Nakon zimskog razdoblja i buđenja novog života, seljaka na polju čeka mnogo posla: treba preorati zemlju, posijati žito, obrezati voćke, okopati vinograd. Krov na kući ili gospodarskim zgradama također čeka na popravak. Grade se i nove kuće.
Hrvatski je dom – (h)iža bio mjesto okupljanja obitelji. U kući se sve izrađivalo od drveta: stol, stolci, klupe kojima su generacije udahnule život strpljivom rezbarijom, zipke koje su odnjihale bezbroj djece, igračke koje su očevi i majke izradili za njih. Svetačke slike na zidovima čuvari su doma. Na njih su se zato i zaticali stručci blagoslovljenih grančica i cvijeća.
Malo je gdje bio slučaj da ne bi susjed susjedu pomogao kod većih poslova. Ta, nije se pitalo već se je hitalo. Kada jedan svrši svoj posao, pomagao je drugome. Ne bi se primalo plaću već se pritom obavezno uslužilo pomagača boljim jelom i pilom. Kod manjih poslova koji kraće traju a koji bi zahtijevali više pomagača ( kao podizanje kukuruzane ili prenošenja svinjca ili pojate ) odazivalo se bez pogovora i razilazilo po svršenom poslu bez čašćenja.
Tradicionalni proljetni poslovi i proljetna moba
No postojale su i prave narodne institucije dogovorne – uzajamne pomoći između pojedinaca, odnosno određenih obitelji. Moba je pomoć koja se vraća. Tako kod mnogih poljskih poslova koji na vrijeme moraju biti gotovi, susjedi jedan drugom idu u mobu. Supreg, sprega, sprež ili suvez, druga je i pače ugovorna obaveza kad se dvoje ili više kuća slože pa zajedno obrađuju zemlju ili druge poslove, odnosno kod tih poslova izvršavaju određene obaveze u nekom dijelu, kao npr. jedan daje kola a drugi upreže životinje ili daje udio samim radom. Sprega se sklapala ugovorom na posebni dan, npr. na Stjepanje, drugi dan Božića.
Obrađivanje zemlje kao glavno zanimanje hrvatskog seljaka pratili su mnogi lijepi običaji i mnoge lijepe popijevke, koje se izvode ne samo kod oranja, sjetve i žetve, već i kod polaska u polje, kod započinjanja posla i povratka s njega. Naročito je to slikovito izraženo kod započinjanja posla, npr. oranja kad domaćin uzme blagoslovljene vode, prekriži se i njome poškropi njivu, moleći pritom određenu molitvu za blagoslov, kao što će taj blagoslov zazivati i zahvaljivati Bogu i po svakom svršenom poslu, kao na primjer: Pomozi Bože, Sveti Ante, Sveti Ivane itd. – Hvala Bogu, Pomozi Bože, Daj Bože sreću i slično.
Proljeće u gospodarskom smislu možemo usporediti sa značenjem rođenja djeteta u jednoj obitelji, što je uz svadbu i smrt bio centralni događaj u domu. To je prigoda da se na okupu nađu rođaci i znanci koji se rjeđe viđaju.
Kad se rodi dijete, naročito ako je prvo pa još i muško – u kući vlada veliko veselje. Kad se dijete krsti prirede se krstitke, slavlje za kumove i rodbinu. Nekad je bila obaveza kume i susjeda koje su kroz određeno vrijeme nosile porodilji raznu hranu – da “nesu pogaču”. Pod tim nazivom se osim prave pogače, za ovu prigodu od bijelog brašna, mislilo i na sve jelo i pilo, koje se nosilo u posebno ukrašenoj košari, jer se je kruh od vajkada smatrao simbolom blagostanja i prosperiteta neke kuće.
Osim kumstva koje i dan danas poznajemo, u jednom dijelu središnje Hrvatske bilo je poznato i tzv. striženo ili šišano kumstvo (kum ili kuma morali su djetetu “ostrići” tj. odsjeći pramen kose). Ta institucija bila je po svemu jednaka pravom kumstvu i značila je jedno kumstvo više.
Majku i dijete posebnim postupcima htjelo se zaštititi od zlih utjecaja, tj. pogibelji, od toga da se čuvaju od “mračnjaka”, dijete se zaštićuje, a žena odlazi nakon nekog vremena na “upel ili vpelivanje”(ceremonijalni blagoslov u crkvi) .
Socijalnu dimenziju porodnih običaja vidimo u interakciji seljana kada ocu djeteta kažu da je “gusak” (za muško dijete) ili “racak” (za žensko dijete) do najnovijih primjera kada mu to pišu po krovu ili zidovima kuće, odn. ogradi.
Djeca su se smatrala blagoslovom i darom Božjim. Zbog toga i u mnogim običajima kroz godinu i u životu općenito, uloga djece je posebno istaknuta, kao prizivanje dobrih želja kod božićnih čestitara, uloga “nakolječeta” kod svadbe, izvedba obredne pjesme i plesa kod poklada itd.
U mukotrpnom proljetnom razdoblju malo je vremena za odmor. Zato se svi poslovi koji mogu čekati ostavljaju za kasnije. Osim stalne brige o djeci, hrani i kući, žena će u proljeće urediti vrt i posaditi povrće, brinut će se o podmlatku životinja – pilićima, telićima.
Poslije zimskih dana prava najava proljeća su poklade pust ili fašnik, doba prvih ophoda, doduše maskiranih.
U nekim krajevima pokladno prerušavanje i obilaženje započinjalo je već iza Tri kralja ili oko Antuna pustinjaka (okolica Kastva), uglavnom par tjedana prije same korizme, da bi doseglo svoj vrhunac na tzv. “fašničku ili pusnu” nedjelju (zadnja nedjelja prije korizme), odnosno sam pokladni utorak. Tradicijski su se likovi nazivali, maškare ili mačkari, u Kastavštini zvončari, u Baranji buše, u Međimurju naphanci i mačkuri, u okolici Sinja didi i babe. Svima im je zajedničko da su grotesknog izgleda i da podižu buku i galamu, strašeći sve oko sebe. Nekad se vjerovalo da se prerušavanjem i zastrašivanjem djeluje na zle sile i tako ih odbija od kuća, imanja i ljudi.
Tradicijski likovi su zato često obučeni u krzna, zastrašujućih maski s ljudskom ili životinjskom obrazinom, ponegdje ispunjene ili ukrašene odjeće slamom, s metalnim zvonima ili čegrtaljkama. Pokladne likove se časti jer tjeraju zimu i svako zlo, ali i zato jer iniciraju plodnost i rodnost (ples djece za debelu repu, visoki lan i “masno” zelje, u dijelu Hrvatskog zagorja i u Međimurju). Poznati su i likovi orača i sijača koji su nagaravljenih lica vukli plugove po selu i sijali sjemenje, često i pepeo, u dvorištima i oko sela zaoravali brazdu, uglavnom u Posavini i Moslavini, Slavoniji i na o. Krku, sa svrhom da magijski zaštite ljude a naročito stoku od zaraze.
Najvažniji proljetni blagdan Uskrs
Prethodi mu tjedan priprema koje započinju zadnjom nedjeljom korizme, Cvjetnicom, na koju se nose rukoveti napupalih grana i šiba (drijenka, vrbe, maslina) u crkvu na blagoslov kako bi tokom godine štitili kuću i njive od tuče, groma i nepogoda; ali i kićenjem cvijećem i macama bunara po Slavoniji od strane djevojaka, pred momačkim kućama. To proljetno kićenje zelenilom i cvijećem još više će doći do izražaja oko Jurjeva kićenjem plotova i vrata i imat će nedvosmisleno magijsko i simbolično značenje – svježe životne snage.
Među uskrsne običaje ide i blagoslov jela. Djevojke i mlađe žene nose jelo u svečano pokritoj košari. Uz jaja, mladi luk, meso, hren i sol, prilog je i posebni kruh ili osobiti kolač zvan vrtanj, zbornjak, kuglof, pogača, krušac, sirnica, pinca – uglavnom okruglog oblika, ali i u obliku pletenice s upletenim jajem – jajarica, šišer, taška, garitula, koji se obredno blaguju na uskrsno jutro.
I prastara tradicija bojenja jaja vezala se uz vrijeme oko tog blagdana. Višebojni ukras na jajima izveden je uglavnom na tamnoj pozadini (crvenoj, plavoj ili čak i crnoj) s pomoću voska, a u manjoj mjeri struganjem boje nožićem ili pisanjem ornamenata kiselinom po već obojenom jajetu. U nekim krajevima ukras na jajetu izvodi se i višebojnim vezom. Uskrsna jaja – pisanice, simbol su života i plodnosti. Kao dar pisanica je poznata kod nas (od Dubrovnika do Središnje i Sjeverne Hrvatske), kao i kod mnogih slavenskih naroda. U Sjevernoj Hrvatskoj (Međimurju i dijelu Podravine) u nedjelju nakon Uskrsa (Bijelu ili matkinu nedjelju) djevojke i momci razmjenjivali su pisanice i uz to se sestrili odn. bratili ; djevojke su tako postale matke – posestrime – za cijeli život.
Na sjeverozapadnom i središnjem području Hrvatske bio je poznat još jedan proljetni običaj – običaj Zelenog Jurja, o čemu svjedoče mnoge zabilježene pjesme iako se običaj više ne održava. Na Jurjevo je započinjalo i prvo paljenje krijesova koje se onda nastavlja po svecima sve do Ivanja. Jurjevo je bilo i početak gospodarske godine kad su se ugovarali sluge za naredno 12-mjesečno razdoblje. Onaj tko se nudio za posao, držao je u ruci zelenu grančicu kao znak raspoznavanja. Zelenilo se zaticalo i za vrata da bi otjeralo vještice i sve zlo, a nalazilo se i u opremi djece jurjaša, koja su kao ophodnici noseći zeleno granje obilazili kuće pjevajući karakteristične pjesme kao što je npr. ova zabilježena u Rijeci kod Koprivnice:
Dobro jutro gazda i gazdarica!
Hodite gledati, zelenoga Đurđu!
Zelen ko zelena trava,
Rosan ko rosica, rodan ko gorica.
Nadelite ga što ste premogući!”…
…ili ona u Stupniku kraj Zagreba:
Prošel je prošel pisani Vuzem,
Došel je došel zeleni Juraj,
Na zelenom konjiću,
Na pisanem voliću,
Nadelite Jurja …
Jurjaši su kao nagradu dobivali darove a za uzvrat ostavljali zelene grančice koje bi ukućani zabadali u njivu ili zaticali za strehu da odvrate zle moći.
