Ranije je spomenuto daje većina dalmatinskih obitelji živjela osrednje. To je posebice važilo za stanovanje. Do sredine stoljeća stanovalo se u kamenim kućama čija su građa, veličina i unutrašnji raspored ovisili o materijalnim mogućnostima obitelji. Većinom se kamen u gradnji vezivao klakon pomiješanim sa sitnim morskim pijeskom ili pržinon, ali se do polovice stoljeća još moglo naći obitelji koje su živjele u suvozidinama. Ranije su sve kuće bile pokrivene kamenim pločama koje su se utvrđivale istom mješavinom klaka i pržine. Od dvadesetih godina ploče se sve više zamjenjuju kupama. Krovovi su završavali fumarima natkritom kamenom pločom na stupićima. Neki krovovi imali su prozore.
Pastirski stanovi gradili su se bez vezivnog materijala i pokrivali snopovima slame ozimice. Život se odvijao u dvije zgrade koje su bile smještene jedna do druge ili se nalazile u neposrednoj blizini: u kužini i u kući. Pored njih znala se naći posebna kućica za sušenje mesa, tzv. dimavica i nešto dalje pojata za živinu. Zgrade su omeđivale prostor koji se zvao obor. Na svakoj je zgradi s južne strane postojao po jedan ulaz, osim na kući koja je na donjemu podu imala velika vrata za konobu, a na gornjemu podu ulaz za kamere do kojeg se dolazilo skalinan priko solara. Osim na konobi, s obje strane vrata bila je po jedna ponistra. Na ponistran od kužine bila su dva vaza za cviće. U jednom od njih je resta selen, a u drugome bosijak.
O načinu zidanja kuća u dalmaciji pisali smo: Izgradnja kamenih kuća u dalmaciji
Ranije je glavni dio kužine bio uzdignut i četvrtast komin postavljen uz zid. Služio je za spravjanje ića i za odlaganje sanđaka,gradela i cripnje. S grede u stropu, koja je bila nakom otana gožđen. nad kominon su se spuštale komeštre o kojima je obično visio veliki metalni brozin. Pored brozina, kuhalo se još u bakrenoj kotlu-ši i u lopiži. Lopiža se rabila samo za kuhanje brujeta i mlijeka, a nakomaštramaje visila naprovislu. Nakon prve četvrtine stoljeća počinju se kupovati špakeri, pa se komini još mogu naći samo u malim dimavicama koje služe za sušenje mesa. Na sredini kužine bio je smješten stol. obično kvadratnog oblika, oko kojega su bile katrige i rjeđe tronošci. Uz zid se obično nalazila škrinja sa katancen u kojoj se čuvala kupovna rana, manistra, rizi i cukar te suhe smokve i bajami. Ključ od skancije domaćica je držala na konopu zavezanom oko pasa. U bogatijim obiteljima u kužini je bio i zidni ormar u kojem su bile midene teče, ćikare, pijati, žmuli, bolcun i si. U zidnom ormaru nalazio se i škapetin za kašike i pirune ili su se oni odlagali u ladici od stola. U siromašnijim kućama posuđe se držalo na uzidanoj skanciji na dnu koje bi visila kacijola, varnjača, šupjača, drvena bukara , ponegdje, vedrijola. Uz skanciju su o čavlima na zidu visili još tava i kutija za sol. Kad nije bilo konobe, u kužini bi se o grede na stropu objesili rešeta, krtoli, vriče i uže, a negdje su bile postavljene stelaže na kojima su domaćice odlagale grudice sira. U kužini se iza vrata ili ispod krušne peći nalazio i ograđen prostor prostrt slamom u kojem su kokoši noćile i nijele jaja. Kazivačica svjedoči: Ka bi koja snila, odma š njin u tećicu, ali je moglo vele dura!
O kućnim alatima i portepštinama smo pisali: Posuđe naših starih i pripremanje jela
Dvadesetih godina još su se u dalmaciji mogle naći obitelji koje su zbog tisnoće boravile i spavale u istoj prostoriji u koju bi navečer spratili magare i ovce i utrali kokoši. Kazivači spominju kuću od samo jedne prostorije u kojon se rodilo i gojilo sedmero dice. Svi su spavali u kužini di se kuvalo, na podu, zajedno s magereton i kokošin, pa su jope svi bili ka čelik.
Hrana i većina poljodjelskih predmeta držali su se na donjemu podu o kuće, u konobi. U njoj su bili badanj, bigunci, brimenice, kasete i krtoli, te vriče, uža i poljodjelska oruđa, kao što su mašklini, motike, duplaši i šćapi s kukon na vrvu. Tu su bile i kamenica za uje, bačve i demežane za vino, te kumpir, kapula i luk.
Uz vrata konobe obično su bile skaline koje su vodile na gornji pod, tj. na drveni solar . U većim obiteljskim zajednicama kamere su se dijelile na uže obitelji. U njima su biliposteje, škrinja i kom, a u bolje stojećim kućama uz posteju bi stajala još dva kantunala. Bilo je više vrsiteposteja. Najjednostavnije su bile mutapi ili slamice o kapucine koje bi se bacile po podu ka se išlo liga. Druga vrsta bio je tzv. granač, ležaljaka napravljena od čvršće robe koja se brokvama pričvršćivala za dvije daske polegnute na trupce. Tko je imao, stavljao je na robu još i slamicu. Treća vrsta posteje bile su kalavete i kočete. Kalavele su rađene od dvije usporedne grede na koje su se pod pravim kutom pribile daske, a kočete su imale još i strane uz glavu i noge. Bogatiji su spavali na pravoj posteji koja je
bila drvena ili gožđena i imali štramce o sto kila vune. Inače, do sredine stoljeća većina posteja imala je slamice od kapucine. Bili su to jastuci veličine kreveta, rađeni od spojenih vrića koji su se punili suhim kukuruznim lišćem. Gledalo se da slamica nika nije gladna. Posebice su na tvrdoću slamica pazile mlade neviste, pa su ih svake godine punile novim lišćem. Tko gdje spava ovisilo je
o dobi i obiteljskom položaju. Tako su djeca spavala na podu, mladež na granaču, roditelji na koćeti ili kalavetama, a najstariji na pravon posteji, ako ih je kuća imala. Pod glavom su odrasli stavljali kušine koji su ranije bili punjeni kapućinon, a kasnije vunom. Početkom stoljeća lancuna je bilo samo u nekoliko kuća.
Kao posteljina rabljeni su tanji ili deblji vuneni sukanci iznad kojih se pokrivalo mutapima od vune i kozje kostreti. Dvadesetih godina matarpe istiskujumašćenisukanci, tučepski ćilimi naškatule i kuverte štracarice, a sve više kuća ima lancune i intimele.
Poredposteje važan dio sobnog namještaja bili su škrinja i kom, a u bogatijim kućama još i kantunali i ogledalo. U škrinjama su se držali sukanci i ćilimi, a u komu posteljina i odjevni predmeti od platna i tanje vune. Negdje se mogla naći i skrinjica, vojnički kofer u kojem su muškarci držali obiteljske dokumente. Zidovi soba ukrašavali su se posebnom vrstom ćilima, tzv. strikama, svetim slikama i fotografijama rodbine iz svita. Na zidu iznad kreveta obično je visilo raspelo i krunica, a dvadesetih godina, nakon dolaska prvih fotografa iz Zagreba, uz raspelo bi se objesile povećane i uokvirene fotografije s vjenčanja ili drugoga važnoga obiteljskog događaja. Sobe su obično imale po jedan manji stakleni prozor, koji se unutra zastirao koltrinama, a izvana zatvarao škurama.
