The post Jeste čuli za kokošiji Badnjak? Zanimljiv blagdanski običaj za kokošiji Badnjak. appeared first on Narodni.NET.

Nekada su punašne ljepotice ,poput Rubensovih, bile simbol slavonske ženstvenosti. Danas su predmet zgražanja, jer je idol lijepog – mršavost. Nekada su čvarci sa slavonskog kolinja smatrani nusproizvodom, a danas se plaćaju ‘suhim zlatom’ kao rijetka poslastica. Nekada se u Slavoniji pa tako i u Požeštini meso jelo vrlo rijetko, a danas se Slavonca doživljava kao izjelicu po onoj njegovoj „Nema ptice do prasice!“. Ne tako davno slavonsku se kuhinju upravo zbog obilja svinjske masti smatralo nezdravom, ako ne i opasnom. Danas poslije više desetljeća kontaminacije organizma s umjetnim mesnim, masnim i uljnim prerađevinama sve joj se više vraćamo, ali radi recesije, opet u umjerenim količinama.

Doista, do sredine 20. stoljeća na selu, ali i u siromašnijim gradskim obiteljima, meso se jelo svega dva puta tjedno: četvrtkom i nedjeljom. Dakle, seljak požeškog kraja uza sve teške poslove u polju i štali, bio je mesa više gladan nego sit. Pošteno se namrsio kad mu je dozvoljavala prilika, jedino uz velike svece – Božić, Uskrs, kirvaj, na svadbi, u čoracima, te na kolinju. Upravo to ustezanje od mesa u napornoj svakodnevici dovelo je u tim prilikama do tako hedonističkog uživanja, bolje reći pretjerivanja po onoj „Masti se, tko zna kad ćeš opet!“

Možda za inat netom istjeranim Turcima, možda radi brojnost i prirasta, te  jednostavnosti uzgoja, ali i konzerviranja sušenjem, svinja se u Slavoniji ustalila kao osnovni izvor mesa od koje se, bez obzira da li se pekla na ražnju ili se obrađivala za smok, doslovno nije bacalo ništa.

Mast i slanina bili su izvor energije za svakodnevne teške seoske poslove. Gledalo se da ih u kući uvijek ima dovoljno, jer su obroci posebno u nemesne dane morali plivati u masti i prženoj slanini. Najčešće jela za doručak su bila temfani krumpir, kukuruzni ili bijeli žganci na masti ili prženoj slanini, te za ručak masna tarana ili zelena salata pofurena prženom slaninom.

A tako puno masti obilno je davala kraljica među svinjama – crna slavonska ljepotica – fajferica, autohtona hrvatska pasmina.

Uzgojena je u drugoj polovici 19. stoljeća na imanju Orlovnjak Karla Pfajfera i njegovog sina Leopolda pomnim križanjem lasaste mangulice i berkshira. Obzirom da joj treba puno kretanja, te da je otporna na vanjske uvjete, bila je laka za uzgoj žirenjem po prostranim hrastovim šumama Požeštine. Konačno, jedini slavonski prehrambeni proizvod zaštićen kao nematerijalno kulturno dobro Republike Hrvatske – kulen – svoju glasovitu kvalitetu zahvaljuje između ostalog – fajferici.

Posljednje desetljeće prošlog 20. stoljeća, ova crna ljepotica je gotovo izumrla. No, zahvaljujući entuzijastima, među kojima je i gospodin Ilija Ivić iz Golog Brda, nedaleko požeškog sela Kaptola, njen je opstanak osiguran. Ponosni nasljednik čuvenih Šijaka, golobrdskih lončara, koje je u svojim humoreskama još krajem 19. stoljeća oživio Vilim Korajac, zajedno sa svojom obitelji živi za nastavljanje tradicije svoga sela. Jedan od hobija mu je i krdo od stotinjak crnih slavonskih svinja. Zarazno oduševljen kvalitetom njihova mesa i prerađevina, odazvao se našoj molbi da nam pomogne uz pomoć supruge Ljiljane, kćeri Tee te prijatelja rekonstruirati tradicionalno slavonsko kolinje sa svim već zaboravljenim kolinjskim jelima.

Gradski muzej Požege još je u siječnju davne 1990. godine uz izložbu „Mesarsvo u Požeškom kraju“, uz pomoć seljaka iz Vetova  upriličio etno prezentaciju tradicionalnog kolinja.  Rekonstrukcija cijelog procesa, koji uključuje skidanje dlake paljenjem i rasjecanjem svinjčeta na tlu na stari način ‘od košelja’, tj. kičme, nije bila lak zadatak, jer starih ljudi, koji su tako klali netom poslije Drugog rata više nije bilo, pa su akteri radili po sjećanju i po pričama. Dvadeset i dvije godine poslije, dokumentirati takav način obrade mesa još je bio veći izazov.

No zahvaljujući Luki Kovačeviću, umirovljenom učitelju iz Vetova koji je po okolnim selima sakupio savjete djedova, spretnosti glavnog mesara kuma Drage Grbića iz Vetova i spremnosti pomoćnika baj Stjepana Nigovića, te mladih snaga Stipe Majura iz Kaptola, Igora Čosića i Laze Zeca iz Golog Brda, Ivana Grbića iz Vetova, snimili smo jedinstveni doživljaj – tradicionalno slavonsko kolinje!

No to nije sve! U ovom pothvatu pokazale su se i ženske snage čija uloga, obzirom na količinu i specifičnost posla, oko pripreme svinjskog droba za kobasice, krvavice, kulene, švargle, kulinove seke, salo, opornjake bila itekako važna. Kako se to nekada radilo, spremno su nam u potoku pokazale Nevenka Nigović i Katica Gril iz Golog Brda. Na kolinju svatko je imao važan zadatak. O spretnosti mesara ovisila je zaliha mesa za čitavu godinu, no na dan samog kolinja sve su oči bile uprte u kuvačice, žene koje su se brinule za prve masne i slasne obroke od svježe svinjetine na kojoj se nije štedilo. Pravu riznicu svinjokoljskih i najneobičnijih jela, čiji smo proces pripreme dokumentirali, otkrile su nam uz snaš Nevenku i Katicu i kuma Ankica Grbić iz Vetova, te baka Mara Ivić iz Golog Brda.

I tako naša priča o ptici fajferici od koje se ništa ne baca i koja je cijele godine hranila slavonskog seljaka tek počinje, jer u sljedećim nastavcima upoznat ćemo vas sa samim načinom svinjokolje i pripreme smoka, te vam predstaviti kolinjska jela poput crne čorbe, krumpira u bajoderu, mozga na kruhu, beba iz masti i još mnogo toga.

Tekst i slike u cijelosti preuzete s Muzej u loncu

The post Zanimljivosti tradicionalnog Požeškog (slavonskog) kolinja appeared first on Narodni.NET.

Opraštanje je pretstavljalo odlazak iz kuće i potpuno novi život za mladence.

Od oca, majke, braće, sestara starešina (starješina, stari svat) ovako oprašta mladoženju (ženika):

– Falen bode Jezoš Kristoš! Draga moja rodbina, vezda skupa spravlena. V vas prosim za malo postrpljenje i očem vam reci par reči mesto ovoga našega mladenca.

Japek moj lubleni i mamica rođeni, fnogo pot ste vi mene otpravlale s vaše poštene hiže, pole, gore, k bozi službi vu Sveto Mater Cirkvu. Ali ovak nigdar, kak denek denešnji. Denes bom ja putovat vu Sveto Mater Cirkvu, čez pet svete štenge pred sveti oltarski šekrement. Tam bom ja položel svoje tri prste na samoga Sina Jezoša Kristoša raspetoga tela. Tam bom ja zadobit hižnoga zakona i sebi para.

Draga moja rodbina, ve vam i z imena očem povedati kaj koje su te pet svete štenge.

Prvo je sam Bog otec nebeski, koj nas je stvorel i dal da ga dičimo i falimo. A drugo je Sin Jezoš Kristoš, koj nas je otkupel svojom velikom mukom na svetem krstu. Štrta je prečista Blažena Devica Marija, ka deli junakom cimere i divojkam vence. A peti je se dvor nebeski. Dej nam Gospodin Bog kak denes tak i zutra da se tak lepo zijemo, kaj bomo mi mogli jen drugoga z jočima videti i Oca Boga faliti, dičiti.

Draga moja rodbina, ve, da vas jako lepo prosim od najmenšega do najvekšega, pomirite i meni na denek denešnji dara Duha Svetoga sebi zazvati kaj bodem ja mogel s čistem srcem vu Svetu Mater Cirkvu stupiti i tam sebi para zadobiti. Kaj budem ja mogel s nom ovoga sveta tak živeti kaj bom pred svem svetom fale i dike vreden, a pred Ocom Bogom dušno zveličenje. Falen bodi Jezoš Kristoš!

Ista se formula kazuje i u mladenkinoj kući. Za vrijeme svatovskog objeda ili večere starešina glasno prosi Boga:

– Vezda pak sveti Križ Kristošev i sveti Janoš blagoslovi, noj nam prekriže i blagoslovi ovoga našega piliša i jeliša kag ga bumo mi denek denešni si skupa potrošili. Vezda pak prosim gospodu mužiku da zaigraju na ovu molitvu. Vu ime Oca, Sina, Duha Svetoga. Amen.

U polnoći mladu (mladenku) oprašta starešina (starješina) od njezinih roditelja, rodbine i doma jer je došlo vrijeme da ona mora poći u tuđu kuću.

— Falen bodi Jezoš Kristoš! Draga moja rodbina vezda vas prosem malo strpljenje. Japek moje lubleni i mamica rođeni, hote mi sim na jen par rečke. Japek moje lubleni i mamica rođeni, sonce je zašlo i vurica je došla da saka ptica ide na svoje gnezdo. A ja pak tožno na tuđo lučko nepoznato. Japek moje lubleni i mamica rođeni, vezda vam jako lepo zafalujem vaše velike trude i vašu veliko dobrotu i radost koju ste si z menom činile od moje male mladosti do denešnjega dena. Ako vam ja ne mrem naplatiti naj vam otplati sam Otec Bog nebeski svojom bozom miloščom. A vezda pak si pozovem svoje povolne krstne kume i fermanske da nim jako lepo zafalem nive trude i brige i se velike dare s kema ste vi mene darivale od moje male mladosti do deneka denešnjega. Ako vam ja ne mrem naplatiti naj vam naplati gospodin Bog z jenem lepem darom. Ve pak si zovem svoje brate i sestrice, stare mamo, stare japo koje so me pazile dok sem bila mala. Ako sem nis zbantrala, nek mi oproste i nek paze na nji Sveta Marija da bodo išče dogo živele na ovom sveto. Brate i sestrice pak prosem nek bodo dobre japeko, mamice, stare jape i stare mame, nek je posluno i poštujo. Ve pak si zovem sfoje povolne sosede, sosedičke, svoje povolne pajdaše, pajdašice s kema sem od moje male mladoste se pajdašila, ako sem se vu tom svetu ja kojemo al koje zamerila, oprostite mi, ja vam sem skupa opraštam. Ve pak vam dej Bog sem skupa lepo lejko nočko, ja moram ite v drugo hižo.

Kada se kazuje oproštajni govor nazočni plaču, naročito roditelji “nariču” te svatovska povorka krene u mladoženjinu (ženikovu) kuću. Svirači sviraju i pjevaju se pjesme. Kad stignu, tamo ih čekaju, starešina koji moli roditelje ženika da mladenku prime u svoj dom.

Tradicionalni običaj opraštanja (pozdravljanja) mladenaca

The post Tradicionalni običaj opraštanja (pozdravljanja) mladenaca appeared first on Narodni.NET.

Ljubazan mali tim koji stoji iza portala svakodnevno u tople slavonske domove donosi relevantne vijesti s ravnice i novosti iz kulture i svijeta. Tu smo pronašli i dio vijesti koje su nas najviše zanimale a to su Slavonski običaji i Slavonska tradicija.

Da dalje nedužimo s uvodom najbolje da Vam se oni sami predstave u nekoliko redaka..

POŽEGA – Informativni portal Slavonski.hr  na medijskoj sceni djeluje od studenog 2013. godine. Mala redakcija od tri novinara i jednog marketing djelatnika posluje isključivo na marketinškoj osnovi, bez donatora i financijskih partnera. Posebno nadahnuće čini im upravo njihov zavičaj- jedna i neponovljiva Slavonija čije ime nose s ponosom.

U osnovnoj koncepciji Slavonski.hr bavi se medijskim praćenjem i oglašavanjem zbivanja u svim društvenim segmentima ( kultura, sport, društvo, gospodarstvo) s područja Požeško-slavonske županije, ali i s područja ostalih slavonskih županija.

Konkretnim i objektivnim izvješćivanjem uz posebnu pozornost na kvalitetu izričaja Slavonski.hr u kratkom vremenu postojanja uspio je zauzeti svoju poziciju na zahtjevnom medijskom tržištu pri čemu  tekstovi na portalu postižu visoku  realnu dnevnu posjećenost čitatelja. S posebnim senziblitetom Slavonski.hr prati zbivanja nadahnuta tradicijom i običajima kojih na sreću, na slavonskom području ima u izobilju kroz cijelu godinu. “Moglo bi se reći kako se običaji, tradicija i autohotne vrijednosti ponovo vraćaju “u modu”. Kulturno-umjetnička društva, likovne sekcije, kreativne i zavičajne udruge, svi se s nostalgijom i ljubavlju okreću tradiciji koja je upravo na području Slavonije posebno njegovana. Prostora za medijsko djelovanje tu je više no dovoljno, posebice ako vam je osnova na kojoj gradite svoje postojanje objektivnost, kvalitetan izbor sugovornika i zbivanja,” ističe vlasnik portala Slavonski. hr Dorian Pok. Naravno, dodaje Dorian, ma koliko ona bila velika, od ljubavi prema tradiciji i kulturi teško se može preživjeti pa programska koncepcija portala ima daleko šire područje interesa. Jer, nije sve u Slavoniji – kulen, žito, rakija i bećarac. Ljudi teško rade i pošteno žive ali vole i pročitati poštene priče o svom životu.

“Kada smo krenuli, bilo je komentara kako je tržište skučeno i zasićeno medijskom ponudom, no u ovom poslu, kao i svakom drugom važno je samopouzdanje i upornost. I određena doza hrabrosti jer  u moru informacija koje bombardiraju prosječnog čitatelja, gdje možete zaviriti u svaki lonac, biti “svakoj rupi zakrpa”, važno je postaviti razinu od koje se ne odstupa i sačuvati dostojanstvo. Još uvijek ima puno dobrih priča koje treba ispričati, puno je ljudi koji rade i misle pozitivno i takvima treba dati medijskog prostora. Slavonija ima svoj poseban i jedinstven ritam, a pratiti taj ritam u svim njegovim bogatim oblicima- naš je cilj,” ističe vlasnik portala Slavonski.hr  Dorian Pok.

Dorian Slavonski.hr

Uz ostvarene kvalitetne kontakte s brojnim udrugama, institucijama i gospodarstvenicima polako ali sigurno, Slavonski. hr je zauzeo svoje mjesto na medijskoj mapi regije. I namjerava tu ostati – i naravno, razvijati se i snažiti uz podršku sve brojnijih čitatelja.

The post Ponos i tradicija Slavonije naše su trajno nadahnuće appeared first on Narodni.NET.

Iz knjige “Oblizeki – Moslavina za stolom” Božica Brkan, Acumen, Zagreb 2006.

Danas, kad su eruptivno akcelerirala ona Lajtmanova podsmješljiva  black&decker kolinja odnosno kad imaš brojna pomagala, ne moraš, kao u socijalizmu, za najvećih nestašica mesa, kupiti čak ni sindikalnu svinjsku polovicu ili juneću četvrt, fancuski ili milanski rez, jeftinije i na rate ili u supermarketu na akcijsku prodaju, nego samo posegneš u ledenicu, doma ili u supermarketu do konfekcioniranoga, poluzgotovljenoga, svježeg ili zamrznutoga za duboki zamrzivač.

Druga je galaksija davnašnja nemogućnost da se meso, posebice svježe, kao danas, jede svaki dan; da se mjesecima do mesa hrani pile, šopa guska ili kukuruzom smok, svinjče. Izuzevši pilića, mladunčad se nije klala, jer je bila šteta. I od svinja bi se izabirala starija krmača, isluženi bicko odnosno nerast smrdljiva mesa, a krava se klala samo prisilno, kad bi se napuhnula na djetelini, da ne krepa.  Teoretizirati bi se moglo o razlici u kakvoći tada, od tog sporo rasloga mesa životinja nerijetko s ispaše na otvorenu, pod otvorenim nebom, na pašnjacima, zatim pripremljenih domaćih mesnih proizvoda a današnjih specijaliteta od današnjeg mesa, ali to jest – nebo i zemlja. Svježe meso, osim kratkotrajno u hladu bunara, nisu naši ni bliži preci, majke i očevi u mladosti, imali gdje čuvati i svinje su se klale tek za prave, one nekadašnje zime, uoči Božića.

Kolijne je bilo obiteljsko slavlje, koje je okupljalo rodbinu, susjede, kumove. Posao se morao pomno isplanirati, a i te se (ugodne!) težake moralo vrnuti. Uz to, alat i posuđe za kolinje upotrebljavali bi se samo o kolinju, nerijetko i međusobno se posuđujući, te pomno čuvali. Stol odnosno od drvenih dasaka zbita velika ploča koja se postavljala na uobičajen stol, zatim golemo korito, pa vešala, spravice za skidanje dlake te posebno napravljeni razni noževi, među kojima i oni za rezanje grkljana, možda odnekud nabavljeni i pravi bajuneti, te razni za rezanje špeka i slično, između dvaju kolinja pomno konzervirani svinjskom mašću odnosno namazani suhim špekom – kao i velik kotao za na dvorištu, na ciglenome postolju, grijanje kropa te kuhanje kobasica, riže, zatim pečenje slanine – zajedno pospremljeni u moju staru školsku tašku (ironija: od svinjske kože!). Kad smo se konačno, fecinitvno odseljavali iz Okešinca, mama je posebno kumovima ostavila sav tatin pribor.

Meso se nekad raspremalo i dan-dva: prvi bi se dan zaklalo, meso i slanina razrezali i ostavljali na hladnome, a drugi bi se dan radile kobasice, pac, cvrlo…

Za kolinja se, jer to je bio veseo, ali težak posao, jelo od rane zore do kasno u noć. Neprestano se nešto probalo te jesu li iznutrice za kobasice kuhane, te jeli nadjev dovoljno slan, te jesu li krvavice kuhane… Trebalo je – pošto što su dan prije pripremljeni noži, vešala, korito, stol, kotel i pozvani svi koji buju držali pajceka – prirediti krop, vruću vodu, za furenje, pa se vatra pristavljala za mraka, kako bi se rano ujutro, nakon što se ispije rakija, priklalo svinče. Ono je obično  toliko skvičalo da sam sve godine, i kao već odrasla, to prespavala.

Obično bi jedni drugima priskakali i za kolinje. Netko spretniji, s više znanja, rijetko mesar, išao bi od kuće do kuće po kolinju, plaćen obično u naturi, boljim kolijnem. On bi vodio i raspodijelio posao, tko će držati za koju nogu, tko za rep, a ko bu držal zdelu u koju se puštala i hvatala krv. Odmah bi se posolila, a poslije očistila od krutih sastojaka.

Kako je bilo hladno, a glavnina se posla obavljala u dvorištu, neprestano je kružila rakijica, frakl ili štamprl. Ili pak vruć čaj, najčešće i on s rakijom. A kad bi se spažmanoj životinji skinula dlaka i kad bi se zadnjim nogama objesila na vješala te izvadila iznutrica, oprala, spremao bi se doručak – dinstana jetrica u umaku sa žgancima ili temfanim krumperom  (pireom od krumpira) ili pržena pa posuta češnjakom. Mozgom s jajima počastili bi djecu.

Brojem prstiju mjerila bi se s ponosom debljina slanine, špeka, i računalo koliko bi masti moglo ziti, a cijelo vrijeme kružile bi šale na račun nekoga iz grupe, kome je onomad pobjeglo svinjče, tko je pustio nogu ili rep, tko je isto prase stiskao nekoliko puta da susjedi misle da je zaklao ne jedno nego pet, a obično se od jutra nagađalo kome ide prsten (šupak) te bi se odmah napuhavao i stavljao na sušenje mokraćni mjehur.

Poslije doručka žene bi po strani čistile crijeva (u Slavoniji bi, primjerice, to bio muški posao), ščinjale creva, a muškarci bi izvelika trančirali meso te raspoređivali koje bi se, dobro ohlađeno, naknadno stavljalo u pac, koje bi, ono manje kvalitete i masnije, išlo u koje kobasice te slaninu rezali za cvrenje. Bolji obresci, od šunke i lopatice, išli su u češnjovke, masniji su išli u bele devenice, a najlošiji dijelovi, obresci od glave, pluća i srce, kuhali su se za krvavice.

Pripremao bi se bogat zajednički objed (sekeli gulaš i friško meso pečeno na rajngle ili v role, kojega su svi bili želni) odnosno večera (ostatak od objeda i pečene krvavice da se probaju kakve su), jer je zimski dan bilo kratak, na koji bi se zvali i oni koji nisu izravno sudjelovali u poslu, a sudionicima u kolinju na tanjuru bi se nosilo kolijne – malo krmenadla, čvaraka i krvavica ili gudle, nadjeva koji je preostao od nadijevanja. Tako je dobar dio zime ovakvom rođačko-susjedskom razmjenom bilo svježega mesa.

Preustrojem Mesne industrije Danica u sklopu koprivničke Podravke na prijelazu stoljeća, svjetski ekonomski i tehnološki stratezi iz Izraela, s dnevnicama većim od prosječne hrvatske radničke mjesečne plaće, koje sam intervjuirala o planovima, mnogo su toga polagali upravo na selidbu klanja iz podravskih seoskih dvorišta u njihovu novu klaonicu. I njima i meni argument je bilo samo dva posto klanja u komunalnim klaonicama. Nisu uspjeli, što govori o ukorijenjenosti sela tome svom običaju. Nešto je lakši i brži prijelaz u Slavoniji, i to zbog rasta unosne proizvodnje kulena, koja je, upravo zbog širenja bolesti poput trihineloze u istočnoj Hrvatskoj za Domovinskoga rata zahtijevala ovlaštene potvrde o pregledu mesa.

Kako svjetski trendovi zaštite životinja i integracije kojima Hrvatska politički stremi neće biti suglasni s tradicionalnim, vrlo raširenim kolinjima po seoskim dvorištima, jer, tvrde, predstavljaju mučenje životinja i zdravstveno su vrlo upitna, zacijelo će se zaoštravati propisi. Valja stoga ozbiljno razmisliti kako sačuvati običaje, a kako tradicionalne proizvode.

Jetrica dinstana z lukom

Za 4-6 osoba računajte: 1 kg svinjskih jetrica, 1 glavica luka, 1-2 žlice ulja odnosno po potrebi, 1-2 žlice brašna, 2 dl bijelog vina (graševina, kraljevina i sl.), papar, crvena paprika, lišće svježeg peršina i začini po želji.
Jetrica narežite na rezance. Ugrijte ulje i lagano prodinstajte sitno sjeckan luk. Kad su jetrica kuhana, pobrašnite jih i dolijte vino. Dodajte sve začine te ostavite da provre. Po potrebi dodatno začinite. Poslužite s kukuruznim ili bijelim žgancima ili s pireom od krumpira.

Jetrica s češnjakom

Za 4-6 osoba računajte: 1 kg svježih svinjskih jetrica, 1 glavica češnjaka, brašno, sol, papar, svježi peršin i ulje.
Jetrica  narežite na tanje ploške. Uvaljajte ih u brašno te kratko i brzo zapržite na vrućem ulju s obje strane. Pospite solju, paprom, svježim sitno sjeckanim peršinom i krupno rezanim češnjakom. Poslužite s pireom od krumpira ili restanim krumpirom te s turšijom ili kiselom paprikom, krastavcima ili ciklom. Pržite li veću količinu jetrica, već gotove držite na toplome, pokrivene (može i aluminijskom folijom).

Mozak s jajcima

V rajn(gl)ice razbeliš mast i najnu hitiš mozak čim ga snemeju. Gore potereš jeno par jajec da ti više zide. Moreš deti soli. Če imaš moreš i papra, a če tak voliš, moreš i malo crlenca jel češnaka jel peršuna. Je se čim se speče samo tak z kruhom. More se i lepo namazati na kru.

Plućica na kiselo

Za 4 osobe računajte: 1 kg svinjskih pluća, 2 glavice luka, 2-3 krumpira, 1 žlice brašna, 3 ćešnja češmnjaka, sol, papar, crvena paprika, peršinov list, celerov list, mast ili ulje, ocat.
Svježa plućica prokuhajte oko 15 min. i ocijedite. Na ulju popržite sitno sjeckani luk. Dodajte sitno narezana pluća i dinstajte podlijevajući vodom. Pobrašnite. Dodajte krumpir narezan na kocke, papar, papriku, lovorov list, usitnjen češnjak, sol i ocat. Poslužite dodatno s pireom od krumpira.

Sekeli gulaš

Za 4 osobe računajte: 70 dag svinjetine bez kostiju (vrat, plećka ili prsa), 15 dag luka, 10 dag masti ili ulja, 1 žlica pirea od rajčice, 1 žlica brašna, 80 dag kiseloga kupusa, 1 dl vrhnja, sol, papar i crvena paprika.
Svinjetinu bez kostiju narežite na kocke. Luk sitno nasjeckajte, prodinstajte na masnoći i pospite crvenom paprikom. Dodajte mu kocke mesa. Dodajte potom i pire od rajčice, pa poklopljeno dinstajte dalje. Kiseli kupus narežite na rezance i skuhajte u vodi ili  ga, ako je rezanac a nije prekiseo, izravno ukuhajte ga u meso. Pri kraju dinstanja pospite crvenom paprikom i brašnom i kratko prokuhajte.

Ako volite, mast ili ulja možete zamijeniti sušenom mesnatom slaninom sitno narezanom. Sa sekeli gulašem možete poslužiti pire od krumpira ili krumpir pečen u ljusci u pećnici. Volite li, u svaki tanjur možete dodati i po žlicu kiselog vrhnja.

Friško meso pečeno na rajne ili na protvanu

Meso se nareže, gore se nereže luka crlenca I samo se posoli I zamete z crlenu papriku te podleje z vodu.
Vuz to najbolše ide temfani krumper.

Krvavice (mama)

Krv se uzimala u posudu (rajnglu). Dok je još topla, rukom se izvade žilice i zgrušan dio. Tanka crijeva se raspuste, okrenu i ižlemaju između žbica ili pletaćih igala neprestano polijevajući najprije toplom, gotovo vrućom, pa hladnom vodom. Posole se i čekaju nadijevanje z nadevalkom.

Skuhaju se pluća, glava, slezena, srce, jezik i kože u neslanoj vodi, a oporak se opere, izreže i ispeče s crlenim lukom, ohladi se i sitno samelje. Doda se kuhati u istom kotlu, ali u bijeloj platnenoj vreći već kuhana riža, jagli ili ječmena ( u nekim krajevima i heljdina) kaša te začini – sol, slatka crvena paprika, mjeveni papar, klinčec, najgvirc. Doda se i svježe istopljene masti. I dobro se promiješa te na kraju doda krv po želji i dobro se masa izradi. Nadijeva se dok je
još toplo u tanka, dobro očišćena crijeva, narezana po željenoj duljini, npr. oko metra  ispadnu dva veća kolobara. Zafrknu se, vežu jačim koncem ili špagom i slavlja se kuhati u lagano kupuću vodu. Jesu li kuhane provjeri se ubodom igle: kuhane su kada više ne ide krv. Vade se van kuhačom na štap ili se rasprostru primjerice na drveno korito ili na drveni stol da se ocijede. Jedu se takve kuhane, pečene na masti u pojmici ili u protvanu u roli, a da bi im se produžila trajnost,  mogu se i podimiti, pa peći.

Kum Franjo Bahlen sjeća se da su graničari krvavice pravili samo od jagla i krvi, eventualno i plućica, jer su i glave, i kožice sušili da bi na njima kuhali zimske čušpajze.

Mama kaže: Kod Brkana su bile na tavanu dok ih nismo pojeli, oko tri tjedna. Smrzle su se.
Krvavice su se pekle za fruštuk s kiselim zeljem iza prežgane juhe ili za obed s restanim krumpirom i jele sa sirovim kiselim zeljem.

(Danas se za oko 10 kg smjese uzima: 4 kg svinjskih glava i ušiju, 3 kg miješanih svinjskih iznutrica, 1 kg svinjske kože i slanine, 2 kg riže, heljde, jagla ili kukuruznog šrota, 1 l svinjske krvi, 25 dag soli, 3 dag mljevenog papra, 2 veće glavice popržena luka, 2 dag mljevene ljute paprike, 2 dag pimenta, 3 dl majorana, 2 dl vode u kojoj je skuhan lovorov list, tanka svinjska crijeva. Dobro očišćene i oprane mesne sastojke sve zajedno skuhajte. Izvadite ih iz vode u kojoj su se kuhali, ohladite, očistite od kosti i hrskavicu. Sameljite, dodajte rižu kuhanu u platnenoj vrećici u vodi u kojoj se kuhalo meso te vodu u kojoj se kuhao lovor i svježu svinjsku krv. Dodajte začine i sve dobro izmiješajte. Pomoću punilice nadijevajte nadjev u tanka svinjska crijeva. Oblikujte vijence duge oko 30 cm i povežite špagom. Kuhajte lagano do 60 min, povremeno ih okrećući i nabadajući tankom iglom. Kad su kuhane, krvavice operite mlazom tople vode, pa ohladite, ocijedite ili osušite te pospremite na hladno. Krvavice poslužite hrskavo pečene na svinjskoj masti na tavi ili u pećnici i poslužite s listićima pečena krumpira, restanim krumpirom te dinstanim kiselim zeljem ili kakvom kiselinom.)

Juva od krvi

Kod nas u Okešincu nisu, ali kum Franjo Bahlen sjeća se da su neki, nije doduše znao kako, o kolinju pripremali i juhu od krvi. U lonac bi se u hladnu posoljenu vodu stavilo malo masnijeg mesa od vrata na rezanoga na komade i krv. Dodalo bi se nekoliko krumpira narezanih na kocke i poriluka. Pred kraj kuhanja pobrašnilo bi se i zamelo crvenom paprikom te po želji zaoctilo.

Bele devenice

Debela se crijeva raspuste, okrenu, ostružu žlicom i operu u kukuruznom brašnu, soli, zatim u octu te se dobro izriflaju u bijeloj repi narezanoj na kockice. I onda se dobro još opere u više voda. Narežu se masniji obresci od velikih komada, nasole se i, ako imaš, popapre.

Kukuruzno brašno se pofuri s vrućom masti i posoli. Na sitno se nareže luka porjaka i crlenca češnjaka i ručno, kuhačom nadijevaju se tako da se naizmjence puni mesom i brašnom, nastojeći da meso bude u sredini. Zatvara se tako da se veže z koncem ili čačkalicom. Običavaju biti dugačke 30-40 cm. Skuhaju se u kipućoj vodi (dulje od krvavica, dok se skuha kukuruzno brašno) s prezvurštom.

Jele su se samo dimljene, još malo prokuhane ili pečene na masti narezane na kolutiće, a na njima se katkad kuha i duga juva.

Buftlovke

Od one strane Česme, na lijevoj obali, radile su i se i buftlovke, kobasice od kruva, koje su Pemci donesli. Metne se se kej i za krvavice od mesa i začina, samo ne krvi, a mesto riže kruv namočen v vode i ožmekne, se se zmeša i nadevaju se tenka creva. Je se kak očeš, prekuha se ili zpeče. Kume Marice Balenove to je rekla njezina Mamica, rođena kao i moj tata 1921. godine. Rodila se u Varaždinu, a oba su joj roditelja Moslavčani, živjela je u Moslavini udana za Moslavčana. Čula sam za to i prije, ali u Moslavini prvi put 5. kolovoza 2004. Nisam to nikad kušala.

Prezvuršt

Svinjski se želudac malo prereže za otvor, izbaci se sadržaj, okrene i u nekoj se posudi prelije kropom te se nožem oguli unutrašnja debela kora (sada izvana), dobro se opere.

Na krupnije komade (2×3 cm) nareže se kuhana glava preostala od krvavica, narezane kuhane kože, srce i jezik. Posoli se, popapri, crvene paprike, po želji i ljute i napuni se želudac te zašije koncem. Prokuha se kratko s bijelim kobasicama te, napikan viljuškom ili čačkalicom, optereti kamenom između dviju dasaka da iz njega iscuri tekućina i suvišna masnoća. Ostavi se tako preko noći.

Jesti se može odmah ili povezati špagom te malo odimiti. Obično se jelo za večeru. (Danas se za tlačenicu računa za oko 5 kg smjese: 80 dag svinjskog jezika, 1,2 svinjske kožice, 80 dag svinjskog srca, 60 dag svinjskih ušiju, 1,5 kg mesa od svinjske glave, 10 dag soli, 2 dag papra, 3 dag češnjaka, 2-3 svinjska želuca, svinjska krv, lovorov list, papar i
majoran.

Mesne sastojke narežite na veće komade, začinite solju, paprom, paprikom, češnjakom, i, po želji, s malo svinjske krvi, pa promiješajte. Nadjevom napunite svinjski želudac, pa ga kuhajte u obarinama, kojima ste dodali lovorov list, papar i majoran. Tlaćenicu pritisnite daskom i opteretite težim predmetom, pa ostavite da se preša 2 dana povremeno probadajući iglom. Tlačenicu možete ponuditi svježu ili prodimljenu.)

Češnjevke

Manje masni obresci od velikih komada, primjerice šunki i lopatica, grublje se samelju. Doda se sol, papar, slatka i ljuta crvena paprika. Češnjak se nareže i ostavi u malo vode te se ta voda doda u meso. Doda se i bijelog vina. Miješa se sirovo. Nadijeva se u tanko crijevo. Nadjevene se češnjovke oblikuju, premotaju, na pedalj duljine. Gotove se stave  u veću posudu i potope hladnom vodom, obično preko noći. Ostavi se dobro ocijediti viseći na štapu te stavlja na dim, a potom suši.

Jedu se osušene sirove i kuhane sa svježim naribanim hrenom, tako ljutim da bridi tjeme. Na vodi u kojoj su se kuhale kobasice može se načiniti izvrsna prežgana juha.

(Uobičajen recept za češnjovke danas spominje za oko 10 kg smjese: 3 kg nemasne svinjetine od lopatice, 3 kg nemasne junetine, 4 kg svinjskih obrezaka (sa slaninon), 20 dag soli, 3 dag mljevenog papra, 1 žlica šećera, 2 dl bijelog vina, 2 dl vode u kojoj su odstajale 2-3 glavice sitno tučenog češnjaka, tanka svinjska crijeva. Meso narežite na veće kocke začinite solju, paprom i šećerom. Dobro izmiješajte, ostavite da odstoji na hladnome preko noći te sameljite (pola na reznu ploču promjera 10 mm, a pola na reznu ploču otvora 15 mm). Mljevenu meso dodajte procijeđenu vodu od češnjaka, pa miješajte pola sata povremeno dodajući vino i po potrebi i vodu. Pomoću punilice nadjevom nadijevajte tanka svinjska crijeva. Oblikujte parove kobasica duljine 15 cm i povežite špagom. Objesite kolutove na drvene štapove i ostavite 2 dana na hladnome zraku.

Češnjovke poslužite kuhane ili pečene s pireom od krumpira i naribanim svježim hrenom. Možete ih i prodimiti te ostaviti da zriju do 40 dana. U zamrzivaču se dobro mogu održati mjesecima.)

Hladetina (mrzletina)

Sirova svinjska koža, uši i noge narežu se na 2×3 cm duljine, dobro se operu – može se i podimiti, pa se dimljeno prije pripreme odmače u vodi da omekša i izvuče dim – doda se poriluka, crvenoga luka, češnjaka, lovorov list, papra u zrnu, kad je već gotovo crvene paprike i soli te se zalije vodom i kuha oko dva sata. Voda se ne smije dolijevati, jer se hladetina neće stati. Kada je meso kuhano, rasporedi se u zdjelice i zalije tekućinom od kuhanja, može i kroz cjedilo ili gazu. Ostavi se na hladnome, obično preko noći.

Jela se drugi dan za doručak i večeru. U nekim se krajevima jela za božićni doručak. Izvrsna je mesna salata – hladetina (s komadima mesa) narezana na kockice te začinjena octom, crvenom paprikom i paprom.
Zanimljivo je da se u nekim krajevima mesni sastojci (rasječene svinjske nožice, uši, jezik, gubica, kožica i rep salamure i do tjedan dana, pa se tek onda od njih, opranih, s korjenastim povrćem i začinima hladetina lagano kuha  4-5 sati. Dobro je hladetinu procijediti prije nego se stvrdne, pa zatim ulije u primjerene posude te u tekućinu lijepo složi meso očišćeno od kostiju i komadi povrća. Može to doista biti slikovito! Može se prije posluživanja i istresti na tanjur.

Pac

Kad se obradi, meso se i slanina za sušenje pacaju. Pomiješaju se paprika, i crvena i slatka, i zdrobljeni se feferon izmiješa i natare se te ostavi stajati preko noći. Drugi dan se napravi pac: kanta vode, pola litre octa, soli, češnjak sitno narezan. Slaže se u kacu red po red mesa i posipa češnjakom. Na kraju se zalije vodom da ga pokrije. Poklopi se drvenim poklopcima, prekrije stolnjakom i optereti opranim, teškim kamenom. Svakih osam dana okreće se tako da meso sa dna dospije na vrh i obrnuto. U pacu mora biti tri tjedna. Kad se napaca, dobro se ocijedi, povezuje se špagom ili žutom vrbom i stavlja se na dim. Pošto ga dim lagano obiđe, suši se na zraku, manji komadi najmanje mjesec dana.
Već z paca bi se meso, rebra primjerice, peklo ili kuhalo, a dok bi se sušeni špek i šunke jeli suhi sirovi – šunka bi se u nas  kuhala rijetko – polusuhi i suhi buncek, kračica, kuhao bi se nedjeljom za objed i posluživao s krumpir salatom. Na suhim rebrima, nogama, komadu glave i drugim lošijim komadima kuhala bi se svakodnevna jela poput duge juve (poriluk s krumpirom). Sušena rebra posluživala su se, poput češnjevki, s hrenom.

Čvarki

Slanina se oguli i reže na kockice i cvre se u kotlu ili rajngli. Posuda se namaže mašću i stavi se slanina te zalije lončićem vode da se ne prismudi. Poslije se voda ne stavlja da mast ne bi prskala. Kada pusti malo mast, otprilike za sat, doda se pola litre mlijeka da bi čvarci bili prhki i lijepe zlaćane boje. Peče se dok čvarci ne porumene i ne počnu šumjeti pod kuhačom. Kad je mast gotova, doda im se glavica luka za lijep miris. Skine se s vatre i malo umiri, stihne da ne kipi, mast se ocijedi i tiskaju čvarci (nekad se tiskalo kuhačom, a neki ih krajevi i sada ostavljaju nestisnute), posole se i spremaju u staklenku, limeni lonac ili malu banjicu (obvezno s poklopcem da ne navuku vlagu!).
Jedu se obično za večeru sa sirom i lukom. Čvarcima su se prelijevali žganci, tijesto, skuhanima u poparu prelijevala salata, a od mljevenih su se pravili kolači čvarkaši.

Meso z masti

Ljeti se meso nije moglo sačuvati pacanjem i dimljenjem, pa se, osobito za velike radove s mnogo težaka, primjerice mašinanje, ili kod prisilnih klanja, zapecalo odnosno kuhalo u dubokoj masti te bi se ohlađeno zalijevalo otopljenom, ne prevrućom mašću u velikim banjama.  Za jelo bi se samo prigrijalo ili bi se jelo i hladno sa salatom da se ne mora kuriti peć. Preostalom bi se vrlo ukusnom masnoćom mastilo, osobito žganci.

Pogačice od čvaraka

Recepti su razni, ali na 1 kg brašna idu otprilike 2 jaja, 2,5 dl kiselog vrhnja, 1 svježi kvasac, 50 dag čvaraka, 1 žličica papra, 4 dl mlijeka. U malo topla, pošećerena mlijeka umutite kvasac i ostavite na toplome da uzraste. Čvarke sameljite i dodajte im papra te po potrebi dosolite. Od brašna, jaja, vrhnja, mlijeka i uzrasla kvasca izradite srednje tvrdo tijesto i stavite ga na toplo da uzraste. Tijesto zatim razvaljajte na 2 cm debljine i namažite smjesom čvaraka. Preklopite s lijeva u sredinu, pa zdesna u sredinu, pa desnu i lijepu stranu, a zatim gornju i donju. Ostavite tijesto da se odmara 30 min, ponovo ga razvucite i preklopite. Ponovite to još dvaput. Razvaljajte ga na debljinu  3 cm. Pomoću čaše ili oblika izrežite pogačice promjera 6-8 cm. Rasporedite ih po limu i ostavite da se odmaraju još 10-15 min. Pecite ih na 200 ºC oko 30 min. Neki ih obožavaju s pivom, ali se slažu i s vinom, rakijom, a neki ih vole i – pošećerene.

Salenjaci

Na 50 dag sala ide: 50 dag brašna, 1 svježi kvasac, 8 žlica mlijeka, 4 dag šećera, 20 dag brašna, 2 žumanca, 2 dl bijelog vina. Kvasac umutite u pošećereno toplo mlijeko. Salo očistite od opni i sameljite ga temu dodajte 10 dag brašna i umijesite ga. Ostavite da odstoji na hladnome do upotrebe. Od brašna, žumanaca, soli, vina, uzrasla kvasca i preostala mlijeka umijesite glatko, meko tijesto i pustite ga da uzraste dvostruko. Razvaljajte prst debelo i naličite salom. Preklopite lijevu pa desnu, pa donju i gornju stranu i ostavite da se odmara na hladnome 20 min, a zatim sve ponovite još daput. Tijesto razvaljajte na debljinu 1,5 cm. Ugrijanom oštricom noža narežite kvadratiće 6×6 cm, napunite ih pekmezom i preklopite u trokut. Pecite na 200 ºC oko 30 min. Još tople salenjake pospite sitnim šećerom.
Salenjaci su izvrsni i bez nadjeva, ali tada tijesto režite na manje, a možete i na više kvadrate. Možete ih posuti krupnom solju, makom i drugim sjemenkama. Jednostavnije je upotrijebiti gotovo lisnato tijesto, ali je doživljaj neusporediv.

Kao jedno od najzanimljivijih reagiranja na svoju zavičajnu čitanku “Oblizeki – Moslavina za stolom” autorica Bozica Brkan odabrala je sjećanje Darka Majcana pristiglo preko web stranice Oblizeka:

“Poštovana gđo. Brkan,

Kupivši Vašu knjigu Oblizeki – Moslavina za stolom, zatitralo mi je srce od radosti što se netko sjetio spomenuti Moslavinu na taj način. Ja sam porijeklom iz malog sela Ruškovac koje je smješteno na obroncima Moslavačke gore prema Bjelovaru.  Danas selo polako nestaje. pa mi je još draže što ste uspjeli skupiti stare, za mene već izgubljene, a sada u Vašoj knjizi ponovno pronađene stare recepte za kolače koje mi je u djetinjstvu baka pripremala. Sada ću u ponekim od njih ponovno moći uživati i barem na taj način vratiti se u djetinjstvo. Iz tih dana mi je ostalo u sjećanju i kolinje koje se također spominje u Vašoj knjizi. Međutim, u mojem dijelu Moslavine to se radilo na specifičan način (nisam čuo da se bilo gdje tako radilo) a na žalost nigdje to niste spomenuli. I danas kada zagrebačkim prijateljima pričam o tom događaju svi se čude tom običaju. Evo kako se to radilo:  Kod nas se nije kuhala voda za skidanje dlaka sa svinja već su se one prekrile slamom i zapalile.  Vatra je spalila svu dlaku, a ujedno je malo i prepekla kožu koja se kasnije prilikom raspremanja svinja vrlo lako dlanom odvajala od slanine. Posao paljenja nije mogao raditi svatko, jer se moralo dobro paziti da se ne prepeče koža. Neiskusni su ponekad znali i prepaliti (oštetiti) kožu.

Zato su to obično radili stariji ljudi, a mi mlađi smo “pukali” slamu iz “kamara” i u “ponjavama” nosili na kup u dvorištu odakle su “majstori paljenja” uzimali slamu i stavljali je na svinje.  Pošto su svinje bile opaljene, na tom istom mjestu bi bile ribaćim četkama prane vrućom vodom koju su žene pripremile.  Nakon završenog posla slijedila je glavna poslastica za nas djecu, a to su bili vrhovi ušiju svinja!!!  Vrh uha je sama hrskavica s kožom koja je na ovaj način pripremljena prava poslastica koju treba osjetiti da bi se znalo što je to.  Uho je pečeno kao na roštilju ali još puno bolje. Taj okus nikada neću zaboraviti, iako ga više nikada neću osjetiti, jer tako više nitko ne radi.

Žao mi je što ni moja djeca neće moći to okusiti, a niti doživjeti taj običaj kolinja. Žao mi je i što to niste spomenuli u svojoj knjizi jer ni Vi, pretpostavljam, niste čuli za taj običaj premda smo i Vi i ja Moslavci. Nadam se da ćete ponukani mojim pismom barem razmisliti kako bi ovaj moslavački običaj ubacili u svoje drugo izdanje knjige Oblizeki, jer i moj mali Ruškovac ipak spada u Moslavinu kao i mnoga veća mjesta u okolici u kojima se održavao isti običaj kolinja.
Običaj je dosta specifičan i vjerujem da ste upravo Vi sposobni i spremni ga otrgnuti od zaborava. Također bi bilo dobro da u drugom izdanju opet ne izostavite i neka veća moslavačka sela koja sada kartom Moslavine nisu obuhvaćena a nalaze se u sjevernom dijelu Moslavine. Moj Ruškovac se ipak nalazi na karti.  Nadam se da ćete razmisliti o mom prijedlogu. Stojim Vam na raspolaganju ukoliko bi Vam ovaj običaj bio zanimljiv za objavljivanje u drugom izdanju knjige.

Srdačan pozdrav,
Darko Majcan”

The post Tradicionalno staro kolinje i recepti s starog Molsavačkog stola appeared first on Narodni.NET.

Zašto smo preuzimali ovaj iznimno zanimljiv tekst s stranica Gradskog muzeja Požega, prvenstveno zbog zanimljivog sadržaja i usporedbe kolinja u Dalmaciji i Slavoniji.

Mene kao urednika stranice narodni.NET i Dalmatinca je fascinirao izgled Slavonskog kolinja.

U čemu je razlika?

Razlika između Dalmatinskog kolinja i Slavonskog kolinja je mnogo, najveća razlika i što me je najviše iznenadilo kod Slavonskog kolinja je paljenje svinje slamom tj. paljenje dlake slamom dok se u Dalmaciji svinja poljeva vrućom vodom i dlaka se skida “struže” sa svinje. Još se sjećam priča da se ta ista dlaka prikupljala i koristila za razne četke i kistove koje su izrađivali nekadašnji seoski majstori.

Iza čišćenja paljenja svinje kreće se na tančiranje ili kako bi mi rekli bikarenje svinje, najčešće radi mesar ili vrlo spretan susjed, a glavna razlika dalmatinci kreću na bikarenje ili tančiranje od trbuha a slavonci od leđa…

Još par razlika sam zamjetio pripremajući tekst, ali o tom drugi puta…

Sada pogledajte kako izgleda tradicionalno slavonsko kolinje!

Obično se sa svinjokoljom započinjalo u prvoj polovini prosinca od Svete Lucije (13. prosinca), otkud i ona  „Sveta Luca krmke tuca“, odnosno što bliže Božiću kako bi bilo svježeg mesa za blagdansku sarmu. Iako nema kuće koja nije držala svinje, za smok je svatko klao onoliko svinja koliko je mogao, odnosno koliko mu je bilo potrebno s obzirom na brojnost obitelji.

Pripreme za tako važan i jedva dočekan događaj počinjale su nekoliko dana unaprijed. Gazda je pripremao drva za kotluše, slamu za paljenje dlake, natucao u stupici crvenu papriku i sol, naoštrio motike i noževe, dok je gazdarica trijebila bijeli i crveni luk, pripremila drvene karlice, korita u kojima će se prati drob i mješati  smjese za kobasice i divenice (krvavice), badnjeve za mast, zemljano posuđe za pripremanje obilja svinjokoljskih  jela. Vadilo se vino i rakija iz buradi, pozivali su se uzovnici.

Dan svinjokolje za domaće počinjao je mnogo prije zore, još za mraka, jer je trebalo pripremiti fruštuk (doručak)  do sakupljanja uzovnika.  Tko god si je mogao priuštiti, to jutro je rezao lanjski kulen ili bar kobasicu, kako bi ga pohvalili kao dobrog gazdu.  Žene su kuhale rakiju i pripremale živadski  paprikaš za prvo jelo prije početka posla.

S prvim svjetlom zimskog dana okupili su se svinjokoljski uzovnici na fruštuk, popila bi se kuhana rakija uz prepričavanje doživljaja i ‘svinjarija’ s jučerašnjeg kolinja kod nekog drugog u selu.  Tek kad se dovoljno razdanilo, muški su prionuli hvatanju odabrane svinje u drvenom kocu (svinjcu), izvlačeći ju za nogu posebnom metalnom hvataljkom – faćkom.

Svinju su klali u slami da se dlaka ne smoči, tankim nožem prošćakom, dok bi jedna od žena sa posudom hvatala krv za krvavice i crnu čorbu, neprestano ju miješajući rukom da se ne zgruša. Svinju bi postavili po trbuške na improvizirani stalak od cjepanica i cigli, zamotali bi ju slamom i zapalili, pomažući se štapovima da dlaka što ravnomjernije izgori. Istovremeno bi neki sa već izgorjelih mjesta strugali dlaku pomoću motike, lemeša, kose, starih kašika ili tupe strane noža. Potom bi svinju okrenuli na leđa i čitav postupak bi se ponovio.

Oprana vodom, svinja se postavljala na vrata ambara smještenih na plazovima velikih saonica i to trbuhom prema dolje.

Trančiranje bi započeli sa leđa od košelja (kičme), skidanjem slanine od glave do stražnjih nogu, budućih šunki, u jednu ili dvije velike pole. Slijedilo je vađenje pečenice ili šalova (popularnih lungića), posebno cijenjenog mesa koje se sušeno koristilo za iznimne prilike tijekom cijele godine, posebice za sarmu. Sjekirom ili satarom izvadili bi košelj  kako bi došli do iznutrica. Šeflenkom bi izvadili ostatak krvi, a potom bijelu džigericu (pluća) i srce koje su stavljali kuhati za krvavice. Špagom su podvezali gužnjak (kraj debelog crijeva), rasporili trbušnu šupljinu iz koje su jako pažljivo vadili drob s  flamom, te crnu džigericu.

Dok je vani bilo vrlo živo bez obzira na snijeg i hladnoću, u toploj kuhinji je vladalo kratko zatišje. Nestrpljivo čekajući prvo svježe meso koje će im mesari usitniti za salmu (sarmu) i isjeći rebra za čorbu, kuharice su pripremale mast i tijesto za krofne i bebe.  Kuhinja bi oživjela s donošenjem droba na toplo da bi se raspravio.  Odvajala su se crijeva od ride, maramice (flame), odnosno sala koje se poslije posebno topilo u čvarke opornjake za krvavice.

Tijekom prijepodneva ako se mesari nisu previše često grijali s kuhanom rakijom, veliki dio posla bio je već  gotov. Dok su slanine, salo, šunke, plećke, pečenice, košelji i rebra visili na klinovima, dijelovi glave, koža, srce i pluća kuhali su se za krvavice i švargl, žene su u zamrznutom potoku isprale drob, okrenuvši ga šibom i stavivši ga u pac.  Ljepota nekadašnje svinjokolje je upravo u sinhronizaciji muškog i ženskog dijela ekipe, čija je usklađenost postizana stoljećima i generacijama. Kako su koji dio trančiranja svinje muškarci obavili, već se stvorila ženska ruka koja je od dobivenog dijela stvarala jelo, savršeno tempirano s obzirom na posao u tijeku. I tako dok su čorbu i sarmu već pristavile na vatru za večeru, u kuhinji je već naveliko mirišala užina (ručak) – crna čorba od krvi i prženje od džigerice sa tenfanim krumpirom.

Poslije jela, muškarci su prionili sjeckanju kuhanog mesa za divenice (krvavice)i švargl, svježeg mesa za kobasice, kulen i kulenovu seku, te masnih dijelova za čvarke, što nije bio nimalo lagan posao s obzirom da se sve radilo ručno uz pomoć bradvilja, satara i noževa. Nakon što je oprani drob odležao u pacu (sol, crveni luk i ocat), žene su crijeva šlajmale provlačeći ih kroz savijena guščja pera.

Jedini zajednički posao muškaraca i žena – bio je pravljenje kobasica, kulena,  kulenovih seka, krvavica i švargla. Mogli bismo lamentirati o analogijama i simbolici, ali činjenica je da su pri tom vrlo pipkavom poslu uguravanja napravljene smjese od mesa i začina u crijeva uz pomoć kuhače i prerezane suhe tikve (muški je uguravao smjesu u širi dio tikve dok je žena nasukavala crijevo na tanji dio pazeći da se ravnomjerno ispuni), padale lascivne primjedbe i šale (poput recimo naziva Kata za slijepo crijevo u koje se nadjeva smjesa za kulen). Možda je uzrok takvom zajedničkom raspoloženju kumovala kuhana rakija i vino za vrijeme ručka, a možda i činjenica da su upravo te mesne prerađevine – savršenstvo umijeća kolinja. Sljedećih su se dana, kad se malo pritrijeznilo,  gotovi proizvodi stavljali na dim.

Najčešće se zbog već alkoholom pregrijane atmosfere, topljenje čvaraka ostavljalo za trijeznije sutra. Naime, mast crne slavonske svinje sklona je pjenjenju i kipljenju, što je u kombinaciji s plamenom ispod kotla, ako se ne pazi, moglo biti pogubno, o čemu nam svjedoči ona „Ode mast u propast!“ . Ako se nije stiglo isti dan, za sutra se ostavljalo i kuhanje krvavica. Ovisno o hladnoći, sljedećih se dana obavljalo usoljavanje i salamurenje većih komada mesa (šunki, plećki, pečenica, slanina) koje se tako pripremalo za konzerviranje dimljenjem i sušenjem. Isto se činilo i s nogicama, ušima i njuškama koje su oko Božića kuhali  za pače (hladetinu).

Što zbog nedostaka tehnologije, koja danas ubrzava postupke usitnjavanja mesa i punjenje umjetnih crijeva, što zbog podsvjesne potrebe da se doživljaj ‘pune kuće mesa’ protegne što duže, nekada je svinjokolja trajala barem tri dana. Upravo zbog toga, svaki dan se počinjalo s bogatim fruštukom, nastavljalo se užinom i završavalo raskošnom večerom uz obilje rakije i vina.

U našoj sve egzotičnijoj avanturi rekonstrukcije starih jela, doista smo imali sreću što su nam naši domaćini – obitelj Ivana Ivića iz Golog Brda sa svojim uzovnicima: glavnim mesarom kumom Dragom Grbićem, pomoćnim mesarima Stipom Nigovićem, Stipom Majurom, Ivanom Grbićem, Igorom Čosićem i Lazom Zecom, kuharicama Nevenkom Nigović, Ankicom Grbić, Katicom Gril i Marom Ivić, te savjetnikom Lukom Kovačevićem, spremno domaćinski, od srca, onako po slavonski bili spremni pokazati, kako je svinjokolja nekada doista izgledala.

Ako je u tradicionalnoj slavonskoj obitelji trančiranje svinje bio samo muški posao, punjenje crijeva sa smjesom za kobasice, krvavice i kulenove bio jedini zajednički muško-ženski posao, onda je pripremanje jela tih dana kolinja bio isključivo i samo ženski posao. Kuharice su na dan kolinja imale pune ruke posla, pripremajući od ranog jutra jela za tri glavna objeda: ranojutarnji fruštuk, podnevnu užinu i sa paljenjem prvih petrolejki, čuvenu svinjokoljsku večeru.

Novije je vrijeme nemilosrdno smanjilo trajanje kolinja na jedan ili čak pola dana, nepovratno zagubivši neke od ova tri objeda. Zahvaljujući Golobrđanima i Vetovčanima, koji su nas na rekonstrukciji tradicijskog kolinja požeškog kraja kod Ivana Ivića vratili cijelo stoljeće unazad, krenimo, dakle iz početka.

Od živadi, koja bi se pripremila dan ranije, kuhao se paprikaš, toplo, jušno jelo, vezano uz svaki početak većeg posla u požeškom kraju. Na masti i usitnjenom luku prodinstaju se komadi kokoši uz dodatak koje mrkve, soli, te crvene paprike. Pri kraju, kada se već dobrano meso odvojilo od kosti, dodaju se noklice od jaja i brašna.

Poslije kuhane rakije, u hladnu zoru, zar ima boljeg početka posla!

Dok su kuharice u toploj kuhinji čekale prve komade trančirane svinje, najvještija je pripremala krofne – specijalitet od dizanog tijesta, pržen na masti, koji je svoju rijetku godišnju promociju imao upravo na kolinju. Čim je u kuhinju stigao drob, počele su pripreme za podnevnu užinu:  crnu čorbu i prženje s temfanim krumpirom, oba jela od iznutrica, jer od svinje se nije ništa bacalo.

Za razliku od grada, gdje se ustalio naziv juha ili supa, selo je dugo zadržalo naziv čorba.Crna čorba je dobila ime po osnovnom sastojku – svinjskoj krvi koju je jedna od žena hvatala pri samom klanju životinje i čuvala do upotrebe na toplom. Dodavanje gušćje krvi, razmućene s kukuruznim brašnom, nalazimo i u istoimenoj čorbi koja se pravila od gušćjih iznutrica uz dodatak krumpira i noklica te začinjena vinskim sirćetom, u Požeštini u vrijeme vršidbe.

No pravi, kolinjski mirisi potekli su iz lonca u kojemu se pripremalo prženje,  jelo koje je uz pečenu svježu kobasicu na večeri, zaštitni znak svinjokoljskog ručka. I dok još crijeva nisu do kraja ni išlajmana, a meso za kobasice još nije ni skinuto s plećki, crna džigerica već se pripremala za ručak. Usitnjene crne džigerice, komadići svježeg mesa i slanine prže se s mnogo krupno nasjeckanog crvenog luka.

Suvrstica sličnog jela istog naziva – prženje, bilo je i jelo od svinjskih iznutrica koje su ostale od praseta pečenog na ražnju. Kako su nekada gosti na slavlja stizali zaprežnim kolima i konjima, uvijek su noćivali kod domaćina, pa bi na put kretali tek poslije prženja koji se služio za fruštuk. Prokuhana krv i svinjska crijeva, te bijele i crne džigerice poprže se na masti s obilje crvenog i bijelog luka, te se pri kraju začinjaju sirćetom ili kajmakom. Naši kazivači se rado sjećaju slične varijante s kokošjim iznutricama (crijeva i krv prvo se prokuhaju pa se  poslije dinstaju na crvenom i bijelom luku sa želudcima i srcetima), koju si i sada znaju priuštiti kao posebnu i sve rjeđu deliciju.

Ako je džigerica mogla nahraniti sve sudionike na kolinjskom ručku, prženi svinjski mozak bio je specijalitet koji sepravio samo za muški dio ekipe – mesare. Žene ga nisu smjele jesti….“da im se ne znoje ruke“ (?). Činjenica da mozga količinski nije bilo dovoljno za sve, potkrepljuje tvrdnju da su u patrijarhalnoj Slavoniji bolji komadi hrane uvijek pripadali muškarcima.

I tako, ručak još nije ni prošao, a već su pristavljena jela za večeru – čorba i salma (sarma) od svježeg svinjskog mesa. Obadva ova jela bila su na visokoj ljestivci specijaliteta samo zato jer su pripravljana od rijetkog svježeg mesa!Čuvena čorba od svježih svinjskih rebara, nekada se jela samo na kolinju, a o velikim svecima uz pečeno prase na ražnju, osim crne, jela se samo kokošja čorba! Isto tako jedina sarma tijekom godine od svježeg mesa pravila se također  samo o kolinju, jer podsjetimo se, u prošlim vremenima bez hladnjaka, kroz cijelu godinu upotrebljavalo se samo suho, dimljeno meso uz nešto malo živadi.

Predvečer su kuharice ulovile i prve kobasice, tek obarene krvavice, te ako je klano više svinja i košelj (krmenadl),koje su u protvanu (tepsiji) pekli za večeru.

Uz pečeno meso, u posebnoj su posudi pekli krumpire narezane na ploškice, prekrivene opnom koju su drobarice skinule kod raspravljanja droba, pa je jelo zbog svoje slikovitosti imalo i jednako slikovit naziv – krumpiri u maramici, ridi, bajoderu ili šlajeru. Drobna opna je protkana s bijelim (masnim) šarama koje podsjećaju na ures mladenke.

Doista, mnogo je podsjetnika da je svinjokoljska večera vrhunac dana i kruna svinjokoljskog posla. Kulmin acija jela i raspoloženja! Trenutak kad su kuharice mesarima uzvratile najbolje što su znale! Vrijeme opuštanja, šala, dobronamjernih podmetanja, prepričavanja dnevnih dogodovština, zbrajanje dobivenog mesa, slanine i kobasičarskih proizvoda. I konačno, čas kušanja učinjenog – jesu li  kobasice i krvavice dobro začinjene, pašu li uz domaćinovo vino, jesmo li napravili zajedno dobro taj posao!

Kao na pravoj, najsvečnijoj gozbi, kroz svinjokoljsku večeru izmjenjivala su se jela jedno za drugim. Čorba sa domaćim rezancima, kuhana svinjska rebra sa hrenom, sarma, pečene kobasice, krvavice i krmenadli, krumpir u šlajeru (ridi, bajoderu, maramici) uz zakiseljeno povrće i krofne. Dakako sve obilato zaliveno domaćinovom rakijom i vinom.

Da na kolinju nitko, ne samo od sudionika, nego i lokalnih šaljivdžija nije smio ostati gladan, govori i jedan od svinjokoljskih običaja – ražanj. Naime oni koji nisu bili pozvani na večeru (koja je znala imati  uzvanika gotovo kao i prosječna svadba), u jeku večere kroz prozor je anonimno stigla šljivova grana s nabodenom jabukom i pismom šaljivog sadržaja na račun sudionika kolinja, opisujući na granici lascivnog sve događaje proteklog dana počinjući: „Dobra večer kusati mesari, mi smo čuli da ste danas klali, al’ nas niste na večeru zvali…“. I kao da su se svi opisani grijesi i greške mogli otkupiti nabadanjem i vješanjem hrane i pića na  granu,  ta ista grana nestala bi u mraku i duhovi su bili nahranjeni, zadovoljeni.

Svinjokoljska šaljiva drama u više činova s pjevanjem, krvavim zapletom uz sijevanje oštrica, dramaturski vješto isprepletenim muško ženskim odnosima, dosegla je svoju katarzu čitanjem punih želudaca pisma s ražnja. Glumci i publika su mogli na spavanje, jer drama će se reprizirati prepričavanjem, bit će na repertoaru svakog selskog čijala, sijela ili prela, jer konačno, šale iz ražnja trajalu duže nego li kobasice na čađavom tavanu.

Napomena: Pri rekonstrukciji jela upotrebljavali smo samo one sastojke koje su nam naše kazivačice govorile sjećajući se svog djetinjstva i to u omjerima koji odgovaraju objedima 20-tak osoba.

The post Tradicionalno Slavonsko kolinje i stare slavonske delicija appeared first on Narodni.NET.

Između zime i proljeća poznate su u tom prijelaznom dobu poklade koje se još nazivaju raznim nazivima. Blagdan se naziva poklade,  susrećemo nazive: fašenjak, fašenjek, naziv fašenk

U podravini postoji naziv fašengel a oni koji su se obukli u maske nazivali su se fašenki, postoj naziv deda fašeng i baba kudelja.

u nekim zagorskim i slavonskim mjestima duplira se naziv blagdana o čemu svjedoči i pjesma:

Fašange, poklade,

Svaki svoju spopade

A ja moju Milicu,

Pa š njom pod kabanicu.

Pjesma nam daje ogovor o samim danima:

Oj fašange, to su ludi dani.

Kad mi mama švalera ne brani.

* švaler – ljubavnik, dragan

Fašangari izvodili su svakojake šale, uostalom ganjali su djecu. Muškarci su se spravili za buše i kroz selo odali i pjevali:

Bješte, djeco, idu fašangari,

Ja sam bježo kad sam bio mali.

“Svaki je imo torbu s pepelom u ruki, ko nije bežo, ganjali su se š njime, i s tom pepelnom torbom bi ga prašili.”

Poklade se održavaju poslije sveta Tri kralja, pa sve do Pepelnice (Čiste srijede, Čiste sride, odnosno Čiste srede).

Uoči poklada čak i dani imaju zanimljive pučke nazive. Poznat je sramotni pondeljak, odnosno sramotni pondeljek, glavobojni utorak, ili glavobojni torek, vrtićeva sreda, lakomac ili lakomi četvrtak, odnosno lakomi četrtek, plantavi petak, odnosno plantavi petek i mušićeva sobota,

Ovi su dani zaštićeni raznim zabranama, naime zabranjeni su radovi oko kudelje, tj. na sramotni pondeljek bila je sramota presti i tkati. Na glavobojni utorak ženama i djevojkama zabranjeno je presti, a koje naruše tabu te će boljeti glava. Na vrtićevu sredu nije bilo slobodno presti, tj. da se vrti kotač na kolovratu. Vjerovalo se je da ona žena koja tog dana prede toj će se vrtjeti u glavi. U lakomi četvrtak također ne valja presti. Na plantavi petek ona žena koja prede ta će oplantavet (postati će šepava). Na mušičevu sobotu koja žena obavlja radove oko kudjelje tu će tijekom cijele godine napadati mušice. Zabrane su se odnose i na konje, naime na plantavi petak, odnosno petek, nisu upregli konje jer bi oni isto postali plantavi.

Na poklade bi se spremili pa išli u ponedeljak u buše, pa onda što se skupi brašno i masti – svašta su davali – i jaja, i šećera, onda bi jedna žena pekla kolačiće dok mi dođemo, a ono drugo bi polak gajdašu dali, a polak za tu sobu, koju je mladež iznajmila. Onda tamo nisu imali stari doć, tamo smo sami bili, divojke i monci, i igramo.

* monci – momci, dečki

Uoči pokladne nedjelje obilježavao se je i lakomni četvrtak. Naime, na taj su dan kuvali svinjeći jezik da im svinje dobro jedu. Poklade su trajale od Svitnjice do Čiste sride. U utorak su se održavala najveća veselja, pokladni balovi.

U ponedjeljak su se djevojke obukle u buše tj. u mušku odjeću, velo su pokrile lice da ih nitko ne prepoznaje. Rjeđe se dogodilo da se je netko od momaka odjenuo u buše, već su oni bili pratioci zamaskiranih djevojaka pa im je bila zadaća skupljanje dobrovoljnih priloga. Buše su uz pratnju svirača, uz ples i pjesmu, ophodili seoske kuće gdje su na dvorištu plesale, pile i jele pa su svircima skupljali priloge: brašno, novce, jaja, kobasice, grah, itd. Na koncu su u jednoj kući gdje su dočekani kolačićima nastavili zabavu te je veselje potrajalo do ponoći samog utorka. U utorak jela se je kuhana podkoljenica i kokoš. Buše su dobivene priloge podijelili među svircima u kući koju su iznajmili. Bivalo je da su sviračima davali novaca što su skupili ujedan šešir. Domaćin je isto dobio od skupljenih priloga.

Seoski momci su već tjedan dana prije poklada posjetili domaćina upitavši ga da li dopušta im se obući u buše, u svojoj kući. Pogodba bi bila obično: što se skupi, polovina bit će njegova a druga polovica gajdaša. U nedjelju na dan poklada skupe se momci i djevojke i igraju sve do zore kod svog domaćina.

Imamo i ovaj opis pokladnih veselja: u ponedjeljak s omladina oblači u buše. Djevojke obuku muško odijelo, a momci u žensku odjeću. U povorci improviziraju se takozvani svatovi, u kojoj je mladoženja neka ženska osoba, a mlada neki muškarac. Svatovsku povorku predvodio je barjaktar s djevojkama s dvije strane. Za njima išla je mlada i mladoženja, pa buše u pratnji gajdaša. Na kraju išla su dva prosjaka koji su skupljali darove u svakoj kući. Dva starija momka su pazila na prosjake ne da im netko ukrade dobivene dobrovoljne priloge. Buše su pjevale i ovu pjesmu:

U duzluku podigla se buna,

Svatovi su, nemaju ni kuma.

* duzluk – riječ se v jerojatno sastoji od duz (tur.) i luk, kao luka, što bi značilo ravna livada. Postoji mjesto Duzluk u Virovitičko-podravskoj župniji u Hrvatskoj

Obilazilo se selo te je svatovska povorka ulazila u svaki dvor, gdje su igrali razna kola, kao i ples utanac popraćen ovom pjesmom:

Da sam ptica letjela bi’,

Na jablanu sedjela bi’.

Ec, pec, kuma Mito,

Nješta bi’ te pito,

Ec, pec, kuma Lazo,

Nješta bi’ ti kazo.

U drogom dvorištu izveli su ćore:

Igrala bi’ malo sitne bole,

Drmaju se moje pantalone.

*pantalone (ger.) – hlače

Nije izostao ni ples kabanica:

Miška i Mariška, drma njim se kabanica,

Bolje igra kabanica, nego Miška i Mariška.

Nastavili bi s jabukama:

Opa, hipa, jabuke,

Latim curu za ruke.

pjevali su kroz cijelo selo i nosili sok ili zaprženi šećer u kojeg bi se ulila voda, koju su na veselicu ponijeli u bocama. Djevojke su za tu zgodu pripremile kolače. Takva okupljanja zvala su se it se novčat,Tako je bilo i u susjednim mjestima, gdje su se  pajdaši okupili na jednom mjestu i razgovarali se, pjevali i pili medicu iz boce.

The post Tradicionalne poklade zaboravljeni pokladni običaji i pokladna tradicija appeared first on Narodni.NET.

Oštrenje kose

Osnovni je cilj ovog projekta prikazati i približiti zaboravljene pojedinosti iz života naših predaka i time pohraniti znanje o vlastitoj kulturnoj baštini. Žetva i vršidba žita su jedni od većih i važnijih poslova koji se vezuju uz slavonsku tradiciju i na ovaj način prezentacije taj se običaj pokušava otrgnuti zaboravu. Projektom se želi educirati nadolazeće generacije i potvrditi da kulturna baština, tradicija i turizam idu zajedno.

Žetva se obavlja uz pomoć rodbine i prijatelja, a taj oblik zajedničkog rada hrvatska tradicijska kultura poznaje pod nazivom moba.. Na sam dan žetve žene, muškarci i djeca starije dobi odlaze na posao. Do sredine 20. stoljeća žetva se obavljala u radnoj tradicijskoj odjeći. Muškarci su odjeveni u gornju košulju – rubinui hlače – gaćeiskrojene od domaćeg bijelog tkanja. Oko pojasa vezali su kožni remen – kajiš na kojemu se nosio vodir(načinjen od kravljeg roga), u unutrašnjosti vodiranalazila se voda s kamenom za oštrenje – brusom. Žene su odjevene u tradicionalni oplećak, rubinu, skute i pregaču, s malim otarčićem te radnim bijelim maramama na glavi. Prema starim običajima jutarnji objed u polju sastoji od domaćeg sušenog mesa, kulena, slanine, mliječnih proizvoda sira i kajmaka, a nerijetko domaćica donese i svježe ispečenu pogaču.

Prikupljanje sijena

Nekada se u Slavoniji žetva obavljala ručno, a kasnije zahvaljujući industrijalizaciji žetva je seljaku olakšana. Kosci su kosili, rukovedalje srpom skupljale žito a muškarci vezači skupljene otkose žita vezali uzicama u snopove. Snopovi se snašaju u skupine od devet snopova – devetak, a dva devetka sačinjavaju krst, koji se opet posebno tovare u za to pripravna zaprežna kola. Kočijaš zatim slaže snopove koje bi dobacivao baća ili mladi čiča. Kočijaš snopove zaprežnim kolima dovozi do guvna, odnosno mjesta vršaja gdje razrezane snopove špajzer ubacuje u bubanj vršalice , dreša koji odvaja zrnovlje od košuljice – pljeve. Zrnovlje curi u vreće, a slamu elevator prenosi na kamaru. Čitav ovaj proces pogoni traktor sa željeznim točkovima iz davne 1936. god. Žito su vršile brojne vrijedne ruke. Jedni su na gamari odveziveli snopove, drugi ih vilama ubacivali u levator, treći vezeli vreće sa žitom, vagali ih a bilo je i posla oko skupljanja slame i pljeve.

Spremanje sijena

Kada se posao završi svi se okupe i izmole a potom slijedi bogati objed koji se sastoji od variva – guščjega paprikaša koji se jede uz domaći kruh, svinjskog pečenja – pečenke, listarića te kolača od dizanog tijesta s orasima ili makom koji se nazivaju orahnjača ili masnica, a poslije obilnog jela dolaze pjesma i kolo.

Tradicionalna Slavonska žetva

Pogledajte tradicionalnu Slavonsku žetvu u priloženom videu!

httpv://www.youtube.com/watch?v=B294YolMeOA

The post Kruh naš svagdašnji – žetva i vršidba u prošlosti appeared first on Narodni.NET.

Poslovi su razdiljiti ljudem i ženam. Na to se u današnje doba ne pazi; čoek radi i što spada na ženu, a žena što je više čoekovo. Tako ljudi nosaje djecu po putu, pomažu ženam, kad su ižnice [kad je njihov dan za kuhanje], nosu vodu, drva, a to je sve ženski posal.

Žene opet radu što bi morali ljudi, ko što: siku drva, čistu štale, ćeraje (kočiraje) [kočijaše] konje pod koli, a za nuždu gradu i idu u drva. Malo je ružno vidit, ge čoek radi ženin posal, a žena čoekov, pa se s tim kućani dan na dan sprdaje [rugaju]; ‘vi pak za to aju i ne aju [mare i ne mare] . Žene ipak nigda ne uzimlju u ruke puške i pištolje, a ljudi nigda ne predu, ne tku [tkaju] i ne paru rubine. (Za nuždu i peru rubine, mise kruv i spremaje jelo, ako im nema tko drugi to uradit.) Koji čoek radi i ženski posal, sprdaje mu se: „žensko”, a koja žena radi čoekove poslove, kažu joj: „muškara”.

Muški i ženski poslovi

Prid ženom ni dobro „o njoj” govorit, jer će mu se osvetit ma bilo kad, još je gorje ženu pred drugima ogovarat.

Sve, što čoek zna, more reć i žene [ženi]. To se more reć samo pravoj i virnoj žene, koja ne će čoeka šale odat. Pred svojom se ženom ne sme reć, ako čoek koju drugu volje [voli]; žena bi pobudalila, da joj to čoek zazbilja rekne. Kad ga ona za drugu tronfa [prigovara], more se našalit i reć: „Pa je, da je”, al zazbilja ne sme reć, jer eto svađe do smrti. To isto gilta i za žene. Kad već jedamput obodvoje ostaru, mogu jedno drugom pripovidat sve svoje, pa i to, jesu l’ kog drugog voljeli. To se više uzima za šalu nego za istinu pravu, pa ma i bila istina.

Žene se kupaje tako, da si maramom okomoću život počam okopasa, a dol maramu pušću [puste]. Na prsje si samo metnu maramicu, koja se sveže oko vrata, da joj se sise ne vidu. No žene rađe sise pokrivaje, više to radu cure, jerbo kažu, da se po njima more lako poznat, jesu l’ cure, il su već š njekim bile. Zatečemo l” ženu golu il samo na po golu, ona se bržje bolje pokrije, da joj se stid ne vidi, a ne da bi bježala. Na to više pazu cure nego udate žene; više udovice nego druge.

Žene se svoji ljudi ne stidu puno; š njima se i kupaje, kad lan kvasu, a budu katkad i sasvim gole. Tuđi’ se ljudi stidu, al ne toliko, koliko momčića i momaka, a to rad toga, da ne bi neuke naljutili, da bi mogli zbog toga i nagraisat [nastradati] (muški).

Cure se jako stidu, i to mlogo više momaka nego ljudi. Momak bi ju mogo rad toga i ostavit il po selu koešta napripovidat, a čoek ako i pripovida, ne će mu se puno vjerovat.

Ženska zabava

Žena se žene puno ne stidi, a i zašto bi, kad su jednake. Isto se tako matere (a i druge žene) ne stidu prid svojom malom djecom. Čim je dite (bilo muško il žensko) staro pet godin, odma se matere pred njima stidu; ne toliko rad stida, koliko rad drugog . . . (Djeca, nenavična na to, pitali bi za to, pa bi i’ bilo stid, i ne bi znale, šta bi rekle.) Cure se opet stidu djece više nego matere i nego drugi žena. I babe se stidu, al manje nego cure, a manje nego žene. Kako su starje žene (babe) bile svačije i ničije, doživile tog puno, stidu se, al ne puno, osobito ne prid djecom. Svoji se ljudi baš ništa ne stidu, nego sinova i tuđi ljudi.

 Nadražit, opipat il pomilovat žensku (ženu) zamjerava se, al ne odviše. Trefi l’ se to na putu, a još u mraku, ne brani se ženska premlogo, još ako su sami; al kad je dan il još njetko gleđe, žena so otripa [otima] i brani, a u drugu joj ruku milo. Otripa se, da ne bi tko čoeku nalago, da je tuđa a ne njegova. Je l’ čoek pjan, koji ženu dira, zamira mu su, al ni polovicu no koliko triznu. Pa i isti ljudi ne zamiraje ni svojoj žene, ako vidu, ge i’ pjanac napastuje, ge se š njom šali.

Tradicionalno druženje s curama

Cure se dodit [dotaknuti], nju pomilovat, to jo toliko ko metit slamu u vatru. One se najviše stidu, ako tko glede, pa ako je to još i čoek, koji ju bantuje [zanovijeta, zafrkava]. Ako tko glede, cure je stid ujme tog, da će ju skudit, pa ne će imat sreće; reć će: „Al je nepoštena”. Našali l’ se momak s curom, ne zamira mu se premlogo, ako se cura i stidi, kad je tko od njezina roda blizu. Cura so brani i govori: „Mani se”, „gadu”, „prste seb”, „kani se”, „ne diraj u me”.

 Cura se ne stidi puno svog momka niti svoji drűga. Često se rad toga pobiju i po seb potrgaje, što tko curu dira, pa još ako ne volje momka il čoeka, koji se š njom šali. (U curu ne dirat, ko ni u crkvu.) I momci se češće rad toga med sobom pobiju. Tko curu napastuje, oće da se š njom pošali, dobije lako razbit nos. Ona se otripa i otripa, pa što bude.

Tradicionalne igre kod dječaka

Stid u muškaraca

I muški pazu na stid, al ne toliko ko ženske. Ne more se točno kazat, da se momci više stidu od ljudi; stidu se podjednako. Muški pazu na stid, kad se slaču. Najprije skinu gaće, pa druge navuku, potlje tog rubinu, pa navuku (obuku) drugu (More se i rubina prije skinit, ponda gaće, kako tko oće).

Muški se prid muškima puno ne stidu, malo više prid ženskima, a jako malo prid djecom. Otac se i mati stidu djeteta, kad je već sedam godin staro, prije ne. — Kad se muški kupaje, najviše su sasvim goli. Kod toga ipak pazu, da su parnjaci, što se zangot [zajedno] kupaje, da ne mlogo mlađi. Naiđu l’ žene il cure, ge se muški kupaje, muški se malo rukom pokrije, a ženske se okrenu. One se više ustidu nego oni.

Druženje

Muški se prema ženskima malo obzirnije vladaje nego prema muškima. Muško ko muško rukuju se, pitaje za zdravlje,o koječem razgovaraje, al’ najviše o svojoj nužde, brige i poslu. Kad su pak sa ženskima, rukuju se (ako se nisu skoro vidli), poljubu (ako su rod) i odma pitaje za rod, za oca, mater, djecu, usiv, vinograde, kukuruze i za svinje.

 Je l’ muškarac sa ženskima na poslu, na sokaku il u razgovoru, ritko će se trefit [pogoditi], da ju ne će ma najmanje nadražit, seb privuć, zagrlit,

i to ako nisu nikaki rod il ako ni veliki rod blizu nji.Muško to s muškim ne radi. Što je svoje (rod), to se zagrli, poljubi, po licu pomiluje i razgovara. Uopće: muški su prema ženskima obzirniji i meklji nego prema muškima. Bolje pazu, šta će reć i kako će iskitit, nego kad su s komerati[drugovima]

Komušanje kukuruza

Djeca volju bolje ženske nego muške; više su priklona matere nego ocu. Oca i više poštuju, više ga se boju nego matere. Mater više put i poljubu, njoj su više na krilu, njoj su ulaznija nego ocu.

The post Tradicionalni Slavonski način života appeared first on Narodni.NET.

Kako je ovo područje poznato po posebnoj pasmini crne i masne svinje uzgajane u velikim krdima, tako je i svinjetina zauzimala važan udio u prehrani. Svako je kućanstvo u kasnu jesen klalo po nekoliko svinja odjednom, pa su u tom važnom poslu koji je trajao dva do tri dana uz ukućane sudjelovali i rođaci. Osim svježeg mesa, veći su dio prerađivali u suhomesnate proizvode. Uz kobasice, krvavice, dimljenu šunku dva su najpoznatija: kulen i tlačenica. Kulen je sastavljen od najkvalitetnijega svinjskog mesa i slanine kojim se, narezanim u kockice, uz dodatak začina (ljute i slatke paprike, soka od češnjaka i si.) nadijevaju goveđa crijeva. Dobro nasoljene najprije ih u nekoliko navrata suše na dimu, a zatim ostave da dozrijevaju na hladnom i zračnom mjestu od šest do devet mjeseci. Bilo je uobičajeno da ih se kao posebnu poslasticu načne za vrijeme žetve, toga središnjeg događaja ljetnog agrarnog razdoblja.

Tlačenica (švargla) nastaje punjenjem želuca nadjevom od mesa, slanine, začina i malo krvi. Nju će najprije prokuhati, zatim nekoliko dana ostaviti pod pritiskom da istekne sva masnoća, pa tek onda dimiti te nekoliko mjeseci sušiti na zraku.

Široku je primjenu imala i sušena slanina, koju su rado jeli nekuhanu ili bi je kuhali uz pojedina variva. Jedva da i treba spomenuti da je gotovo jedini začin u toj gastronomiji bila svinjska mast. I pečeno su meso konzervirali tako da su ga, pohranjena u veće posude, zalili mašću. U kući je uvijek bilo i topljenih čvaraka pomiješani s mašću bili su začin raznim varivima. Moglo ih se, međutim, prirediti i kao samostalno jelo, pekući ih s jajima ili tjesteninom, a umjeli su, miješajući ih s brašnom, uz dodatak kvasca, ispeći i pogačice od čvaraka.

Uz svinjetinu, na jelovniku su bila i jela od goveđeg i telećeg mesa, kao i od peradi. Osim kokoši u selima smještenima uz vodene tokove, bilo je mnogo gusaka i patki. Od te brojne peradi u kući se nakupilo i dosta jaja koja su pripremali pečena na svinjskoj masti ili bi ih tvrdo kuhana jeli uz suhe narezane kobasice, šunku ili suhi sir.

Boraveći sa stokom na pašnjacima, pastiri su običavali nad otvorenom vatrom – nabodene na štapiću – ispeći kruh natrljan češnjakom te komad slanine, čija je mast natapala kruh. U raskošnijoj varijanti pripremili bi gulaš u kotliću. Uz dodatak oštrih začina to je pikantno jelo (čobanac), pripremano od jedne ili više vrsta mesa, s prilogom od krumpira ili tjestenine, postalo omiljeno i izvan pastirskih krugova.

U selima uz rijeke, posebice u Podunavlju, važan udio u prehrani zauzimala su i riblja jela. Som, smuđ, šaran, štuka bili su dobrodošli sastojci posebice za jelovnike u dane posta.

I riblji su paprikaš, sastavljen od raznih vrsta riba te dodatka ljute i slatke paprike, papra i luka, pripremali u kotliću obješenu o lanac na posebnim nogarima iznad otvorene vatre, preferirajući drvo od bora kao najpoželjniji ogrjev. Osim kuhanjem, ribe su i pržili u masti ili pekli na ražnju, a veće ulovljene količine znali su i sušiti na suncu ili na dimu.

Kao u središnjoj Hrvatskoj i u nizinskoj se najviše rabilo kravlje mlijeko. I ovdje su od njega proizvodili svježi sir i vrhnje. Široka primjena vrhnja kao dodatka mnogim jelima upravo je obilježje kulinarstva širega europskog panonskog prostora.

Uz raširena variva od kupusa, graha, krumpira, repe, pripremali su i variva od graška, mahuna, krastavaca. Bundeve bi kuhali u mlijeku uz dodatak brašna, ili bi ih kuhane zakiselili pa u jednom slučaju dodali jaja, a u drugome vrhnje. Umjeli su pripremiti i neke slozence od povrća i mesa. Najpoznatiji od njih (sarma) sastoji se od zamotuljaka napravljenih od listova kiselog kupusa, napunjenih smjesom mljevena mesa i riže, te kuhanih zajedno s narezanim kupusom.

Žitorodnost ovih krajeva očitovala se i u pripremanju mnogih jela od brašna. Osim kruha od pšeničnoga brašna te raznih pogačica pečenih u krušnoj peći, priređivali su katkad i beskvasni kukuruzni kruh (proja) koji su običavali jesti još topao, preliven vrućom masti. Rado su kuhali tjestenine, koje su mogle biti samostalno jelo, prilog mesu ili dodatak juhi. Tako su primjerice rezance, ako su pripremani za post, kuhali samo u soku od kisela kupusa. Kao samostalno jelo slanog okusa pomiješali bi ih sa sirom ili s čvarcima, a ako su željeli jelo slatka okusa, posuli bi ih makom ili mljevenim orasima ili bi ih zalili medom.

Među slasticama prevladavala su dizana tijesta s nadjevom od oraha, maka, sira, pekmeza te lisnata tijesta punjena voćem. No, znali su napraviti i kolače od svinjskoga sala. Pripremali su i razne sitnije kolačiće. Među najpoznatijima su slavonski kolačići s paprom (paprenjaci). Četvrtasta su oblika, na gornjoj strani ukrašeni reljefnim biljnim, životinjskim ili sakralnim motivima, postignuta oblikovanjem u posebnim drvenim kalupima.

Od raznog voća što su ga jeli i svježe i osušeno, kao unos orijentalnog porijekla valja spomenuti lubenice i dinje.

Umjeli su prirediti sok mljevenjem krušaka i jabuka, a voljeli su piti i sok od kuhanih suhih šljiva, trešanja ili višanja. Brojni pak šljivici bili su izvorištem za rakiju. U ranu jesen gotovo u svakoj kući muškarci bi prionuli poslu pečenja šljiva. Proizvodili su blagu, tzv. meku rakiju koju su voljeli piti iz ukrašenih tikvica. Ponovljenim pečenjem dobivali su znatno ljuću prepečenicu koju su ispijali u malim gutljaj ima. Za posebno svečane prilike, npr. za Božić, pripremili su prepečenicu pomiješanu s medom.

U kućama nizinske Hrvatske obično se blagovalo u sobi, tek ljeti za vrućina postavljao bi se stol na kućnom trijemu. Jutarnji je obrok, osim žganaca ili rezanaca u mlijeku, bio obilniji nego drugdje. Mogao se sastojati od juhe (napravljene od krumpira, riba, jabučica i si.) i variva s mesom. Tome bi za podnevni obrok dodali i rezance ili neku drugu tjesteninu, dok su za večeru jeli ostatke od ručka. U vrijeme velikih radova na udaljenim poljima ili vinogradima jedna je žena bila zadužena da pripremi i donese ručak od kuće. Pritom bi stavila na rame posebnu prečku, obramenicu, kojoj je o jedan kraj objesila svežanj s hranom, a o drugi vrčeve s pićem.

Ovaj uopćeni pregled kulinarstva istočne Hrvatske završimo predočenjem jelovnika s jedne od tipičnih svadbi, kakve su se održavale potkraj 19. st.

Svadbeni je ručak počeo goveđom juhom s rezancima, a zatim je slijedila hladetina, pa paprikaš od živadi te kuhana govedina s umakom od hrena ili jabuka. U nastavku se poslužilo kuhani krumpir sa suhim mesom, slijedila je sarma s kulenom i kobasicama, a onda pilići pripremljeni na kiselo. Sve je to bila priprema za glavno jelo – prase pečeno na ražnju. Tada je došao red na slatka jela: nadjevene savijače i pite te razne sitne kolačiće.

The post Tradicionalna Slavonska jela i tradicionalna prehrana u Slavoniji appeared first on Narodni.NET.