Pjesma za sijelo

Za takva sijela djevojke su se oblačile kao da idu na dernek. Sve su činile da se samo što bolje svide momcima, jer im je do toga bilo puno više stalo nego do čupanja vune. Na sijelu na kojem nema momaka nevesele su cure i od njih nema velike rađe. One često izlaze pred kuću da slušaju pjevaju li momci s koje strane. Na sijelu djevojke neprestano pjevaju gangu. U njoj su izražavale sve ono što su osjećale. Pa dok je momačko pjevanje ponekad prelazilo granice dobroga ukusa i završavalo u vulgarnosti, djevojačka pjesma bila je osjećajna, iskrena i istinita. Te pjesme od dva stiha skrivale su u sebi više poštenja i plemenitosti nego bilo koje druge naše narodne pjesme. Odlikovale su se ljepotom izraza i pune su bile mirisa cvijeća zanosne noći, mjesečine i ostalih čari seljačke idile, pa su kao takve djelovale toplo i snažno.

Iz tih pjesama moglo se saznati i to da je najveći ideal svake seljačke djevojke ljubav, ali samo onda ako ona vodi dvoje mladih pred oltar — vrčem u brak. Osjeti li naša djevojka u samom početku jedne ljubavi da postoji vrlo malo ili nimalo izgleda za udaju, ona će najčešće odbiti tu ljubav kao suvišnu i neumjesnu.

Na sijelu se ponekad natpjevavaju momci i djevojke i preko dobro smišljenih pjesmica vode otvoren dijalog, da sijelo vidi ili su domišljatiji momci ili djevojke. Na koncu će cure zastidjeti momke ovom pjesmom:

»Lipše naše, vaše ko gargaše«

ili:

»Umri, curo, zemljica ti laka

Nestalo je pošteni’ momaka.«

Tako vrijeme ubrzo prođe i primakne se pola noći, a sijelo se raziđe i selo oživi od pjesme vriske i graje. Ubrzo iza toga selom zavlada grobna tišina i muk.

Još o narodnom druženju ili sijelu

Momačko sijelo u Imotskoj krajni

Prelo ili silo u Slavoniji

The post Sijelo – noćno udvaranje djevojkama uz pjesmu i kućne poslove appeared first on Narodni.NET.

Odlazak na dernek

Poslije je mise bila prilika da se susretnu mladići i djevojke, da se krijamice pogledaju i slobodno, bez zamjerke izmine koju rič, da muškići zamire cure i dogovore sila. Ako bi mladić i djevojka u derneku šetali, to je već bio znak da misle ozbiljno. Takvo otvoreno iskazivanje simpatija momka i cure, za mnoge je bila gotova stvar, a naročito za seoske žene, kojima je to bila dobra tema za ogovaranje.
U derneku se šetalo od crkve do Radovića kuća, a za većih blagdana, kad je u Ričice dolazio i katolički puk iz drugih mjesta, šetalo se i do raskršća. Majke bi osobito pazile s kin joj ćer šeta, a tetke, strine i ostala ženska rodbina bi već procjenjivale i iznosile svoj sud o eventualnom budućem zetu, ili nevisti. Ako nije bilo posebnog protivljenja roditelja, momak bi dogovorio dolazak na silo. Silni dani su oduvijek bili srijeda, subota i nedjelja i to uglavnom zimi kad nije bilo velike rađe. Za udovce koji su se htjeli ponovno ženiti važilo je pravilo odlaska na silo utorkom i petkom.
Djevojke su u Ričicama dosta rano počinjale sidit s momcima, odmah dok se počela curit, tj. dok bi ozbiljnije zagazila u pubertetske godine, i to iz sasvim prozaičnih razloga, (neimaština, velike brojne obitelji itd.) pa je slijedom toga veoma rano dolazilo i do udaje ili ženidbe. U prošlosti je bilo slučajeva da se djevojka-djevojčica uda s navršenih šesnaest, pa čak i petnaest godina starosti, a muškarci su bili “zreli” za ženidbu nakon što isluže vojsku.
U početku je momak na silo dolazio obavezno u pratnji kolege, a tek kasnije kad je ta veza već bila ozbiljna, mogao je dolaziti sam i ostajati s djevojkom u njezinoj kući do kasno u noć. Seoske su žene osobito pazile koji momak ulazi u čiju kuću te je tako selo već drugi dan znalo ko s kim sidi! Ako se momak ili djevojka nisu sviđali seoskim ženama ili rodbini, ili im jednostavno ta veza iz nekog razloga nije odgovarala, ovi bi tu vezu nastojali skuditi, tj. ogovarali bi kod roditelja mladića ili djevojku do te mjere dok se ovi ne raziđu. I momci su morali čuvati čast i ugled djevojke s kojom su sidili, a ako bi shvatili da nisu jedno za drugo, momak je svakako morao doći na silo barem tri puta (da oboje zadrže poštenje).

Zanečenje roditelja pri udaji, ženidbi

I sami su roditelji često nastojali da se djevojka što prije uda, još ako je mladić iz dobre kuće, tim bolje. Ako bi djevojka prekoračila dvadesetprvu ili dvadesetdrugu godinu, a nije se udala, jadnica bi bila proglašavana usidilicom i kasnije bi se teško udala. Siguro ima neku falingu, komentirale bi seoske žene.
Momci su svoj dolazak na silo najavljivali gangom, koja se ranijih godina mogla čuti u svakom zaseoku, a djevojke su već znale po pjesmi čiji momak dolazi na silo.
Često su momci odlazili na sila i u druga sela Imotske krajine ili Hercegovine, što je bilo i razumljivo. Veliki broj mještana bio je u rodbinskoj vezi pa su tražili životnog suputnika u drugim selima. Prema tomu iz kojeg je sela ili zaseoka, nevista bi odmah dobivala i odgovarajući nadimak. Neviste bi iz Kilića dobile nadimak Kiljuša, iz Parlova Parlovuša, iz Tandara Tandaruša, iz Dujmovića Dujmuša itd., te bi im ti nadimci najčešće ostajali do kraja života. Čest nadimak koji je nevjeste nerijetko pratio sve do njihovih poznih godina bio je mlada (od mladenka), ili do dolaska nove, mlađe nevjeste u kuću. Tako su neke nevjeste bile oslovljavane ovisno o muževu imenu; mlada Ikina, mlada Lukina, mlada Vranina itd.

Tradicionalno silo i udvaravanje

Odlazak u druga sela ili dolazak momaka iz drugih sela na silo u Ričice, često je bio povod verbalnim pa i fizičkim obračunima, ako bi se lokalni momci osjetili ugroženi ili podcijenjeni. Tako su oko Božića, iza Drugoga svjetskog rata, momci iz Crnovra u Donjem polju izvukli deblji kraj, a radile su i sikirice, srećom bez ljudskih žrtava (prema kazivanju pok. Ivana Parlova). Sklapanje braka ili sakrament ženidbe je važan trenutak u životu kako pojedinca tako i njegove obitelji. Konačnu su odluku o ženidbi odnosno udaji donosili stariji ukućani. Vjenčanja i svatovi bi se organizirali uglavnom od Svih svetih do Korizme. To je nekada bilo gotovo pravilo, jer je stanovništvo u drugim godišnjim dobima bilo zaokupljeno poljoprivrednim i drugim poslovima od životnog interesa.
Djevojke bi svoje namjere ili želje za udajom, najavljivale gangom:

-Udat ću se i ja ove zime,

Dogodine ljuljat ću te sine!

The post Najveća veselja naših starih Dernek i Silo appeared first on Narodni.NET.

I cura žali svoga momka kojega neće da odabere za vojsku:

»Šta je tebi moja barabice,

Pa ti doktur ne da trobojnice.«

Naime, običaj je bio da svaki momak kojega uzme u vojsku na pregledu stavi duži komad trobojnice na prsa kao vanjski znak da je odabran za vojsku, da svi u njegovu mjestu vide, osobito djevojke.

Odlazak momaka u vojsku djevojke su pratile s najvećim zanimanjem. To je bio rastanak na duže vrijeme. Djevojke su morale četkati i po nekoliko godina dok se momci povrate iz vojske kućama i budu spremni za ženidbu. Koji momak odsluži vojsku, smatra se da je zreo i za ženidbu. U vojsku se odlazilo obično u kasnu jesen kad gora žuti, odoše regruti. Svakom momku najteže je bilo što ga u Mostaru ošišaju, pa su o tom često maštali i pjevali.

Odlazak u vojsku bio je popraćen pjesmama:

»Kiša pada, Neretva se muti

Plači curo, odoše regruti.«

ili:

»Zbogom škarti, odoše regruti,

Sad se vama otvaraju puti.«

To znači da pravi momci odlaze i neće moći više dolaziti djevojkama na sijelo pa tu priliku mogu koristiti oni koji su nesposobni za vojsku.

Običaji pisanja pisma vojnicima

Veoma je zanimljivo dopisivanje seljačkih momaka i djevojaka. Iz vojske momci pišu dugačka pisma, a cure se trude da im što bolje dočaraju u pismima domaće prilike i tugu što nisu zajedno. Iz svakoga pisma izbija i nada da će se dani ipak izbrojati i dvoje mladih se opet sastati, uzeti i živjeti uvijek zajedno.

Ljubavno dopisivanje

Ali posebno je bila teška i zla sudbina onih naših djevojaka koje su stasale za udaju uoči prošloga rata. Njihovu ljubav prekinuli su zvuci bojnih truba, pa su momci otišli u rat da se tuku. Djevojke su ostale u selima da čekaju. To je bilo dugo i teško čekanje, tako da je cvijet djevojačke mladosti prošao i one su već mlade ostarjele i potpuno se izmijenile. Tako momak poslije rata pjeva:

»Curo, milo, kam’ ti rumenilo

Što no ti je tori jest osme bilo.«

A još su gore prošle one seljačke djevojke čiji se momci nisu nikada povratili svojim kućama, nego izginuše u ratu te tako ostadoše i bez groba i bez spomenika. Razočarana djevojka poslije rata pjeva:

»Ratuj rate ako ćeš do vika,

Kad je moja poginula dika.«

ili:

»Koso moja, borovina gusta,

Kome sam te koviljala pusta.«

The post Odlazak u vojsku – stari običaji i tradicionalne pjesme – appeared first on Narodni.NET.

Putovanje na udaljene derneke

Na udaljenije derneke išlo se pješice zajednički i nosile su se užine. Moralo se poći prije zore, a mnoge su djevojke i žene išle na zavjet bose i preko dvadesetak kilometara. Tako su cure pjevale:

»Zavitna sam u Goricu bosa

Da moj dragi rusake ne nosa.«

U rano jutro mnogo svijeta sa svih. strana dođe u mjesto u kojemu se održava dernek. Najprije se išlo u crkvu i obavljao zavjet, a većina ih se ispovijedalo i pričešćivalo. Kad se obave vjerske dužnosti, onda se zajednički doručkuje što se ponijelo od kuće. Zatim se razgledali dućani i roba na prodaju te se čekala pučka misa. Dok zazvone treći put crkvena zvona, počinje pučka misa, obično na otvorenom prostoru pred samom crkvom. Zgrne se mnoštvo svijeta tako da svatko mora ostati gdje se zatekao. U svečanoj misi sudjeluje više svećenika. Posebno zanimanje vlada za propovijed za koju se odabere najbolji svećenik – govornik. Mora se nešto i zapamtiti. Poslije mise svijet se raziđe po cijeloj okolini, a zatim posjeda na ledinu u hladovinu da zajednički užina. Okupi se obično rodbina, komšije i prijatelji. Žene vade iz torbe pečene ili varene kokoši, sirce i uštipke i tako sve zajednički užinaju. Mlađarija jedva čeka da iziđe na cestu u šetnju. Tako stariji i dalje ostanu u prijateljskom razgovoru, mlađarija se povlači u šumu da se očešlja, ogleda i dotjera za šetnju. Svaki momak i djevojka nastoje privući što veću pažnju na sebe u derneku.

Zovnice za djevojke

Šetnja traje sve do u noć. Svaki momak koji ima djevojku mora se s njom sastati i šetati da ihi vidi zajedno cijeli puk. Onaj momak koji ide curi na sijelo, pa neće ili se stidi sastati s njom i prošetati, nanosi djevojci najveću bol i ona gubi povjerenje u njega. Običaj je da cure donesu veliku grane mesliđana u rupicama na dernek i da ga poklanjaju momcima za kićenje. Zato su momci obvezni da nešto kupe djevojkama na derneku. Najčešće su kupovali razno voće i to jabuke koje su djevojke stavljale u šarene rupce i zovnice. U putu i kod kuće djevojke su darivale djecu jabukama što je za njih bila najveća radost. Postoji porugljiva momačka pjesma koja glasi:

»Curina me zagrlila ruka

Usri’ puka za kilo jabuka.«

Tuče, igre i junaštvo momaka na dernecima

Na dernecima su momci pokazivali svoju snagu i junaštvo. Običaj je bio da prekinu šetnju i da se umeću kamena s ramena na sredini ceste. Svijet bi zastao i ne bi se mogao šetati. Onaj momak koji bi bio šampion u bacanju kamena s ramena uživao je veliki ugled i o njemu se nadaleko pričalo. Isto tako i onaj momak koji je znao u derneku najbolje zapjevati, zapdipliti, zasvirati ili zaigrati kolo bio bi vrlo popularan i cijenjen te bi se o njemu pjevalo, kao na primjer:

»Nema gange bez Bekijke mlade

Ni pivanja Ilije šušnjara«

Na dernek su momci dolazili naoružani noževima, pištoljima i prepilanim karabinama. Kad bi momci iz jednog sela došli na dernek u tuđe selo, oni bi obično na sred ceste zaigrali kolo i stali vriskati. To bi domaći momci shvatili kao izazov pa bi im prekinuli igranje kola, tako u derneku dođe do gužve i bitke. Narod se razbježi na sve strane samo ostanu momci koji su se sukobili. To je bilo u modi naročito u vrijeme “kraljevske Jugoslavije kada su se između pojedinih hercegovačkih sela vodili pravi ratovi. Često je bilo razbijenih pa i mrtvih glava. Žandari su bili nemoćni spriječiti bitku, jer su i oni znali ponekad bježati pred momcima. Ta bitka između momaka iz pojedinih sela bila je prava narodna sramota. Isto tako nije bio ni rijedak slučaj da se momci potuku i zbog djevojaka.

Druženje momaka i djevojaka

Uvečer su momci išli zajedno s djevojkama kući s derneka. Poneka bi se toliko zanijela da bi dugo ostala s momkom pa je nastala pjesma:

»Bećairušo, jel’ te majka tukla

Kad si joj se u zoru dovukla.«

Eto tako se vodila ljubav između momaka i djevojaka na sijelima i dernecima. Ali dugo sijelo i ćosanje bilo je za svaku seljačku djevojku opasno i neizvjesno. Zaljubljena djevojka to dobro osjeća kad kaže:

»’Ko je ljubav vodi ja ikada

Mene mora razumiti sada.«

Djevojka priznaje da je zaljubljena i da joj nije lako. Tako nehotice otkriva vezu između ljubavi i boli, što je sasvim istinito, jer njezinu sreću u ljubavi muti stalna pomisao na konačni svršetak, koji je bez sumnje u svakoj ljubavi najvažniji, a seljačka djevojka vidi ga isključivo u udaji, što je za nju vrhunac svake ljubavi. Pa kad ozbiljno posumnja u to, osjeća da je ni u kući ni u selu ne može više nitko razumjeti ni shvatiti, samo onaj tko je bio u istoj situaciji kao ona.

The post Derneci – nekadašnji centri druženja i trgovine appeared first on Narodni.NET.

“Pujsa, mujsa,
di si bila,
na babinu piru,
šta si radila,
pila vina,
je si l’ meni ostavila
jesam,
di,
u tikvici na polici.
Dođe miš,
prde miš,
pade tikva,
proli se vino.
Pujs, pujs mujse!”

The post Stara pjesmica za bebe, pujsa mujsa appeared first on Narodni.NET.

Odreže se mlada jasenova grana, debljine prsta, te se nožem u krug pažljivo zareže kora, dužine željenog svirka. Zatim se pažljivo drškom noža udara po zarezanom dijelu kore, ali tako da kora ne pukne.

Bilo je važno odvojiti cijelu koru od drveta.

Udarajući drškom noža po kori «majstor» bi izgovarao brojalicu:

Poskoč kora od drveta,

ka no mišić od jareta,

sok, sok, sok,

podaj bako dici smok,

pomoga te vični bog.

Kad bi se kora konačno odvojila od drveta, pažljivim zarezivanjem i rezbarenjem rupica na kosturu pišćaca i samoj kori formira se instrument.

I to je bio najvjerojatnije prvi instrument s kojim su se naša djeca susrela. Maštovitija su djeca znala iskoristiti blagodati prirode, kad je u pitanju bila zabava.

Zanimljivi tradicionlani šumski instrumenti, svirci

Mnogi su znali zasvirati i stvoriti zvuk od nekoliko tonova i na listu od bršljana ili mladom listu hrasta ili bi jednostavno za svirku iskoristili šuplju stabljiku maslačka ili kakve druge trave, pomoću kojih se moglo dobro imitirati glasanje pojedinih životinja ili ptica.

Igre kao što su: Šijavica, bacanje kamena s ramena, potezanje šćapa i kljuke, a kasnije i buće, bile su uglavnom igre odraslih.

Krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća počele su se pojavljivati i kvalitetnije tj. kožne lopte s kojima se moglo ozbiljnije igrati. Prve lopte koje su djeca dobivala bile su najčešće plastične i rijetko su preživljavale prvi ozbiljniji susret s dračom. U nedostatku pravih lopti djeca su radila tzv. krpenjače.

Skupili bi nekoliko starih krpa, oblikovali loptu, dobro vezali i nogometna utakmica je mogla početi.

The post Tradicionalna zviždaljka, svirak od jasenove grančice appeared first on Narodni.NET.

U stara vremena jabuka se davala iz ruke u ruku dok bi svatovi sjedili na gozbi te bi svaki svat utisnuo u jabuku mali metalni novčić kao dar mladoj nevi.

Običaj jabuke u svatovima

Vjerojatno se iz tog običaja kasnije razvio novi običaj da se jabuka ljulja na slijedeći način:

Kum provuče konac kroz jabuku, koja se objesi o gredu na sredinu kuće ili je on drži visoko u ruci.

Ostaje mlada neva, djever i jenga i najprije stanu kod domaćinove kuće. Kum zaljulja jabuku u pravcu domaćina, a u isti trenutak pjevačice zapjevaju:

»Pomoz* Bože dobro moje!
Pomoć će nas ako Bog da.
Domaćine od odžaka,
Daruj nevi jabučicu!«

Domaćin se pravi kao da ništa ne čuje, ostaje ravnodušan, a pjevačice mu ponovo pjevaju:

»Ako spava, budite ga,
Ako nema zajmi tu mu!«

Ako domaćin i dalje šuti i ostaje ravnodušan, pjesma ga jednostavno upozorava na ovaj način:

»Jabuka se na te vije!«

Tek on tada polako vadi iz džepa veću sumu novaca i daje ih kumu. Kum izbroji novac, oglasi pred svima koliko je domaćin dao novaca, a novac stavlja u neku plitku posudu.
Nakon toga pjevačice mu zahvaljuju:

»’Vala ruci na jabuci!«

Zatim je na redu stari svat, pa kum zaljulja jabuku u pravcu njega i pjevačice nastavljaju

»Stari svate, diko svatska,
Daruj nevi jabučicu!«

Stari svat izvadi novac i dadne kumu, koji oglasi koliko je dao, a zahvale mu pjevačice istim riječima kao i domaćinu.
Pjevačice nastavljaju pjevati svakome po redu:

»Oj divere zlatno perje,
Dar’ jabuku neve svoje!
Dragi kume neve naše
Daruj jabuku kume svoje!«

Kad se tako izredaju svi svatovi, onda se prelazi na mladinu rodbinu, pa se tako »otpiva« ćaći, majci, braći, sestrama i ostalim.

»Šta je se tobom, rodijače?
Ako nemaš zajm’ u druga!

Nije ruga!
Zajm’ u braće virovat će!
Kapu prodaj, pare podaj!
Vala ruci na jabuci!«

Tradicionalna prva bračna noć

Nakon završetka »otpivavanja« jabuke primakne se i pola noći. Tada kum zatraži od starog svata da mladenci pođu na spavanje. Tako kum, djever i jenga isprate mladence na spavanje. Jenga pomogne mladi skinuti »misne« haljine, đok mladoženja prvi legne pod novi mladin gunj. Zatim legne i mlada, a kum ih poškropi blagoslovljenom vodom i oni svi zajednički izmole Vjerovanje.
Svatovi i drugi uzvanici vesele se, piju i pjevaju do zore.

Svatovska tradicija pivca na motki, barjaku

Ujutro ustaje najprije mlada neva koja poizmete kuću i donese vodu. Zatim polijeva vodom svatovima dok se oni umivaju i daje im ručnik da se obrišu. Onda mlađa obiđe sve kuće u komšiluku i počasti čeljad rakijom i raznim voćem. Zajedno s njom ide i nekoliko svatova koji, kad dođu pred nečiju kuću, odmah hvataju kokoš i vežu je za motku. Dok obiđu sve kuće, nakupi se dosta kokošiju koje svatovi nose obješene o motki.

Tako dođe i pola dana. Mlada i svatovi po povratku iz sela odmah se javljaju starom svatu pokazuju mu što su sve nakupili.
Oni mu ne daju ono što su skupili nego se s njim šale na svoj račun, a najposlije mu sve predadu.
Odmah iza ručka mlada neva dijeli darove svatovima čarape, terlu’ke, tkanice, košulje i drugo. Svekru donese još i opanke, a svekrvi povezaču i pregljaču. Dok mlada neva dijeli darove s kumom i djeverom, pjevačice pjevaju:

»Stari svate, diko svatska,
Primi dare neve naše!
Došla neva dar đonila
Prirn’ za ljubav šta je da je.«

Tako se svatovsko pirovanje završava i dolazi svatovski razlaz. O svatovima je najbolje rekao narod:

»U svatove bakćuć, a iz svatova šapljuć!«

The post Jabuka u tradicionalnim svatovima appeared first on Narodni.NET.

Najednom se očuje pjesma i pucanje iz pušaka, a svatovi se pojavljuju iza seoskih brežuljaka.
Kad stignu, pred njih iziđu pjevačice, rodice i jaranice djevojke po ‘koju dolaze i svatove pozdravljaju pjesmom:

Dobro došli, kićeni svatovi,
Jesti li se putem umorili!
Dobro doša, buljubaša,
I za tobom kita svata!
Jeste li se umorili,
Iz daleka putujući?
Razjašite, počinite!

Svatovi ulaze u dvorište, silaze s konja danas izlaze iz automobila i ulaze u kuću te se srdačno rukuju i pitaju s novim prijateljima. Dok se oni časte i piju, cure tu nema.

Gdje je ona?

Nju su zaključali u jednoj prostoriji i nitko k njoj ne može ući. Na vratima stoji mlađa sestra ili prva udadbeničina rodica.
Ključ je ona sakrila.

Običaj kupovine mladenke u svatovima

Sada u akciju stupa kum i djever koji su dužni otkupiti curu isto kao što je svekar otkupio njezin sanduk. Najprije pokušaju otvoriti vrata, ali nikako
ne mogu.

Nije lako do cure doći čak ni onda kad je spremna za vjenčanje. Svatovi čekaju, a prisutni promatraju radoznalo što se događa. Nastaje pogađanje isto kao i za sanduk. Najposlije se isprsi kum i djever i dobro plate. Vrata se otvore, djevojka iziđe opremljena i dotjerana kao vila iz zelene gorice!

Izvodi je kum i djeverovi.

Oni su zaduženi da je cijelo vrijeme čuvaju.
Svatove opet ispraćaju pjevačice:

Opremaj se, kita svata,
Spremljena je seka naša!
Vakat nam je putovati
Zob su konji pozobali
Hendek nogam iskopali.
Diverovi, sokolovi,
Pričuvaj te seku našu
Da je grana ne zamlati,
Da se s konja ne ukine!

Znatiželjni svijet uživa gledajući tu nesvagdašnju dramu, a mnogi iskoriste priliku i dobro »poljube« svatovsku
bukliju.

Tradicionalni Hercegovački svatovi na putu u crkvu

U putu do crkve svatovi poigravaju svoje konje, pjevaju i vesele se. Svi izlaze iz svojih kuća i gledaju svatove, a najviše buduću mladu nevu.

Mladenci se vjenčaju u crkvi.

Vjenčanju, misi i svečanom blagoslovu prisustvuju svi svatovi. Mladoženja i mlada stavljaju jedno drugom prsten na ruku u znak trajne vjernosti. Poslije vjenčanja najprije svećenik čestita mlađencima, a zatim svi ostali.
Običaj je da mladenci daruju svećenika kad ih upiše u matičnu knjigu vjenčanih.

Svatovi se zadrže kod crkve neko vrijeme u svečanom raspoloženju. Tu oni meze, piju, pjevaju i pucaju iz pušaka.
Na znak svatovskoga starješine svatovi polaze mladoženjinoj kući istim redom kako su i došli po časti i starješinstvu.
Veselje je još veće, jer sada vode mladu nevu.
Buljubaša časti putem sve prolaznike, a svrati se i u pokoju kuću. Istodobno domaćice iz kuća iznose pune bukare vina, časte svatove i čestitaju mlađencima.

Mladu nevu osobito svi žele što bolje vidjeti.

The post Tradicionalni svatovi stižu po mladenku appeared first on Narodni.NET.

Piše: Miroslav B Mladenović Mirac (1948.g.) lokalni etnolog i istoričar iz Vlasotinca, jug Srbije, republika Srbija

U oči Božića u ovom kraju su se pevale koledarske pesme, koje potiču još iz paganskih vremena.

One su izražavale radost zbog buđenja prirode, a njihov svečan ton bio je u tesnoj vezi s ritualnom radnjom kojom je trebalo umilostiviti božanstva da budu blagonaklona prema čoveku.

U njima se često peva i o rođenju Isusa Hrista. Maskirani koledari (koleđani) su imitativnim magijskim radnjama dočaravali oranje i sejanje, a sam obred je u tesnoj vezi s kultom predaka.
Koleda je u narodu običaj po kojem je od Božića, 7 januar (25 decembar) do Bogojavljenja (19 januar) grupa maskiranih mladića i mlađih oženjenih ljudi obilazila svaku kuću u selu i pevala koledarske pesme, izvodeći pri tome i razne mađijske radnje, sve sa željom da se utiče na zdravlje ukućana i da se dočara obilje i napredak kuće.
Koleđani ili koledari su zauzvrat dobijali poklone u hrani od svake kuće. Kod zapadnih Srba običaj se davno izgubio, tako da su i podaci o njemu veoma retki.
Zabeležen je kod Srba u Bosni, na Ozrenu i oko Maglaja, gde su koledavci (koledare, koledarice, vješalice) u grupama od 10 do 15 momaka i mlađih oženjenih ljudi obilazili određeni zaselak.
Pošto otpevaju pesmu, ulaze u kuću, traže razne namirnice, a decu plaše da će ih vešati o verige (otuda i naziv vješalice). Običaj je bolje poznat u istočnoj i južnoj Srbiji.

Kolede se pripremaju na nekoliko dana pred Sv. Ignjata, 2 janur (20 decembar), negde već od Sv. Nikolu (19.dec.), a glavna priprema sastoji se u izradi maski.

Koledari-Koleđani u stara vremena       

U vreme Božića u vlasotinačkom kraju bilo je ritualnih običaja, koji se u ovom kraju obredno pokazivao preko izvođenja koledarskih pesama.

Taj ritualni običaj uz koledarskih pesama su izvodili Koledari-Koleđani.
To su bile maskirane povorke starijih ili dece, koje su predstavljale razna čudovišta, duhove i mrtve pretke.

Koledari su izvodili koledarske pesme, koje obredno pripadaju grupi najstarih srpskih narodnih(obrednih) pesama i pevane su u ovo doba godine, oko zimske svakodnevnice.

Ima ih(manje više) kod svih slovenskih naroda, a obred se sastojao u proslavi i dočeku novorođenog Sunca kao malog Boga (Božića), poreklom od Svaroga(zato Svarožić) pod imenom Koleđa, Kolinda, Košada i sličnim dijalektološkim razlikama.

Koleđani-Koledari su pred Božić na pet dana išli od kuće do kuće do kuće i pevali koledarske pesme.

Idu tri muškarca, ukiteni sa bosiljkom, sa klopotarima(zvonce-medenica, koja zvoni i nosio je ovan kao „pretvodnik“ stada ovaca).

Dvojica pevaju, a jedan nosi bisage(kozja torba-sa dva dela preklop napred i pozadi, koje se često koristili za sejanje žita u njivama) u koje se kao „dar“ za otpevanu pesmu dobijalo: orasi, kruške, sušenice(sušeno meso –danas vešalice), krompir i drugo.
Sve se to dobijalo za otpevanu pesmu u kući domađina.

Foto zapis „Koledara“ na kraju 20 veka u makedonskom selu Ilino, a nekada su grupe „koledara“ u Makedoniji i Jugu Srbije u većini činila deca

Koleđani-Koledari pevaju koledarske pesme od Ignjata(Podložnja) do Badnjaka(od 2 januara do 6 januara):

„Zamuči se božja majka,
Od Ignjata do badnjaka,
Da rodi Božića,

Sestro petro koledo,
Navezi mi koledo,
Desno krilo koledo,
S one strane Morave, koledo
Da naberem vito pruće koledo,
Da zagradim struku koledo,
Da namuzem šabar mleko koledo,
I čabricu koledo.

Da obiđemo mladog Boga koledo,
I Božića koledo.

Oj Jovane koledo,
Krstitelju koledo,
Da mi krstiš koledo,
Mladog Boga koledo
I Božića koledo.

Ulazak „koledara“ u kuću

Kolede
(Kad ulaze koleđani u kuću):

Dobro veče koleda,
domaćine koledo,
Dobro veče koleda,
domaćine koledo,
Zateko smo večere,
Na trpezu vino pije,
Tvoj govedar kod goveda,
Krave ti se istelile,
Sve volove vitoroge,
Kobile se iždrebile,
Sve konjiće putonoge,
Ovce ti se izjagnjile,
Sve ovčice svilarune.

Taja račac i oračac

(Kad se izlazi iz kuće, da im se daju orasi)

Kolede
(Kad ulaze koleđani u kuću):

Dobro veče koleda, domaćine koledo,
Dobro veče koleda, domaćine koledo,
Zateko smo večere,
Na trpezu vino pije,
Tvoj govedar kod goveda,
Krave ti se istelile,
Sve volove vitoroge,
Kobile se iždrebile,
Sve konjiće putonoge,
Ovce ti se izjagnjile,
Sve ovčice svilarune.

Koledari-Koleđami grupe dečaka

Grupa dečaka koja izvodila obredne božićne pesme nazivala se Koledari ili Koleđani.
Koledarske pesme se pevale pet dana pre Božića.
Pevači pesme zovu se: mala Koleda od tri dečaka.

Koledari su dobijali darove-poklone, za otpevanu pesmu u kući domaćina i to: pasulj, kukuruz, orahe, sušenice, voćke.
Koledarima su često zvali Koleđani.
Oni su pevali koledarske pesme pred Božić, na Dan svetog Ignjata.
Obično su išla po trojica dečaka , zakićeni bosiljkom, koji su nosili koleđanke-tojage odnosno dugačke motke.

Koledari su posećivali domaćinstva odmah posle pola noći. Ulaskom u kuću, najpre su su blagosiljali domaćinstvo:

„Puna kuća s’decu
Puni ambari sas žito,
Pun zamet sas ovce…“

Tako da su pevali pesme dubujući po taktu tojagama o pod, a domaćice su ih darivale orasima, jabukama, a bogami i po kojom sušenicom! Tada su koleđani pevali i ovako domaćicama:

“ Ukači se strinke na stoličku,
Pa ni skini sušeničku!“

Jedan od njih je nosio torbu ili bisage u kojima su smeštali darove.

Danas na početku 21. veka sam zabeležio u selo Donja Lomnica da još ima grupa dečaka-pevaju koledarske pesme, ali sa drugim oblikom izvođenja. Za otpevanu pesmu kažu dobijaju smoki, čokolade, jabuke, orahe i novac 20-30 dinara po pesmi.

U zapisima u školam sela: Kruševica, Donji Dejan, Boljare, Manastirište, Donja Lomnica i Šišava, učenici su mi pomagali u sakupljanju izvornih lirskih pesama, pa i koledarskih pesama.

U zapisu ovde je samo mali broj pesama koje su deca pevala u vremenu božićnog praznika u svim selima vlasotinačko-crnotravsko-vlasinsko-lužničkog kraja; odnosno u delu Povlasinja juga Srbije.

III Koledarske pesme:

Domaćine Koledo!

(Kad ulaze koleđani u kuću ovako pevaju):

Dobro veče koledo,
Domaćine koledo.
Zateko amo se večera,
Na trpezu vino pije,
Tvoj govedar kod goveda,
Krave ti se istelile:
Sve volove vitogore.
Kobile se oždrebile:
Sve konjice putonoge.
Ovce ti se izjagnile:
Sve ovčice svilerune.

Zapis: Zapis 1976.godine sela: Boljare i Kruševica, Vlasotince
Kazivač:- Milunka Veljković(udata u selo Kruševica), Vlasotince
Zapisivači: Ljiljana Milošević učenica petog razreda OŠ „Karađorđe Petrović“ selo Kruševica Vlasotince i nastavnik matematike Miroslav Mladenović

Navezi mi desno krilo, koledo

Sestro petro koledo,
Navezi mi desno krilo, koledo
Da naberem čabar hrane, koledo
Božić Bata nosi žitu zlata,
Da pozlati vrata,
Sve od boja do boja
I svu kuću do kraja.
U Božića tri nožića:
Prvi seče šušenicu,
Drugi seče pečenicu,
A treći seče šušenicu,
Pa gu meće u torbicu.

Zapis: 1978.godine selo Donji Dejan, Vlasotince
Kazivač: Petković Dragoslav, selo Donji Dejan, Vlasotince
Zabeležio: Miroslav Mladenović, lokalni etnolog i istoričar

 Sestro Petro Koledo

Sestro Petro koledo,
Navezi mi desno krilo, koledo
Da naberem čabar hrane, koledo
Božić Bata nosi žitu zlata,
Da pozlati vrata,
Sve od boja do boja
I svu kuću do kraja.
U Božića tri nožića:
Prvi seče šušenicu,
Drugi seče pečenicu,
A treći seše šušenicu,
Pa gu meće u torbicu.

Zapis: 1992.godine selo Manastirište, Vlasotince
Kazivač:- Borislav Ristić (1926,g) selo Manastirište, Vlasotince
Zabeležila: Biljana Ristić učenica prvog razreda gimnazije u Vlasotincu.

 Sestro Petro koledo

Sestro Petro koledo,
Navezi mi koledo,
S’one strane koledo,
Da naberem koledo,
Vito pruće koledo,
Da zagradim koledo,
Vitu strugu koledo,
Da preteram koledo,
Sivo stado koledo,
Da promuzem sivo stado koledo,
Da obanjam mladog Boga,
Mladog Boga i Božića,
Božiđ poje koledo,
Neka poje koledo,
Slava mu je koledo.
Ukači se strina na stolicu,
Dovati mi kobasicu,
Isprati me do vraknjicu.

Zapis: 1978.godine selo Kruševica, Vlasotince Kazivač: Ljubomir Jović (78.g) selo Kruševica, Vlasotince Zabeležio: Miroslav Mladenović lokalni etnolog i istoričar

Krstitelju Koledo

Oj, Jovane koledo,
Krstitelju koledo,
Oće krstiš mladog Boga koledo,
Neka poje koledo,
Slava mu je koledo,
Slava i čes koledo,
Ta nanačac koledo,
Za oračac koledo,
Ukači se strinka na stolicu,
Pa mi skinu kobasicu,
Pa mi stavi u torbicu.

Zapis: 1977.godine selo Kruševica, Vlasotince
Kazivač: Simon Pešić, selo Kruševica, Vlasotince
Zabeležio: Miroslav Mladenović lokalni etnolog i istoričar

Slava mu je koledo

Zmuči se koledo,
Božja majka koledo,
Dar da rodi koledo,
Mladog Boga koledo,
I Božića koledo.
Božić poje koledo,
Neka poje koledo,
Slava mu je koledo
Slava i čes koledo
Ta namačac koledo
Na oračac koledo.

Zapis: 1977.godine selo Kruševica, Vlasotince
Kazivač: Simon Pešić, selo Kruševica, Vlasotince
Zabeležio: Miroslav Mladenović lokalni etnolog i istoričar

Neka poje koledo

Božić poje koledo
Neka poje koledo
Slava mu je koledo
Navezi mi desno krilo koledo
Koledo za orače
Koledo za prinovu
Mlado jagnje koledo
I telence koledo
Za pilence koledo
Ukači se koledo na stolicu
I dovati sušeničku koledo
Suni, muni koledo
U torbičku koledo
Ispratime koledo
Do vrakljičku koledo

Zapis: 1977.godine selo Kruševica, Vlasotince
Kazivač: Čedomir Marković, selo Kruševica, Vlasotince
Zabeležio: Miroslav mladenović lokalni etnolog i istoričar

Koledarske pesme:

Koleda:

Da okupam, koledo
Mladog Boga koledo
I Božića koledo.

Koleđani u kući:

Dobar veče koledo
Domaćine koledo
Zatekosmo gde večera
Na trpezi vino pije
Tvoj govedar kod goveda
Krave ti se istelile
Sve volove vitoroge
Kobile se izždrebile
Sve konjice putonoge
Ovce ti se izjagnjile
Sve ovčice svilorujne
Čobanin se naslonio
Na ralicu orovovu
Tud prolazi mlada moma
Da podkine tu grančicu.
Taja račac i oračac

(kad se izilazi iz kuće da im se daju orasi)

Ukači se strina na stolicu
Da mi dade kobasicu

(Peva se kad se izilazi iz kuće)

Zapis: 1978.godine selo Boljare, Vlasotince
Kazivač: Olga Milošević, selo Boljare, Vlasotince
Zabeležio: Miroslav Mladenović lokalni etnolog i istoričar

Koleđani kući

Dobar veče koledo,
Domaćine koledo.
Zatekosmo gde večera,
Na trpezi vino pije,
Tvoj govedar kod goveda,
Krave ti se istelile:
Sve volovo vitogore.
Kobile se naždrebile:
Sve konjice putonoge.
Ovce ti se izjagnjile:
Sve ovčice sviloruke.
Čobanin se naslonio,
Na rakčicu orovovu.
Tud prolazi mlada moma,
Da potkine tu grančicu.

Zapis: 1976.godine selo Boljare, Vlasotince
Kazivač:- Milošević Olga. Selo Boljare, Vlasotince
Zapisivači: Ljiljana Milošević učenica petog razreda OŠ „Karađorđe Petrović“ selo Kruševica Vlasotince i nastavnik matematike Miroslav Mladenović

Desno krilo Koledo

Sestro Petro koledo
Navezi mi koledo
Desno krilo koledo
Da preletim sone strane
Morave koledo
Da prekaram koledo
Svo stado koledo
Da pomuzem čabar
Mleko koledo

Zapis: 1979. godine selo Kruševica, Vlasotince
Kazivač:- Kosovka Savić selo Kruševica, Vlasotince
Zabeležili: Bora Banković učenik šestog razreda OŠ „Karađorđe Petrović“ selo Kruševica Vlasotince i nastavnik matematike Miroslav Mladenović

Božić poje koledo

Božić poje koledo
Neka poje koledo
Slava mu je koledo
Navezi mi koledo
Desno krilo koledo
Za orače koledo
Zaprinovu koledo
Mlado jagnje koledo
I telence koledo
Za pilence koledo
Ukači se koledo
Na stoličku koledo
I dovati sušeničku koledo
Suni muni koledo
U torbičku koledo
Ispratime koledo
Do vratnjičku koledo.

Zapis: 1978. godine selo Kruševica, Vlasotince
Kazivač:- Jović Ljubomir(78.g) selo Kruševica(mahala Livađe), Vlasotince
Zabeležili: Nenad Krstić učenik šestig razreda OŠ „Karađorđe Petrović“ selo Kruševica Vlasotince i nastavnik matematike Miroslav Mladenović

Oj Jovane Koledo!

Oj, Jovane koledo!
Da mi krstiš koledo
Mladog Boga koledo
I Božića koledo
Božić poje koledo
Neka poje koledo
Slava mu je koledo.

Zapis: 1980/1981. godine selo Kruševica, Vlasotince
Kazivač:- . baba Vasiljka Icić selo Kruševica(mahala Petkovci),
Zabeležili:- Stojana Jović učenica učenica petog razreda OŠ „Karađorđe Petrović“ selo Kruševica vlasotince i nastavnik matematike Miroslav Mladenović

Od Ignjata koledo!

Oj, Jovane koledo!
Krstitelju, koledo!
Da mi krstiš koledo,
Mladoga Boga, koledo,
I Božića koledo,
Neka poje, koledo,
Slava mu je, koledo!
Od Ignjata koledo,
Do Božića, koledo!

Zapis: 1978. godine selo Kruševica, Vlasotince
Kazivač: Marković Čedomir (1932.g) selo Kruševica. Išao kao dete u Koledama i pevao Koledarske pesme.
Zabeležili: Marković Divna učenica šestog razreda OŠ „Karađorđe Petrović“ selo Kruševica Vlasotince i nastavnik matematike Miroslav Mladenović.

 Ripni, snašle na stoličku

Ripni, snaške, na stoličku,
Pa dovati kobasičku,
Pa mi turi u torbičku,
Pa me prati do vraknjičku.

Zapis: 1978.godine selo Donji Dejan
Kazivač:- Petković Dragoslav, selo Donji Dejan, Vlasotince
Zabeležio: Miroslav Mladenović nastavnik matematike OŠ „Karađoerđe Petrović“ selo Kruševica, Vlasotince

 Koleda

Predvečni
Rodi se poslečni
Vojskoder
Zemlju presveti
Danas vozi vozide
Neka svetu preveze
Isusa, Isusa.
Nadvikni
Devu povijati
Ne prestaj
Stanče, Pilovanče,
Sudite li vašega
Znate Boga našega
Zerije, zerije.
Palaćna
Mesečina bila
Đerdeva sina porodila
Marija ga povila
U šarene pelene
Iroda, Iroda.
Ukači se strina na stolicu,
Dovati mi kobasicu,
Isprati me do vraknjicu.

Pesma se pevala 5 dana pre Božića. Pevači zovu se: mala koleda, od tri dečaka. Za otpevanu pesmu u kući domaćina- njima se daje poklon u vidu:
Pasulj, kukuruz, orasi i novac.

Zapis: 1977.godine selo Ladovica, Vlasotince
Kazivač: Stojković Čedomir, rođen 1931.godine, selo Ladovica-pohađao 1977.godine u selo Kruševicu osnovnu školu za odrasle u OŠ „Karađorđe Petrović“
Zabeležio: Miroslav Mladenović, nastavnik matematike i lokalni etnolog iz Vlasotinc

Cupa, Cupa, koledo

Cupa, cupa, koledo,
Primaklo se govedo,
Pri Jovanovu ornicu,
Pri Miloševu torbicu.

Zapis: 1977.g. selo Ladovica , Vlasotince
Kazivač:- Čedomir Stojković (1931.g) selo Ladovica. Učenik za odrasle šk.1977/78 godine u OŠ „Karađorđe Petrović“ selo Kruševica Vlasotince. Kao dete išao u Kolede i pevao Koledarske pesme.
Zabeležio: Miroslav Mladenović nastavnik OŠ „Karađoerđe Petrović“ selo Kruševica, Vlasotince

Rođenje Isusovo

Predvečni, rodi se poslečni,
Vojskovođe zemlju presvetlite,
Da nas vode voskovođe,
Neku svetu provede,
Osmračni, osmračni!
Palata mesečina bila,
Đurđeva sina porodila,
Marija ga rodila,
U pelene povila.
Isusa! Isusa!

Zapis: 1978.godine selo Kruševica, Vlasotince
Kazivač:- Simon Pešić, selo Kruševica, Vlasotince
Zabeležio: Miroslav Mladenović nastavnik OŠ „Karađoerđe Petrović“ selo Kruševica, Vlasotince

Božić poje koledo

Zamuči se koledo,
Božja majka koledo,
Dar da rodi koledo,
Mladog Boga koledo,
I Božića koledo.
Božić poje koledo,
Neka poje koledo,
Slava mu je koledo
Slava i čes koledo
Ta namačac koledo
Na oračac koledo.

Zapis: 1992. godine selo Tupalovce kod Grdelice
Kazivač:- Ljubica Savić (1926.g) selo Tupalovce, devojačko Cvetković, rođena u Prilepcu kod Vlasotinca.
Zabeležila: Dragana Savić iz Tupalovca kod Grdelice, 1992.g. učenica prvog razreda gimnazije u Vlasotince

 Krštenje Isusovo

Zamuči se Božja majka,
Od Ignjata do Božića,
Te rodi mladoga boga.
U sreću voj Sveti Sava,
Pa ga pita Božja majka:
„Mož li sina da mi krstiš?“
„Mogu, mogu ali ne smem
Od Jovana Krstitelja.“
Pa si pođe Božja majka.
Da potraži drugog kuma.
U sreću voj Sveti Jovan,
Pa ga pita Božja majka:
„Mož li sina da mi krstiš?“
Umem, umem a i smem.
Stani goro, stani vodo,
Stani vetre da ne duvaš“
Stane voda da ne teče,
Stade vetar da ne duva,
Pa voj krsti mladog Boga,
Mladog Boga i Božića.
I dade mu ime Isus.-

Zapis: 1992. godine selo Tupalovce kod Grdelice
Kazivač:- Ljubica Savić (1926.g) selo Tupalovce, devojačko Cvetković, rođena u Prilepcu kod Vlasotinca.
Zabeležila: Dragana Savić iz Tupalovca kod Grdelice, 1992.g. učenica prvog razreda gimnazije u Vlasotince

Oj Koledo

Oj koledo
Oj o vane koledo
Krstitelju koledo
Da nas krstiš koledo
I koledo
I Božića koledo.

Zapis: 2008. godine selo Donja Lomnica, Vlasotince
Kazivač:- Slađana Mladenović(47.g) selo Donja Lomnica, Vlasotince
Zabeležili:-Tasić Dragan učenik šestog razreda OŠ Braća Milenković“ selo Šišava-Lomnica Vlasotince i nastavniik matematike Miroslav B. Mladenović-Mirac.Zapis 2008. godine selo Donja Lomnica, Vlasotince
Iz Rukopisa:
NARODNE UMOTVOREVINE IZ VLASOTINAČKOGA KRAJA-POVLASINJE
Običaji, verovanja, izreke,narodni govor, zdravice, zagonetke, narodni recepti i lečenje lekovitim biljem

Autor: Miroslav B Mladenović Mirac lokalni etnolog i istoričar,
jun 200.g. -2013.g., Vlasotince, republika Srbija

The post Lirske pesme i običaji: Koledarske pesme i Koledari appeared first on Narodni.NET.

Između zime i proljeća poznate su u tom prijelaznom dobu poklade koje se još nazivaju raznim nazivima. Blagdan se naziva poklade,  susrećemo nazive: fašenjak, fašenjek, naziv fašenk

U podravini postoji naziv fašengel a oni koji su se obukli u maske nazivali su se fašenki, postoj naziv deda fašeng i baba kudelja.

u nekim zagorskim i slavonskim mjestima duplira se naziv blagdana o čemu svjedoči i pjesma:

Fašange, poklade,

Svaki svoju spopade

A ja moju Milicu,

Pa š njom pod kabanicu.

Pjesma nam daje ogovor o samim danima:

Oj fašange, to su ludi dani.

Kad mi mama švalera ne brani.

* švaler – ljubavnik, dragan

Fašangari izvodili su svakojake šale, uostalom ganjali su djecu. Muškarci su se spravili za buše i kroz selo odali i pjevali:

Bješte, djeco, idu fašangari,

Ja sam bježo kad sam bio mali.

“Svaki je imo torbu s pepelom u ruki, ko nije bežo, ganjali su se š njime, i s tom pepelnom torbom bi ga prašili.”

Poklade se održavaju poslije sveta Tri kralja, pa sve do Pepelnice (Čiste srijede, Čiste sride, odnosno Čiste srede).

Uoči poklada čak i dani imaju zanimljive pučke nazive. Poznat je sramotni pondeljak, odnosno sramotni pondeljek, glavobojni utorak, ili glavobojni torek, vrtićeva sreda, lakomac ili lakomi četvrtak, odnosno lakomi četrtek, plantavi petak, odnosno plantavi petek i mušićeva sobota,

Ovi su dani zaštićeni raznim zabranama, naime zabranjeni su radovi oko kudelje, tj. na sramotni pondeljek bila je sramota presti i tkati. Na glavobojni utorak ženama i djevojkama zabranjeno je presti, a koje naruše tabu te će boljeti glava. Na vrtićevu sredu nije bilo slobodno presti, tj. da se vrti kotač na kolovratu. Vjerovalo se je da ona žena koja tog dana prede toj će se vrtjeti u glavi. U lakomi četvrtak također ne valja presti. Na plantavi petek ona žena koja prede ta će oplantavet (postati će šepava). Na mušičevu sobotu koja žena obavlja radove oko kudjelje tu će tijekom cijele godine napadati mušice. Zabrane su se odnose i na konje, naime na plantavi petak, odnosno petek, nisu upregli konje jer bi oni isto postali plantavi.

Na poklade bi se spremili pa išli u ponedeljak u buše, pa onda što se skupi brašno i masti – svašta su davali – i jaja, i šećera, onda bi jedna žena pekla kolačiće dok mi dođemo, a ono drugo bi polak gajdašu dali, a polak za tu sobu, koju je mladež iznajmila. Onda tamo nisu imali stari doć, tamo smo sami bili, divojke i monci, i igramo.

* monci – momci, dečki

Uoči pokladne nedjelje obilježavao se je i lakomni četvrtak. Naime, na taj su dan kuvali svinjeći jezik da im svinje dobro jedu. Poklade su trajale od Svitnjice do Čiste sride. U utorak su se održavala najveća veselja, pokladni balovi.

U ponedjeljak su se djevojke obukle u buše tj. u mušku odjeću, velo su pokrile lice da ih nitko ne prepoznaje. Rjeđe se dogodilo da se je netko od momaka odjenuo u buše, već su oni bili pratioci zamaskiranih djevojaka pa im je bila zadaća skupljanje dobrovoljnih priloga. Buše su uz pratnju svirača, uz ples i pjesmu, ophodili seoske kuće gdje su na dvorištu plesale, pile i jele pa su svircima skupljali priloge: brašno, novce, jaja, kobasice, grah, itd. Na koncu su u jednoj kući gdje su dočekani kolačićima nastavili zabavu te je veselje potrajalo do ponoći samog utorka. U utorak jela se je kuhana podkoljenica i kokoš. Buše su dobivene priloge podijelili među svircima u kući koju su iznajmili. Bivalo je da su sviračima davali novaca što su skupili ujedan šešir. Domaćin je isto dobio od skupljenih priloga.

Seoski momci su već tjedan dana prije poklada posjetili domaćina upitavši ga da li dopušta im se obući u buše, u svojoj kući. Pogodba bi bila obično: što se skupi, polovina bit će njegova a druga polovica gajdaša. U nedjelju na dan poklada skupe se momci i djevojke i igraju sve do zore kod svog domaćina.

Imamo i ovaj opis pokladnih veselja: u ponedjeljak s omladina oblači u buše. Djevojke obuku muško odijelo, a momci u žensku odjeću. U povorci improviziraju se takozvani svatovi, u kojoj je mladoženja neka ženska osoba, a mlada neki muškarac. Svatovsku povorku predvodio je barjaktar s djevojkama s dvije strane. Za njima išla je mlada i mladoženja, pa buše u pratnji gajdaša. Na kraju išla su dva prosjaka koji su skupljali darove u svakoj kući. Dva starija momka su pazila na prosjake ne da im netko ukrade dobivene dobrovoljne priloge. Buše su pjevale i ovu pjesmu:

U duzluku podigla se buna,

Svatovi su, nemaju ni kuma.

* duzluk – riječ se v jerojatno sastoji od duz (tur.) i luk, kao luka, što bi značilo ravna livada. Postoji mjesto Duzluk u Virovitičko-podravskoj župniji u Hrvatskoj

Obilazilo se selo te je svatovska povorka ulazila u svaki dvor, gdje su igrali razna kola, kao i ples utanac popraćen ovom pjesmom:

Da sam ptica letjela bi’,

Na jablanu sedjela bi’.

Ec, pec, kuma Mito,

Nješta bi’ te pito,

Ec, pec, kuma Lazo,

Nješta bi’ ti kazo.

U drogom dvorištu izveli su ćore:

Igrala bi’ malo sitne bole,

Drmaju se moje pantalone.

*pantalone (ger.) – hlače

Nije izostao ni ples kabanica:

Miška i Mariška, drma njim se kabanica,

Bolje igra kabanica, nego Miška i Mariška.

Nastavili bi s jabukama:

Opa, hipa, jabuke,

Latim curu za ruke.

pjevali su kroz cijelo selo i nosili sok ili zaprženi šećer u kojeg bi se ulila voda, koju su na veselicu ponijeli u bocama. Djevojke su za tu zgodu pripremile kolače. Takva okupljanja zvala su se it se novčat,Tako je bilo i u susjednim mjestima, gdje su se  pajdaši okupili na jednom mjestu i razgovarali se, pjevali i pili medicu iz boce.

The post Tradicionalne poklade zaboravljeni pokladni običaji i pokladna tradicija appeared first on Narodni.NET.