pazilo na tzv. POSLJEDNJE ŽELJE bolesnika. U našem narodu je ostao izraz “alaliti se” u smislu oprostiti. To je bio trenutak i podmirenja nekih neizravnanih računa s bližnjima. Bolesnik je tražio oprost, a ni najtvrđe srce ne bi bilo toliko kapriciozno i ne znam koja pogreška nije bila neoproštena. Znam da se pričalo za nekoga u selu koga je sestra zvala “na čas smrti” . Nisu govorili godinama. On ni tada nije htio otići. Svi smo ga promatrali kao”izroda” i gledali postrance. Klonili ga se. “Ajde de što su se poinatili”, a bilo je to zato jer se ona udala za nekoga koji nije bio “dostojan te familije”, što nisu tako dugo govorili, ali ni “alaliti se “ e to je previše “ komentirali su mještani.
A ona je umrla mlada, a siročad ostala (muž ubijen u ratu). Ipak taj ujak je okajao svoj grijeh prihvativši njezinu siročad.

Valjalo je strogo voditi računa da se bolesniku dok je pri svijesti dovede svećenik. Obavila se sveta ispovijed, bolesnik se pričestio i primio bolesničko pomazanje (ranije se zvalo posljednja pomast, pa je sam izraz posljednja izazivao strah u ljudi).
Često se vjerovalo gdje u blizini huče sova da će netko umrijeti, zatim ako se sanjalo vađenje zuba da će, ako je to bolnije umrijeti netko vrlo blizak, a da ako manje boli netko od dalje rodbine. Govorilo se takodjer da se nije dobro sutradan češljati ako je u blizini kuće ili u kući “mrtavac”. Naravno, to nije imalo nikakve veze s kršćanskim vjerovanjem.
U selu bi se brzo saznalo za smrt, jer bi netko iz kuće “zajaukao”. Najčešće i najprirodnije je bilo da to učini kćer:
“A joj nema više mile moje majke” . Nekada je to bila sestra ili snaha, a najteže je bilo ako je to morala biti majka. Naravno, umjesto imenice majka, mogao je to biti otac, djed, baka, sestra, brat, snaha, strina…..

Došli bi susjedi oprali i uredili pokojnika, obukli u posmrtnu robu, stavili pokojnika na platinu, obično ispod prozora. Uz upaljene svijeće se neprestano molilo, ali su molitve bile često prekidane jaucima i nabrajanjem pristigle “boluće” (bliže) rodbine. Obavezno je uz mrtvaca bila i čaša sa svetom vodom i grančicom ružmarina, kako bi oni koji dolaze izraziti žalovanje domaćinima najprije poškropili mrtvaca, pomolili se i nakon toga izrazili žalovanje domaćinima. Ako je netko iz daleka stigao i nije dugo bio u roditeljskoj kući zajaukalo bi se
”Vidi majko tko je Tebi došo
Tebi došo iz daleka svijeta…”. Tu bi se spomenula imena pridošlih.

Vodilo se računa da pokojnik bude podbrađen, zašto se koristila obična bijela plantika, ponegdje kasnije ga(r)za. Svrha podbrađivanja je bila da pokojniku budu zatvorena usta. Pokojniku su također zatvarale oči, a ako se ne bi zatvorile odmah nakon što je umro, koristio se vosak kako bi ih držao zatvorene.

Dok su muški uz pomoć “tišljera” pravili škrinju (lijes) i drveni, obično hrastov križ, žene su spaljivale slamaricu na kojoj je blesnik ležao. Organizirala se odmah priprema za daću kako kuhinjskog dijela, tako i onoga oko pozivanja ukopnika, koji će iskopati grob. Solidarnost je bila na visini!

Pokojnik je bio prekriven pokrovom, vezenim ili šlinganim. Ruke su mu bile prekrižene ako je bio krsni kum, a ako nije spuštene uz tijelo. U zaglavlju je bila sveta vodica sa svijećama i košaricom za novac kojeg su stavljali oni koji su ga došli pohoditi. Donosile su žene i svježe cvijeće iz svojih vrtova i stavljali na lijes pokojnika ili oko njegova tijela. Oko pokojnika je bio red stolica na kojem su sjedile ucviljene žene. Na jednu od stolica se odlagao platneni dio kojeg su donosili pokojnikovi prijatelji i štovatelji.
Uz pokojnika su stalno bili najbliži, uglavnom žene. Muškarci su obavljali već prije spomenute zadaće ukopnika i stolara.

Djeca, iz kuće u kojoj je bio pokojnik, su obično bila u susjednim kućama, jer je i odraslima teško bilo slušati “nabrajanje” koje je , ako je u rodbini bilo više ženskih osoba, trajalo neprestance. Uz pojam nabrajanja, treba ipak naglasiti, da se ne radi o plaćenom nabrajanju tj. narikačama po zanatu, kao što je to slučaj na Istoku. Nije nad pokojnikom naricala “tuđa kost” već stvarna rodbina. Što više, bilo je čak i neugodno ako u kući nije nitko nabrajao. Govorilo se
“Nit je svadba bez pjevanje
Nit ukop bez nabrajanja”.

Nabrajale su kćerke, sestre, majke, svekrve, punice, strine, bake, ujne, snahe, supruge pa i pastorke i maćehe.

Ali, ni muško srce nije od kamena. “Zajaukao” je otac za poginulim sinom, zakukao sin za ocem, suprug za preminulom suprugom, osobito ako ju je smrt zatekla mladu u porodu (vjerovalo se da takva žena ide ravno u raj, jer je dala život za život); zacvilio je sin za majkom, brat za bratom, a mladić za bakom ili djedom.

Iako se učilo dječake da je sramota plakati, ipak u ljudskim tragedijama, kada bi i kamen proplakao, muške suze su izazivale to jaču bol i suze svih nazočnih. (Kao curici su mi se u pamet usjekli sprovodi pokojnog Ive Mikića, zvani Ovnić, pokojne Janje Katić, Mare Bjelobrk udate Stanić za Miju Bartola Stanića. Sve mlade osobe. Plakalo je na sprovodu i muško i žensko, a Janjini nećaci Mato i Marijan bili su neutješni sa svojom majkom Ružom.)

Česti su bili tzv. pozdravi pokojnicima. To se nabrajajući obraćalo netom preminulim iz rodbine ili okolice. Tako je i ona osoba kojoj netko ranije preminuo dolazeći u kuću mrtavca (mrtvaca) već s vrata zajaukala:
”Faljen Isus draga kumo moja, ajoj
Jesil’ mi se na put opremila, ajoj
Na put dalek ko i majka moja, ajoj
Molim tebe draga kumo moja, ajoj
Pozdravi mi milu majku moju, ajoj
Pozdravi je po iljadu puta, ajoj
I pitaj je draga dušo moja, ajoj
Je li mi se mila odmorila, ajoj
Je li svoju djecu poželila, ajoj…….”

I tako gotovo cijeli dan. Kada jedna prestane, druga otpočne nabrajati, a često i po nekoliko njih zajedno.

Pokojnika se pokapalo uglavnom sutradan popdne, ako svećenik nije drugačije odredio zbog svoje zauzetosti. Bdjelo se uz pokojnika cijelu noć. Sutradan je pokojnik stavljan u škrinju. Po svećenika se išlo kočijom. Naime, valja reći da se u hasićko groblje pokapao najveći broj župljana župe Materinstva Djevice Marije iz Tišine. Dakle, oba Hasića, dio Tišine i Novo selo (Šupljenovci). Dosta dug put za sve nazočne na sprovodu! Križ je nošen ispred, svećenik s kočijom iza, pa lijes na sljedećoj kočiji ili platonu, uz kojeg je bila najbliža rodbina. Majke su učile djecu da kad sprovod prolazi stanu, po mogućnosti kleknu i sklope ruke. Kako su svi sprovodi išli kroz Sarića kraj pa preko Čandžićke u Knineve, naše hasićko groblje, dobro sam zapamtila većinu sprovoda toga vremena. Na meraji uz Čandžićku gdje smo čuvali krave i svinje strogo smo pazili kada sprovod pročazi da neka životinja ne stane na put.

Najteži trenutak je kad dolazi svećenik. Svi moraju ušutjeti dok se izmoli molitva. Najprije je molitva obavljena u kući, a nakon toga ispred kuće, odnosno na dvorištu. Iza molitve nastaje opraštanje od pokojnika, a rodbina često najucviljenijoj osobi ne da ići na groblje. Ona se, kada sporovod polazi oprašta od pokojnika. Primjerice:
“Zbogom pošla mila seko moja, ajoj,
Ja ću tvoju djecu pogledati, ajoj,
Malu Janju i malog Ivana, ajoj,
Svojim ću ih srcem ugrijati, ajoj,
Ti pogledaj s neba seko moja, ajoj,
Kako su ti tužna djeca tvoja, ajoj…”

Sprovodna povorka kreće. Obično je jedna žena svetila svetom vodom kada podje mrtvac. Bliža rodbina je u crnoj i bijeloj odjeći (podvlačim i bijeloj), a vrijeme kajanja trajat će godinu – dvije). U selima oko Šamca se taj period tugovanja zove kajanje, a u selima preko Bosne rušenje. Najprije ide križ, (“okićen” ručnicima i maramicama), zatim se vozi svećenik, a u drugim kolima je lijes oko kojega su žene iz preče rodbine, zatim se reda povorka koja ide dva-tri kilometra u tišini moleći žalosnu krunicu za pokojnika. Na groblju čekaju ukopnici s upaljenim svijećama i svetom vodom. Tu je i dosta naroda koji je došao s druge strane sela. Iza obreda za pokojnika svećenik prvi baci grumen zemlje na lijes, a zatim rodbina i svi ostali. Trenutak najteži za najbliže! Opraštaju se nabrajajući:

“Što odlaziš moj jedini sine, ajoj
Što i mene ti poveo nisi, ajoj,
Jer bez tebe života mi nema, ajoj,
Što si mene u crno zavio, ajoj,
Kom si svoju djecu ostavio, ajoj,
Sine mili zar sva mladost tvoja, ajoj,
Da u ovoj crnoj zemlji trune, ajoj .
Bol je velika pa i teška pitanja postavljena Bogu u ovom trenutku života nisu čudna:
“Dragi Bože, što sam ti zgriješila, ajoj,
Pa sam ovu kaznu dočekala?, ajoj…”
I sve tako dok bližnji ne uspiju ucviljenu osobu odvesti od groba, dok “cijelo groblje plače” osobito ako je osoba mlada stradala.
Na okrepu pokojnikovoj kući poziva osoba bliska domaćinu. U prvom redu ide pridošla rodbina iz daljnjih mjesta, ukopnici i svi oni koji su doprinosili da se “daća otrači”. Kako ukopnici rade bez naknade, običaj je da se materijalni darovi koji su bili kod uzglavlja pokojnika (peškiri, pokrovi, marame…) podijele baš ukopnicima. Novac pak, koji se prikupio obično je bio predviđen za crkvene troškove i mise za pokojnika. Inače se svaka obitelj trudila platiiti velike tzv. gregorijanske mise u trajanju od četrdest dana. Sutradan ujutro po sahrani bila je sveta misa za pokojnika na koju je išao svatko tko je ikako mogao, a potom se išlo kući pokojnikovoj na kavu.
Prvi pohod groblju je vrlo mučan. On je bio tek nakon jedne evte (tjedan) dana. Već izdaleka počinje nabrajanje. Primjerice:
“Faljen Isus mila majko moja, ajoj,
Jesi l’ se mila odmorila, ajoj,
Jesi l’ svoju djecu poželila, ajoj,
ajoj, majko, puna usta majke, ajoj,
kako ti je draga majko moja, ajoj,
jesi l’ s našim tatom se skobila, ajoj,
jesi l’ našu baku poljubila, ajoj,
i miloga našeg bracu, ajoj,
tvog anđela što te gore čeko, ajoj…”
I tako sve pitanja bez odgovora.
Na Dan mrtvih ili Dušni dan obvezatno je da svaka kuća plati barem jedno opijelo (posebna molitva na grobu pokojnika) za sve pokojne u obitelji, a ako može i za svakog pokojnika posebno. Naravno, kao svugdje u svijetu, sve dane ranije groblje se ukrašava svijećama i cvijećem, a svi grobovi koji nisu kameni kroz cijelu godinu su pravi cvjetnjaci. Nije bio običaj zapuštenih grobova. Uvijek se našla dobra duša i više njih, koja bi barem za Dan mrtvih okitila i očistila te grobove. Običaj je da na svakom križu visi bočica sa svetom vodom i da se na ulasku u groblje svete, to jest škrope grobovi svetom vodom.
Kad god sam, makar i najkraće posjetila hasićko groblje, i u ovim tužnim vremenima iseljenog Hasića, uvijek sam na groblju ponekog našla. To je najbolji znak da se sve može zaboraviti, ali oni koji su nam dali život i oni koji su bili dio našeg života, nikad se ne zaboravljaju.
“Rod bo samo koji mrtve štuje, Na prošlosti budućnost si snuje…”

Dr. Ružica Šušnjara – Sarić

Preuzeto sa Hasić online

The post Običaji bosne pri smrti i sprovodu appeared first on Narodni.NET.

One djevojke koje nisu imale ni jednoga brata, zvale su se mirazače ili dotarice, jer su one naslijeđivale cjelokupni imetak svojih roditelja. Još ako su bile jedinice u bogatih roditelja, onda su mnogi mladići nastojali da se na taj način ožene i tako riješe svoje životno pitanje. U tom slučaju zet prelazi u kuću svoje izabranice mirazače i s njezinim roditeljima nastavlja živjeti. To je brak iz računice, a ne iz ljubavi. Kad umre domaćin i domaćica, odnosno punac i punica, njihova kćerka i zet nasljeđuju cjelokupni imetak i domaćinstvo se vodi pod zetovim prezimenom.

© Jelcy

Narodna mudrost vrlo negativno sudi o onom čovjeku koji se poteže za mirazom, ostavlja svoju kuću i ide u kuću svoje žene i tako na lak način rješava svoje materijalno pitanje. Kod takvih ljudi prevladava u svemu materijalni interes. Obično ih nova sredina ne prima rado i podrugljivo ih naziva došlama i kujkurima.

Na njih se općenito gleda kao da su bar nešto izgubili od svoga ljudskog dostojanstva i ponosa zbog toga što su ostavili svoju roditeljsku kuću i otišli na ženine glavnje. Tako ih narodna mudrost uspoređuje s crnim gavranima.

Narod kaže:

»Gavrane, crn li si?«

On odgovara:

»Ima netko i crnji od mene, a to je onaj tko dolazi na ženine glavnje«.

Ali ako je u kući više sestara obično dolazi do svađe zetova zbog diobe imetka.

Ako djevojka ima jednoga ili više braće, običaj je najčešće da svoj dio imetka ostavlja braći kad se uda, jer ne želi da braći cijepa od imetka i čini im na žao, a njoj kako bude u novom domu. Naravno da su braća dužna da opreme svoju sestru za udaju što je moguće bolje. To ne znači da sve sestre poklanjaju svoj dio imetka braći. Ima dosta slučajeva da poslije udaje podijele očev imetak s braćom.

Foto: Croatian traditional costumes

The post Tradicionalni miraz za udaju i brak iz računice appeared first on Narodni.NET.

Ponegdje se uoči Nove godine loži onaj dio badnjaka koji je ostao neizgoren na badnju noć, a također se negdje pale i svijeće.
Na Novu godinu je dernek obično negdje na seoskom groblju koji se odvija isto kao božični derneci, što sam već prije opisao.

Tradicionalno narodno čestitanje Nove godine

Nova godina se čestita slično kao i Božić:

»Na Dobro ti došla Nova godina!«

Odgovor:

» I s tobom Bog da zajedno.«

The post Stari običaji i narodno čestitanje za Novu godinu appeared first on Narodni.NET.

Naročito su božični derneci bili značajni za momke i djevojke, jer su jedino na njima imali priliku da se zajednički provedu i zamjeraju, a od toga dana počinjale su ženidbe i udaje koje su trajale do Poklada.

I dok bi se završila misa, čitav puk bi izišao na seosku cestu i prostor oko crkve i otpočela bi se zajednički piti rakija u soprama. Tu bi se pilo, mezilo i pjevalo. Svi zajedno, stariji i mlađarija.

Običaj bacanja jabuka na svetog Stipana

Tada bi otpočelo bacanje jabuka, što je bio veoma zanimljiv običaj.

Cure i mlađe žene prije i svastike bacale su se jabukama u svoje momke, svake i zetove. To je bio znak ljubavi i osobitog prijateljstva.

Kad bi jedna djevojka bacila nakićenu jabuku svomu momku, onda bi je momak uzeo i znao da mu ona na taj način želi iskazati svoju ljubav.

Nakićena jabuka izgledala je ovako:

Kroz veliku jabuku provučen je konac s dva kraka i na svaki je nanizano razno suho voće pomješano s kockama šećera i nekim papirnatim ukrasom, a na krajevima privezano nekoliko pataka kao zlato žutoga duhana. To su se zvale grotulje koje su bile dugačke do jednoga metra.

Tradicionalna potvrda za udaju i ženidbu

Ako je cura bacila momku grotulju pred svim prisutnim, onda bi za nju bila velika uvreda ako joj on ne bi uzvratio bacanje jabuke ili naranče. To je bio znak da se djevojka ne treba više uzdati u toga momka. Međutim, ako joj on baci veliku i nagrizenu jabuku, onda je ona dobila dokaz pred svima koji je okružuju da je momak voli i da će je oženiti.

Dobivene okićene jabuke — grotulje momci, mladi zetovi i svaci objesili bi o sebi kao neki dragocjeni dar i tako šetali kroz puk dok bi se patke duhana skoro dodirivale zemlje.

Muškarci su se na taj način isticali u puku i ponosili, a osobito oni iz bogatijih kuća.

The post Običaji i tradicija za svetog Stipana, običaj bacanja jabuka appeared first on Narodni.NET.

Što ima uopće u životu značajnije za svakoga momka nego da se dobro i sretno oženi, a isto tako za djevojku da se dobro udomi. Nije to samo za njih sreća nego i za njihove roditelje, kao i cijelu rodbinu i svojtu. Nije onda čudo što se i roditelji osjećaju strogo obveznim i dužnim da svoje sinove ožene i kćeri udaju. Najveća je sreća za roditelje kad osjete da njihovi sinovi i kćeri uživaju u sretnom braku i goje im unučiće. Ako li zastane sin u ženidbi ili kćerka u udaji, onda su roditelji: veoma zabrinuti i to im ne da mira.

Foto: Croatian Traditional Costumes

Naročito majka to jako i teško proživljava, pa će s nekim bliskim u razgovoru izjadati i reći: »Samo da mi je dočekati svatove svoga sina, da se jednom oženi i smiri onda ne bi žalila umrijeti.« Još je majci teže ako joj se kćer nije udala na vrijeme i otišla kao i sve njezine drugarice. Majka to neće ni pred kim iskazati, nego će to u sebi skrivati kao svoju najveću bol. Za muškarca je lakše, jer on može doći na stotinu vrata da traži curu, ali kada je u pitanju neudata djevojka, ona mora čekati u majčinu domu svoju sreću.

Vrijeme za ženidbu, udaju

Govoreći općenito, u se selima stupalo u brak kasnije nego u drugim sredinama. Momci su se rijetko ženili prije vojske, a djevojke se malo udavale prije navršene dvadeset godine, a najviše do dvadeset i pete.

Naravno da je bilo od toga dosta odstupanja. Tako se prije vojske ožene oni momci kojima je vrlo potrebna radna snaga u kući. Isto tako, ako se od malena zavole dvoje mladih, morali su stupiti u brak. Neki opet ne bi htjeli ispustiti neku dobru priliku, a osobito ako je u pitanju dobra i bogata kuća ili pak neki miraz.

Što se tiće ženidbe i udaje strogo se poštivao red u svakoj obitelji, tako da se najprije ženio najstariji sin i udavala najstarija kćer, a za tim ostali, koliko ih ima, sve po redu. Kad se starija sestra uda, onda se za mlađu kaže: »Ostala na basamaku«.

Događalo se međutim i to da prosci u neku kuću dođu da isprose stariju sestru, a mladoženji zapne oko za mlađu i nju isprose.

Foto: Croatian traditional costumes

The post Tradicionalno stupanje u brak – narodni običaji i tradicija – appeared first on Narodni.NET.