Udvaranje momka djevojci

Svidili se momku djevojka u selu, on čeka povoljan trenutak da joj to izjavi. On će nastojati da je što više puta sretne ili da joj pokloni cvijeće. Dobije li nepovoljan odgovor, momak će ubrzo preći preko toga kao da nije ništa ni govorio. Pristane li djevojka, momak će ugovorene večeri otići na sijelo. To mora biti utorkom, četvrtkom, subotom i nedjeljom, dočim ostalih dana ne sijele momci i djevojke, nego samo udovci.

Tako se momak jedne večeri spremi, dotjera i prikupi svu snagu te odlazi do djevojačke kuće. Naravno, prethodno mora znati gdje djevojka spava, pa ako je legla, momak pokuca na vratima nekoliko puta i nastavlja polako zvati djevojku po imenu. Djevojka se neće ni u kom slučaju odmah javiti i ako čuje. Momak se treba dobro namučiti da dođe do djevojke, a da joj osvoji srce potrebno je da toliko dolazi na sijelo da raskine nekoliko pari opanaka. Mora dakle biti uporan do kraja, jer djevojka ne želi da momak dobije dojam kako ona jedva čeka da se on pojavi. Tko prvi otkrije sve karte u ljubavi gubi partiju. Ponos naše patrijarhalne djevojke bio je često jači i od same ljubavi. Ali momak i dalje zove polako i uvjerava djevojku da mu otvori vrata, zavarava je kako je udarila kiša, krupa, i okrenula bura koja sve odnese, pa se on mora spasiti u toj crnoj noći. I tako on i dalje polaže ispit iz retorike. Nakon dužeg zvanja djevojka se Okrene i prevrne tobož kao da se tek prenula i odjednom se odazove. Pravi se da ne poznaje tko je zove i zato ne može nikako otvoriti. Ili kaže da ne smije od roditelja ili da je boli zub i glava i da se osjeća pospana. Na kraju će reći: »Dođi drugu veće! Ti se sa umom rugaš, nisam ja za tebe, traži bolji cura«. Momak mora biti sposoban i uporan da sve što je djevojka rekla pobije i obrazloži na svoj način. Tek onda djevojka ustaje, oblači se, obuva i polako otvara vrata. Momak je pozdravi i rukuje se s njom, a ona se još uvijek tobože pravi iznenađena momkovim dolaskom. Djevojka ponudi momka da sjedne na sanduk ili škrinju, što će on i učiniti dok djevojka i dalje stoji i ponešto razgovara. Kasnije će nedaleko momka sjesti.

Seoske djevojke

Tako počinje sijelo

Petrolejka gori, a momak i cura razgovaraju. Sve to često osluškuju roditelji, a naročito brižna mati. Momak i cura prvu večer ne razgovaraju ništa konkretno, nego tek toliko da se ispuni vrijeme. To su obično događaji iz svagdašnjeg života u selu i okolini, seoska sijela i derneci. Momak ipak želi da sazna s kim djevojka sijeli i ima li ozbiljna momka. Cura će obično reći da nema nikoga i da na nju momci još i ne gledaju. A svrha je cijeloga razgovora da se dvoje mladih upozna, zabavi i zbliži. Nakon stanovita vremena djevojaka napomene momku da je vrijeme poći spavati. Momak to poslije kraćeg zatezanja i prihvaća. Ako djevojka osjeti da joj se momak donekle sviđa, onda će na njegov upit kazati koju će večer opet doći. Zatim se rukuju, pozdrave i rastaju: djevojka ide spavati, a momak odlazi kući.

0 tom moći pjevaju ovako:

»Oj zorice jel’, ti žao noći

‘Ko je meni od divojke poći.«

ili:

»Oj divojko, moja do zorice,

Od zorice duvanske stanice.«

Momak tako nastavlja dolaziti na sijelo u djevojke. Zatim počne s njome sastajati i nedjeljom poslije podne na dernecima. To saznaju i njihovi roditelji i svi seljani. Pa ako se djevojka ozbiljno opredijelila za jednoga momka i sijeli dulje s njim, onda drugi momci i ne pokušavaju dolaziti k njoj na sijelo. Oni mogu sijeliti jednu ili više godina. Nekada su djevojke u znak ljubavi poklanjale momcima bijele vunene čarape ili terluke. Gojile su mesliđan i drugo cvijeće za njih. Ako se sve normalno razvija između momka i djevojke, koji sijele, oni će se i uzeti. Međutim, momak i djevojka mogu se razići i poslije samo nekoliko susreta. To nije nimalo tragično za djevojku, ali, ukoliko duže vremena sijeli s jednim momkom pa je on ostavi i oženi drugu djevojku, onda se odma nađe u dosta teškom položaju u svome selu.

Mesliđan

Ostaviti djevojku, prema narodnom svaćanju, za svakoga momka je najveći grijeh i sramota. Tko ostavi i upropasti budućnost djevojke, taj ne može imati sreće, jer su teške djevojačke kletve i suze. Ostavljena djevojka na selu nema nikakve budućnosti, jer je svi momci zaobilaze i njezine su šanse za udaju minimalne. U svakom slučaju, morat će se udati za nedraga ili ostati za uvijek neudata. Za ostavljenu djevojku teško je i jedno i drugo.

Djevojku najčešće skude žene i izmisle nešto vrlo loše o njoj pa kažu momku i njegovim roditeljima. To je viliki grijeh, što najbolje potvrđuje ova priča:

Bija neki momak velik grišnik. Pođe pratru na ispovid a on mu reče da ga nemere nikako ispoviditi jer je veliki grišnik. Kad se momak mnogo zabrinujo, pratar mu dade suvu glavnju i reče:

»Nosi tu suvu glavnju po svitu uvik sa sobom i ako ti prozeleni dođi i ispovidit ću te«.

Oda on dugo po svitu i jednom sritne nekakvu babu i upita je kud ide. Ona mu odgovori:

»Dosad sam skudila sedamdeset cura pa idema još amo u ovo selo da skudim još jednu«.

Mladić prođe putem pa se siti kako je to veliko zlo, te se vrati1 i glavnjom ubije babu. Njegova suva glavnja odmah prozeleni, što je učinio tako dobro dilo«.

Seljačkim djevojkama bila je mnogo važnija udaja nego ljubav. Tako su djevojke, koje su bile prije rata u našim selima ljepotice, rijetko se opredjeljivale da sijele i ašikuju samo s jednim momkom, jer su mislile uvijek da mogu dobiti još boljega momka nego što im se trenutno nudi. Pa ako je jedna djevojka sijelila samo s jednim momkom, bojala se da je on ostavi i tako da izgubi šanse za udaju. Osim toga u to vrijeme sijelilo se potpuno liberalizirano i popustio je roditeljski nadzor, pa su cure otvarale vrata svim momcima i sjelile s njima, ali do zadnjega momenta nisu znale za koga će se udati.

Tako je nastala pjesma:

»Lipo moje u Šimića brigu

Jednu zovnem četiri se dignu.«

Isto tako običaj je bio da svi seljački momci dolaze u svih djevojaka i da se bar pred njima pokažu kao kandidati. Na kraju djevojka se udaje za jednoga između onih koji je najozbiljniji kandidat za ženidbu i koji joj se najbolje sviđa. Ukoliko se voljeni momak kolebao, djevojka se udaje za onoga koji joj je isto dolazio ponekad na sijelo. Takve djevojke vjerovale su da prava ljubav dolazi poslije vjenčanja.

Ali, ako se te djevojke ne bi mogle odlučiti u pravi čas za udaju, nego su produžavale sijeliti sa više momaka, onda bih ih vrijeme ulbrzo pregazilo, jer bi ih već sustigle mlade djevojke i tada ni jedan bolji momak na njih ne bi više obraćao pažnju.

O tim seljačkim izbirušama momci su pjevali:

»Gazda neće, siroma se boji

Zato cura u matere stoji.«

The post Sijelo momaka i djevojaka – ćosanje, udvaranje uz pjesmu i običaje – appeared first on Narodni.NET.

Tako dobivena lužana voda koristila se u razne namjene, razrijeđena po potrebi.

U njoj se prao: šareni veš, pokućstvo i sve gdje je trebalo i šta je trebalo očistiti od masnoća, jer nije bilo deterđenta ni u prahu ni tekućeg.

Sa dobro razrijeđenom lužanom vodom, prale su se i glave, odnosno kosa, jer nije bilo šampona. Moralo se dobro paziti da ne dođe u oči.

I opet su svi u to vrijeme imali jake i bujne kose.

Iako su svi muškarci nosili kape, a žene udane – marame i nisu se nikad šišale, a kosu imale ,,ko ruka” da su ju jedva motale od dužine i teško sakrivale ispod marama oko glave.

Pranje s lugom ili pepelom

The post Kako su naši stari prali lugom ili pepelom appeared first on Narodni.NET.

Ponegdje ta je gredica bila isklesana od kamena, ili glatko brušena. Prostor od gredice do sredine ognjišta bio je popločan raznobojnim pločicama, a od sredine do zida gdje je gorjela vatra i pekao se kruh, bili su crveni matuni (opeka).

Uza zid gdje je gorjela vatra bilo je udubljenje koje je pri dnu bilo šire a prema dimnjaku uže i završavalo je u dimnjaku. To su bile špaleti. Zanimljivo je da se tako nazivaju i prednji svinjski pršuti, ili prednje noge, U kaminu (dimnjaku), na poprečnome komadu željeza visjela je komoštra.

Komaštre

Komoštre (komaštre) su izrađivali kovači od kovana željeza, na jednome kraju imale su ukrašenu željeznu kuku za vješanje posuđa, a na drugome dugačku željeznu kuku na kojoj su bile obješene o željeznu šipku u dimnjaku. Između obiju kuka bio je lanac također izrađen od kovana željeza. Duljina komoštre prodešavala se prema veličini lonca, tako da bi se donja kuka na kojoj je bila mala kuka, zakačila prema želji na bilo koji kolut.

Za kuhanje rabila se i trapija, željezni tronožac u obliku trokuta ili pak okrugla oblika, ispod koje se stavljala žeravica.

Pribor i oprema komin

Svako ognjište imalo je puhalnico, paleto, popecah, muleto i napo.

Puhalnica je bila mesingana ili željezna cijev duljine oko metra, koja je pri dnu imala dva šiljka, a služila je za potpirivanje vatre.

Paleta je bila željezna lopatica s dugačkom drškom, njome se grabio ili zgrtao pepeo i žeravica.

Popečak (žarač) bio je od kovana željeza i ukrašen. Muleta je bila čelična hvataljka za žeravicu.

Napa (polica) je bila drvena, u obliku šesterokuta, a nalazila se iznad ognjišta. Bila je pričvršćena uz gredu dvjema čeličnim tankim trakama. Prostor od nape prema dimnjaku bio je zidan u obliku kupole. Napa je sakupljala dim i paru i usmjeravala u dimnjak.

Na zidu uz napu bio je slijepi prozorčić sa zavjesicom u kome se držala bukaleta s vinom kada se pilo uz ognjište.

Na napi su se nalazile raznobojne ćikari (šalice). Za crnu kavu šalice su bile manje, a za bijelu kavu veće.

Veće šalice zvale su se kovarske ćikari ili kovarske škudeli, jer rudari bi ujutro iz njih jeli kruh i mlijeko. Na svakoj napi bio je i maženin (mlinac za kavu).

Svaka napa imala je toranakamin (ukrasna zavjesica), a Ineke su nape imale i po dva toranakamina lijepo pzvezena ili ukrašena čipkama i pletama (nabori).

The post Stari komin (kamin, ognjište), upotreba i tradicionalna stara pomagala na kaminu appeared first on Narodni.NET.

U nekim krajevima, posebice u dinarskim, prije ulaska u kuću mladenka baca na krov ili preko kuće jabuku ili kolač. Negdje u kuću mora ući preko osobite prostirke, platna ili čilima. Ulazeći u kuću, mladenka treba da učini niz simboličnih i magijskih radnji, osobito u vezi s pragom i ognjištem. Kućni prag, kao sjedište predaka, morala je na poseban način prijeći, poljubiti ga ili izbjeći doticaj s njime.

Kad se mladenka prima u novi dom, važnu ulogu igra svekrva – ona dočekuje mladence nekim pićem ili hranom (medom, šećerom, mlijekom, solju). Najčešće mladenka mora ući u kuću noseći kruh ili kruh i vino, a u kući mora obaviti određene radnje oko kućnog ognjišta kao kultnog mjesta kad je ognjište bilo u sredini kuće, mladenka ga je obilazila, ljubila i darivala, poticala vatru. Žarenje vatre prate i magijske formule poput ove iz Slavonije:

Kobile se ždrijebile, krave telile, ovce jarile, krmače prašile, pure, guske i kokoške legle!

Nakon ulasku u kuću, mladenka treba početi obavljati neke kućne poslove (npr. mesti, okretati žrvanj, presti, a svatovi joj namjerno smetaju) ili barem prihvaća određene predmete kao što je preslica, vreteno ili metla te se upoznaje s gospodarstvom: obilazi gospodarske zgrade i stoku. U određenom trenutku i u mladenca je obvezno darivanje, ali sada mladenka, odnosno njezina rodbina, dariva mladenca i njegove. Mladenka daruje dijelove odjeće, rupce, ručnike ili stolnjake. Darovani joj uzvraćaju uzdarjem, obično u novcu. Darivanjem upravlja određeni svat, a često ga prate i posebne pjesme.

U Slavoniji, kao i u Hrvata u susjednom Podunavlju (Šokaca i Bunjevaca) postoji poseban svadbeni običaj, odnosno odgovarajući rekvizit: svadbena grana, svatovska grana. Riječ je o vršiki stabla koja ima četiri ogranka, eventualno i peti u sredini, a koja se nakiti na poseban način.

Na vrhove ogranka nataknu se pozlaćene jabuke, ogranci se povezu vrpcama na kojima su nanizane sjemenke, kokice od kukuruza, suhe šljive, šipci, raznobojni komadići vunene tkanine i drugo. Grana je utaknuta u drveni križ ili u svadbeni kolač, tako da može stajati na stolu. Ona se predaje mladencu ili prodaje, odnosno izazivaju se određeni istaknuti svatovi da je otkupe novcem koji zatim pripadne mladenki. Svatovska grana u drugim je hrvatskim krajevima nepoznata, ali je poznata drugim slavenskim narodima.

U ovom dijelu svadbe mladence odvode i poliježu u pripremljenu prostoriju: obično odlaze u pratnji nekoga od svatova koji se brine o običajem određenim radnjama pri tom činu (npr. kum prostire postelju, sveže ili na neki drugi način približi mladence i drugo). Ostali svatovi u tom trenutku ili prave osobitu buku ili je pak običaj da to prođe u tišini. Kad se nakon toga mladenka ponovno pojavi među svatovima, dolazi u promijenjenoj odjeći, ili bar s promijenjenim oglavljem. U svim hrvatskim krajevima postoje veće razlike između djevojaka i udanih žena u odijevanju i osobito pokrivalu glave ili načinu češljanja (od osnovne razlike da djevojke često ne nose nikakvo pokrivalo, a udane stavljaju osobite kapice, rupce i složenija oglavlja). Promjena odjeće i oglavlja (frizure i onoga što nosi na glavi) vidljiv je vanjski znak novoga statusa po njemu lokalno okružje prepoznaje da je nastupilo novo, bračno stanje.

Skidanje vijenca, odnosno promjena oglavlja u nekim je krajevima poseban dio svadbenog običaja, izvode ga uz odgovarajući ceremonijal i uz posebnu pjesmu. U gradišćanskih Hrvata zapisan je složen i dirljiv prizor tancanja venca, opraštanja mladenke od njezina djevojačkog vijenca.

U Hrvatskom zagorju skidanje vijenca prati pjesma:

Joj, joj venčec moj,

dugo sam te prosila,

malo sam te nosila,

joj, joj venčec moj.

Zabilježeno je da se vijenac negdje skida na neobičan način, s pomoću vilice ili sablje.

Rasprostranjen je običaj da prije kraja svadbe mladenka u pratnji određenih svatova odlazi do izvora ili zdenca i uzima vodu, a izvor, odnosno zdenac, dariva (jabukom, kruhom, sirom). Tom vodom polijeva svatovima ruke, odnosno daje im da se umiju i obrišu ručnikom, a oni joj zauzvrat u vodu bace novac.

Kraju pirovanja u mladenca pridružuje se mladenkina najbliža rodbina. Po njih odlazi mladenac sam ili u pratnji, pred njih izlazi mladenka u odjeći udane žene, u mla-denčevoj kući primaju ih uz određeni ceremonijal, a isto ih tako i ispraćaju. Posjetitelji obvezno donose jelo i piće, a trenutak njihova dolaska i običajne pojedinosti lokalno se razlikuju.

Trajanje svadbe varira od kraja do kraja, a etnolozi drže da je u povoljnim prilikama najčešće trajala tri dana. Znatne su promjene u tom pogledu, kao i u drugome, nastale tijekom vremena. Kraj svadbe objavljuje neki svat posebnom izrekom ili se ponudi određeno jelo kao znak za rastanak, a zabilježen je i jedan galantni oblik otpremanja svatova: mladenac svatove i goste daruje kolačem, što je znak da je svadbi došao kraj.

Neko vrijeme nakon svadbe običaj je da mladenci, u pratnji mladenčevih roditelja ili bez njih, ili sama mladenka s još nekim, svečano prvi put posjete mladenkine roditelje. Taj posjet mladenkinu domu može biti već prvoga ili drugoga dana nakon svadbe, a često je u prvu subotu ili nedjelju te osam ili petnaest dana nakon vjenčanja.

Mladenkinim roditeljima ili svim ukućanima posjetitelji donesu darove, najčešće piće ili jelo (npr. slatku rakiju, kolač, pečenicu).

The post Tradicionalni običaji dolaska mlade u mladoženjinu kuću appeared first on Narodni.NET.

The post Jeste čuli za kokošiji Badnjak? Zanimljiv blagdanski običaj za kokošiji Badnjak. appeared first on Narodni.NET.

Uzgoj maslina bila je jednako važna poljodjelska djelatnost. Krajem studenoga počinjala je kanala, branje maslina, u kojoj je također sudjelovala cijela obitelj. Svaki zaselak imao je kameni turanj za proizvodnju ulja. Od 1911. godine, kad je kupljena prva hidraulična preša, mještani sve više koriste usluge Uljarske zadruge smještene u zaseoku Kraj. Maslinovo se ulje tijekom godine čuvalo u konobi u kamenicama, velikim kamenim posudama koje su Tučepljani kupovali na Braču.

Dok je uzgoj vinove loze i maslina na srednje velikim gospodarstvima uglavnom zadovoljavao potrebe domaćinstva i rjeđe bio namijenjen prodaji, smokve, višnje i bajami uzgajali su se najviše radi prodaje. Zbog visokih otkupnih cijena, na komadićima stobodne zemlje gdje se uz prstove se uzgajao i buvač, a nakon pedesetih počela se saditi lavanda i proizvoditi lavandino uje.

Prodajom poljodjelskih proizvoda, a posebice buvača, osiguravao se novac za kupovinu žitarica koje u primorju nisu uspijevalo. Obitelji koje su imale stanove i zemlje na brdu sijale su po planinskim docima šenicu, ječam, raž i zob, ali su brdski prinosi rijetko zadovoljavali potrebe domaćinstva. Zato je većina obitelji žito nabavljala u Vlaškoj i Hercegovini razmjenom ili kupnjom. U Tučepima je tijekom prve polovice dvadesetog stoljeća radilo pet mlinica smještenih niz potok koji je izvirao na Orašću. Nakon njihova zatvaranja, žito se nosi u Podgoru di su bile velike vode. Od tridesetih godina domaćice sve više miješaju brašno iz mlinica s kupovnin brašnon za pravit lazanje i kruv ispo cripnje ili onoga iz krušne peći.

Da je uzgoj žitarica na brdu bio tek sporedna djelatnost, razabire se i iz iskaza jednog kazivača da su se šenica ozimica i ječam sadili za izminit kumpir, Što odgovara biološkom nadohranjivanju tla postupkom plodoreda. Dvije godine uzastopno sadio se krumpir, a treću se na istoj površini sadila pšenica ili neka druga žitarica, nakon čega bi opet došao red na krumpir. Brdski doci bili su i rasadišta kupusa. Inače, kupus se zajedno s blitvom, rodakvon i tikvama uzgajao u vrtlima oko kuća i uz potoke. To je bilo i jedino povrće koje su dalmatinci poznavali sve do novijeg vremena.

Slično je bilo i s voćem. O njegovoj sadnji i uzgoju nije se posebice brinulo ako nije služilo otkupu, pa su se potrebe za vitaminima u prehrani često zadovoljavale sezonskim plodovima samoniklog bilja kao što su npr. bile crne gjoginje. Osim grožđa koje se svježe ostavljalo na višalici više tjedana, višanja, svježih smokava koje su se ile sa cabla uz vitu kruva, te suhih smokava i bajama, koji su se tijekom godine čuvali ka oči u glavi u škrinji pod kjučen, u pojedinim mjesecima bilo je još murava, kostela, malih crjeni jabuka ili krušaka divjakinja. Uz kuće nekih obitelji bilo je još trešanja i orava.

Stočarstvo je sve do Drugoga svjetskog rata imalo istu važnost kao vinogradarstvo i maslinarstvo. Odživine se najčešće drže ovce i koze. Obiteljsko bogatstvo mjerilo se veličinom zemlje, odnosno brojem cabala maslina i brojem vinograda, ili po broju ovaca i koza. Srednje imućna obitelj imala je po 10-12 ovaca i 4-5 koza, pa je nekoliko puta tjedno pravila grudice sira. Ljeti se zbog velikog broja bravi po planinskim stanovima moglo zateći i po 200-300 pastira. Krajem prve polovice stoljeća stada se naglo smanjuju, posebice glede broja koza. Bio je običaj da se ovce, koze i janjci kolju o Sisvetin. Ovčje i kozje meso ostavljalo se posoljeno desetak dana u biguncu, a zatim se dva-tri tjedna sušilo u dimavici da se dobije kaštradina. Janjeće se meso prodavalo u gradovima. Od početka stoljeća počinju se sve više držati svinje: Nije bilo kuće koja nije ranila gudana. Sta ćeš ist zimi oko nema gudana!?

O    Božiću su se klali, solili i sušili. Domaćini najveću pažnju posvećuju sušenju pršuta. Pršute bi svak čuva i šćedija, jer su oni potvrđivali domaćinovu vještinu i donosili više novca u kuću s kojim je tribalo jope kupi gudana. Osim pršuta, prave se i duvenice, a znala se poprigat bržola i stavit u mast zapriko zime. Većina obitelji držala je i po nekoliko kokoši koje bi, zbog lisica, noću zatvarala u kužinu.

Od teglećih životinja srednje imućne obitelji držale su magarad i mazge, dok su najbogatiji imali još i konje. Njih su uglavnom koristili muškarci za prijenos većih tereta, posebice za vrijeme jematve i kanate, dok su svakodnevne terete najčešće prinašale žene na kostima.

Jedna od djelatnosti koja početkom stoljeća još nije bila osobito razvijena u dalmaciji bilo je ribarstvo. Iako je ono imalo relativno dugu tradiciju na našem primorju, ulovom ribe bavile su se samo one tučepskih obitelji koje su živjele na Kraju ili u zaseocima bliže moru. Od druge četvrtine stoljeća na ribu odlazi sve više mještana.

Ostale djelatnosti Dalmatinaca

Zbog vrlo skromnih mogućnosti domaće proizvodnje, dalmatinci su dio svojih potreba uvijek namirivali razmjenom ili kupnjom koja je ovisila o mogućnosti prodaje domaćih proizvoda. Već je rečeno da se najveća razmjena obavljala sa Zagorom i Hercegovinom, kamo su dalmatinci odvozili sol, ulje, vino, rakiju, suhe smokve i ponekad sušenu ili priganu ribu, a od tuda dovozili žitarice, jaja i obrtničke proizvode. Prodaja se pak usmjeravala naporat u Makarsku i Podgoru, gdje su se skupljali trgovci i preprodavači iz cijelog primorja.

Novcem od prodaje u gradskim se dućanima kupovala odjeća, obuća, alat i neki prehrambeni proizvodi. U selu su se nabavljale samo najosnovnije namirnice. Male trgovine mješovitom robom, tzv. komeštibele u kojima se prodava cukar, rizi, rotam itd., a postojala je i Hrvatska pučka blagajna u kojoj se prodavalo cinije.
Dobru zaradu donosile su krčme ili gostijone koje su bile središta društvenoga i političkog života dalmatinskih muževa. Nalazile su se u sredini sela. U njima se prodavalo vino, rakija i suvi kolači. Gostioničarske usluge mogli su koristiti samo mladići i oženjeni muškarci koji bi nedjeljom nakon mise i užine išli svratit na žmuja vina, bacit pismu, zaigra šije-šete i buće. Obično se pilo žuklo, a rjeđe cijelo vino ili rakija, pa je bilo nužno da vino bude dobre kakvoće. Dalmatinci su govorili da brez ruma nema šturuma, pa su prigovarali gostioničaru ako je točija vino su malo maligana, što je značilo da ga razvodnjava.

The post Stari poslovi dalmatinaca i način života appeared first on Narodni.NET.

Obiteljski život se temeljio na starim narodnim običajima koji su se smatrali posvećenim, na etici narodne pjesme i na dubokoj vjeri da je Dobro jače od Zla, da ničija sila nije do vijeka, te da će se zakopana misao i sloboda jednom konačno izvojevati. Obiteljski odnosi bili su tako uređeni da su svi članovi kućne zajednice morali bezuvjetno slušati svoga domaćina, a mlađi su opet morali slušati starije. Svi su radili za obiteljsku zajednicu, a nitko osobno za sebe.

Djeca u obitelji i odgajanje djece u skladu s običajima i tradicijom

Djeca su u kući predstavljala pravo bogatsvo, jer ih je bilo mnogo. Odgajana su u obiteljskom ozračju i u prirodi. Roditelji djeci nisu nikada potpuno otkrivali svoju ljubav, niti su bih osjetljivi u ispunjavanju dječijih želja. Naravno, nisu se služili nikakvim odgojnim metodama, ali su bili nepopustljivi prema djeci. Strogi i pravedni. Dok bi djeca narasla da mogu samostalno izlaziti u prirodu i čuvati stoku, nisu više bili na očima roditelja. Tako su se gotovo slobodno razvijali u prirodi i u njoj nalazili svoje igre i zadovoljstva. A radili su i lakše poslove i pomagali roditeljima, pa su tako na vrijeme sticali radne navike i bili od koristi. Dok bi bili u kući, slušali su svu čeljad i vladali se kao da ih nema. Obično su sjedili na sobi pokraj lugava kuta gdje nikom ne bi smetali. Slušali su dobro što stariji govore, a nisu se smjeli uplićati u razgovor, samo su čekali da im se nešto zapovjedi. Djeca su u ocu i majci gledali najveći autoritet. Majke su imale običaj da straše djecu, kako ne smiju ništa govoriti ružno i sramotno, »jer će doći pratar i odrezat im jezik.« U kući se često ponavljala ona ‘božja zapovijed koja glasi »Poštuj oca i majku, da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji!« A majke bi rano ucjepile u dušu svoje djece vjersko poimanje života, da dobro mogu (razlikovati Dobro i Zlo, što se nikada kasnije nije dalo izbrisati iz njihove svijesti. Tako je obiteljski odgoj bio presudan za svu djecu i za njihov cijeli život.

Lijepo je rekao pjesnik:

»Koju žicu dijete ume na se, ta ga prati i pod sjede vlasi!«

The post Obitelj i tradicionalni obiteljski odgoj appeared first on Narodni.NET.

Zbog toga na osnovi te građe nije moguće pratiti promjene tijekom gotovo cijelog stoljeća njezina nastajanja, kao što i nije moguće procijeniti kako se stvarno udavalo i ženilo u određenom kraju i u određenom vremenu, što je prevladavalo, koji je bio odnos željenog i ostvarenog. S premalo informacija raspolažemo i o ekonomskom aspektu svadbe.

U etnografskim zapisima kojima raspolažemo, uz opise seoskih svadbi u kojima je sve bilo najbolje i svega najviše što može biti, i u materijalnom pogledu i u poštivanju cjelovitog ceremonijala, u manjoj su mjeri zabilježena i odstupanja od optimalnog, mogućnosti izostavljanja i reduciranja običajnih pojedinosti i trajanja svadbe, broja sudionika, količine darivanja i čašćenja. I da su svi bili dosta imućni da prirede bogatu svadbu, različite okolnosti neminovno su donosile manje ili veće različitosti, odstupanja i ostvarenja, uvijek su i svuda postojale i različite mogućnosti: brak se mogao sklopiti na više načina, koje je seoska zajednica priznavala, iako ih je različito vrednovala. Na vrhu ili početku toga niza stoji najpoželjniji čin sklapanja braka – idealna svadba, a zatim se nižu njezini reducirani oblici koji završavaju mogućnošću da bračni par jednostavno započne zajednički bračni život uz tek neki tradicijski čin i uz obveznu promjenu odjeće i oglavlja koja vidljivo iskazuje prelazak iz djevojačkog u stalež udanih žena.

U seoskom se okružju brak mogao zasnovati i na druge priznate načine: različitim vrstama tzv. otmica žene: fingiranom otmicom, tj. obostrano dogovorenom, zatim djelomice dogovorenom (što najčešće znači da je djevojčina obitelj nije očekivala, a mladi par i obitelj ženika bili su u dogovoru), pa i pravom otmicom djevojke. Fingirana i dogovorena otmica jedva da se mogu nazivati otmicama, jer se nj ima najčešće pribjegavalo s namjerom da se izbjegnu zahtjevne svadbene procedure, odnosno trošak, a svi su sudionici bili u dogovoru. Takve vrste otmica zapravo su također reducirani oblici svadbe, jer se u skraćenu postupku dolaska po udavaču i njezina prevođenja u ženikovu kuću što je temeljno događanje svake svadbe i obvezatno obavljaju pojedine simbolične radnje svojstvene svadbi (primjerice, pucanje pri odvođenju mladenke i dolasku mladoženji, bacanje jabuke preko krova i drugi postupci pri dolasku ženikovoj kući, promjena odjeće kao vidljiva znaka novoga bračnoga stanja).

Pretpostavlja se da je otmica djevojke bila gotovo pravilo u davnoj prošlosti Slavena. U nas je bila dobro poznata u dinarskim krajevima, u zaleđu Jadrana, a u pojedinačnim slučajevima potvrđena je još sredinom 20. stoljeća.

Među nisko vrednovanim oblicima zasnivanja braka nalazi se i jedini postupak u kojemu izostaje dolazak po udavaču, jer ona u izabranikovu kuću dolazi sama. Razlog je takvu postupku što se netko od zainteresiranih (iz udavačine ili ženikove obitelji, pa i sam ženik) opirao ženidbi ili je otezao sklapanje braka takvom je činu najčešće prethodila prijebraćna veza koja je kompromitirala djevojku.

Takav početak bračnog života udavači je donosio loš tretman u braku, a njezin nepovoljan položaj izražen je stihovima:

Teško travi (zemlji) kuda vojska prođe, i nevjesti (divojki) koja sama dođe.

Treba imati na umu da je riječ o tradicijskim načinima zasnivanja braka (svadba, različite vrste otmica), a da se zakonski čin – crkveno i/ili građansko vjenčanje -različito u njih uklapao, ovisno o kraju i vremenu, ali i o pojedinačnim odlukama (prije ili nakon svadbe, na različitim mjestima u njezinu tijeku, kraće ili dulje vrijeme nakon prividne ili prave otmice). Neki opisi svadbe pokazuju kako se zakonski čin nacjepljuje na tradicijski, jer se obavlja više dana prije svadbe kao neka formalnost, a nakon njega udavača i ženik odlaze svaki svojoj kući iščekujući svadbu. Crkveno se vjenčanje iskazuje kao uljez u običajnu i obrednu cjelinu i kad je ono uključeno u proceduru svadbe, ali na njega mladenci dolaze zasebno i nakon njega se razdvajaju ili odlazak i povratak s vjenčanja ne prati propisano ponašanje, nego se u tom trenutku prekida svadbeni ceremonijal i opet nastavlja nakon povratka s vjenčanja.

Kad bračni život započinje bez svadbe, tobožnjom otmicom i drukčije, zakonski čin kasni za početkom bračnog života, pokatkad i više godina, a najmanje toliko dok se obitelji “pomire”, stvarno ili formalno. Učestalost nevjenčanih brakova u vremenu između dvaju svjetskih ratova u dalmatinskoj unutrašnjosti i u Lici navela je neke pravnike, a zatim i etnologe, na tumačenja nevjenčanog razdoblja kao vremena bračnog iskušavanja, pokusnog braka. Sedamdesetih godina istraživanja su u istim područjima potvrdila postojanje nevjenčanih brakova zasnovanih nekim od tradicijskih načina, ali, zasigurno, bez pokusne namjere. Seoska ih je zajednica tretirala kao punovažne brakove, očekujući da će naknadno uslijediti i zakonski čin. U prošlosti, i u naše vrijeme, bilo je i zlouporaba istodobnog postojanja dviju vrsta pravila, tradicijskih i zakonskih, nepisanih i pisanih: započinjući bračni život tradicijskim činom pojedinci su ga, u slučaju nezadovoljstva i drugih razloga, raskidali pozivajući se na njegovu nezakonitost. Osim određenog razdoblja koji par provodi nevjenčan, ništa drugo ne potvrđuje postojanje pokusnog braka kao tradicijske bračne ustanove u Hrvata.

Brojni opisi svadbenih običaja u Hrvata pokazuju da su oni regionalno vrlo različiti i gotovo svuda složeni, sastavljeni od više glavnih skupina običaja, počevši od odabiranja bračnog para, preko prijesvadbenih sastanaka predstavnika udavačine i ženikove obitelji (na kojima se ispituje spremnost obiju strana za sklapanje braka i utvrđuju uvjeti, procedura i sudionici svadbe) i na kraju same svadbe te poslijesvadbenih običaja. Veći ili manji broj prijesvadbenih događanja, trajanje same svadbe i poslijesvadbeni običaji zbivaju se u kraćem ili duljem razdoblju, od nekoliko dana do nekoliko tjedana, mjeseci pa i godina. Najviše na dugotrajnost postupka od prvog dogovora do posljednjeg čina pri sklapanju braka utječe razdoblje zaruka koje je u nekim krajevima i vremenima znalo potrajati i više godina. Vrlo je različito i trajanje same svadbe (od jednog, tri do pet dana, tjedan pa i više), ovisno o regionalnim i lokalnim razlikama te o okolnostima svakoga pojedinog slučaja. Pojedine faze i postupci mogu se spajati i/ili izostavljati, reducirajući tako optimalnu tradicijsku proceduru sklapanja braka na vremenski, ali i sadržajno vrlo različite postupke.

The post Tradiconalni oblici ženidbe i sklapanja braka appeared first on Narodni.NET.

Nekada su punašne ljepotice ,poput Rubensovih, bile simbol slavonske ženstvenosti. Danas su predmet zgražanja, jer je idol lijepog – mršavost. Nekada su čvarci sa slavonskog kolinja smatrani nusproizvodom, a danas se plaćaju ‘suhim zlatom’ kao rijetka poslastica. Nekada se u Slavoniji pa tako i u Požeštini meso jelo vrlo rijetko, a danas se Slavonca doživljava kao izjelicu po onoj njegovoj „Nema ptice do prasice!“. Ne tako davno slavonsku se kuhinju upravo zbog obilja svinjske masti smatralo nezdravom, ako ne i opasnom. Danas poslije više desetljeća kontaminacije organizma s umjetnim mesnim, masnim i uljnim prerađevinama sve joj se više vraćamo, ali radi recesije, opet u umjerenim količinama.

Doista, do sredine 20. stoljeća na selu, ali i u siromašnijim gradskim obiteljima, meso se jelo svega dva puta tjedno: četvrtkom i nedjeljom. Dakle, seljak požeškog kraja uza sve teške poslove u polju i štali, bio je mesa više gladan nego sit. Pošteno se namrsio kad mu je dozvoljavala prilika, jedino uz velike svece – Božić, Uskrs, kirvaj, na svadbi, u čoracima, te na kolinju. Upravo to ustezanje od mesa u napornoj svakodnevici dovelo je u tim prilikama do tako hedonističkog uživanja, bolje reći pretjerivanja po onoj „Masti se, tko zna kad ćeš opet!“

Možda za inat netom istjeranim Turcima, možda radi brojnost i prirasta, te  jednostavnosti uzgoja, ali i konzerviranja sušenjem, svinja se u Slavoniji ustalila kao osnovni izvor mesa od koje se, bez obzira da li se pekla na ražnju ili se obrađivala za smok, doslovno nije bacalo ništa.

Mast i slanina bili su izvor energije za svakodnevne teške seoske poslove. Gledalo se da ih u kući uvijek ima dovoljno, jer su obroci posebno u nemesne dane morali plivati u masti i prženoj slanini. Najčešće jela za doručak su bila temfani krumpir, kukuruzni ili bijeli žganci na masti ili prženoj slanini, te za ručak masna tarana ili zelena salata pofurena prženom slaninom.

A tako puno masti obilno je davala kraljica među svinjama – crna slavonska ljepotica – fajferica, autohtona hrvatska pasmina.

Uzgojena je u drugoj polovici 19. stoljeća na imanju Orlovnjak Karla Pfajfera i njegovog sina Leopolda pomnim križanjem lasaste mangulice i berkshira. Obzirom da joj treba puno kretanja, te da je otporna na vanjske uvjete, bila je laka za uzgoj žirenjem po prostranim hrastovim šumama Požeštine. Konačno, jedini slavonski prehrambeni proizvod zaštićen kao nematerijalno kulturno dobro Republike Hrvatske – kulen – svoju glasovitu kvalitetu zahvaljuje između ostalog – fajferici.

Posljednje desetljeće prošlog 20. stoljeća, ova crna ljepotica je gotovo izumrla. No, zahvaljujući entuzijastima, među kojima je i gospodin Ilija Ivić iz Golog Brda, nedaleko požeškog sela Kaptola, njen je opstanak osiguran. Ponosni nasljednik čuvenih Šijaka, golobrdskih lončara, koje je u svojim humoreskama još krajem 19. stoljeća oživio Vilim Korajac, zajedno sa svojom obitelji živi za nastavljanje tradicije svoga sela. Jedan od hobija mu je i krdo od stotinjak crnih slavonskih svinja. Zarazno oduševljen kvalitetom njihova mesa i prerađevina, odazvao se našoj molbi da nam pomogne uz pomoć supruge Ljiljane, kćeri Tee te prijatelja rekonstruirati tradicionalno slavonsko kolinje sa svim već zaboravljenim kolinjskim jelima.

Gradski muzej Požege još je u siječnju davne 1990. godine uz izložbu „Mesarsvo u Požeškom kraju“, uz pomoć seljaka iz Vetova  upriličio etno prezentaciju tradicionalnog kolinja.  Rekonstrukcija cijelog procesa, koji uključuje skidanje dlake paljenjem i rasjecanjem svinjčeta na tlu na stari način ‘od košelja’, tj. kičme, nije bila lak zadatak, jer starih ljudi, koji su tako klali netom poslije Drugog rata više nije bilo, pa su akteri radili po sjećanju i po pričama. Dvadeset i dvije godine poslije, dokumentirati takav način obrade mesa još je bio veći izazov.

No zahvaljujući Luki Kovačeviću, umirovljenom učitelju iz Vetova koji je po okolnim selima sakupio savjete djedova, spretnosti glavnog mesara kuma Drage Grbića iz Vetova i spremnosti pomoćnika baj Stjepana Nigovića, te mladih snaga Stipe Majura iz Kaptola, Igora Čosića i Laze Zeca iz Golog Brda, Ivana Grbića iz Vetova, snimili smo jedinstveni doživljaj – tradicionalno slavonsko kolinje!

No to nije sve! U ovom pothvatu pokazale su se i ženske snage čija uloga, obzirom na količinu i specifičnost posla, oko pripreme svinjskog droba za kobasice, krvavice, kulene, švargle, kulinove seke, salo, opornjake bila itekako važna. Kako se to nekada radilo, spremno su nam u potoku pokazale Nevenka Nigović i Katica Gril iz Golog Brda. Na kolinju svatko je imao važan zadatak. O spretnosti mesara ovisila je zaliha mesa za čitavu godinu, no na dan samog kolinja sve su oči bile uprte u kuvačice, žene koje su se brinule za prve masne i slasne obroke od svježe svinjetine na kojoj se nije štedilo. Pravu riznicu svinjokoljskih i najneobičnijih jela, čiji smo proces pripreme dokumentirali, otkrile su nam uz snaš Nevenku i Katicu i kuma Ankica Grbić iz Vetova, te baka Mara Ivić iz Golog Brda.

I tako naša priča o ptici fajferici od koje se ništa ne baca i koja je cijele godine hranila slavonskog seljaka tek počinje, jer u sljedećim nastavcima upoznat ćemo vas sa samim načinom svinjokolje i pripreme smoka, te vam predstaviti kolinjska jela poput crne čorbe, krumpira u bajoderu, mozga na kruhu, beba iz masti i još mnogo toga.

Tekst i slike u cijelosti preuzete s Muzej u loncu

The post Zanimljivosti tradicionalnog Požeškog (slavonskog) kolinja appeared first on Narodni.NET.

Kad dođe jesen, sve jesensko voće koje kuća ima – od jabuka, krušaka, gunja, divljaka, kukinja opere se i stavi u jednu drvenu kačicu, kojoj se pri dnu udari drvena pipa, natoči vodom do gore, pritisne kao kupus, da se ne digne voće, već da bude u vodi i pokrije se. Ostavi se neko vrijeme da ukisne i zatim se troši cijelu zimu i voće i pije voda jer drugog soka nije bilo.

Koliko se vode svaki dan istoči, toliko se mora i nalijat. Tako pripremljena voda je puna vitamina i ona je davala snagu za iscpljeni organizam seljaka tijekom godine, a nije debljala.

Štitila je i od masnoće, jer se preko zime nije puno radilo i išlo u polje, a dobro se jelo jer upravo prođu svinjokolje i masnoća se trošila cijelu zimu do Korizme.

Čoka – šira ili kisela voda, stari seljački sok

The post Tradicionalno kiseljenje voća i priprema čoke ili starog seljačkog soka appeared first on Narodni.NET.