Stara zanimanja su utonula u duboki zaborav na našim stranicama – zaboravljena narodna zanimanja – pokušavamo sačuvati taj dio naše povijesti i naše narodne baštine. Šeširđije (klobučari) su izrađivali kape i šešire, najviše ih je bilo u zagorju i slavoniji. Izrađivali su kape i šešire za male i velike.
Stari zaboravljeni zanat – Šeširđija –
Svaki grad imao je šeširdžijsku (klobučarsku) radnju, a i poneko je selo imalo šeširdžiju za praviti muške kape. Nijedan muškarac na selu nije hodao bez kape, čak ni dječaci. Svi i svud su nosili kape i majstori su u prošla vremena imali pune ruke posla.
Nosile su se kape malo različitog oblika od kraja do kraja, ali i od sela do sela. U to se vrijeme tako raspoznavalo od kud tko dolazi (nije k’o danas, što se navuče tko šta ima.) Mali, mladi momci i ljudi kupovali su sebi svjetlije kape i plantike, sredovječni više smeđe, a u starost crne. Iako kicoši, nisu baš voljeli crne kape. Cure su često pjevale momcima…
Crna kapa zelena plantika tako nosi samo moja dika.
Posebno su bile rado nošene crne plišane kape. a zelena plantika!
A bećari su pred sviračima – podizali – kapu i pjevali bećarce:
Kapo moja traljava i stara
nisi više za mene bećara
Svaki muškarac je imao svoj način nošenja kape, a mladići su ga mijenjali – prema društvu i situaciji, osobito – medu ženskima. Koji hoće kibicovat neku curu – ili namignit – a da to dragi ne vide – on kapu navuče na oči ukrivo ”bećarski”. A opet, sve kroz pjesmu:
(cura) Digni diko kapu sa očiju
da ti vidim tvoju mudroliju.
(I uz sve je to bio život je bio: opušten, razuzdan, ali i bogobojazan.)
Osim što su se kape kitile cvijećem i broševima od dukata i dukatića, kitile su se momcima s lijeve strane, a oženjenma s desne. Cvijeće se kitilo i pozadi i nad guverira, ali i perje je išlo samo odostrag: perje od ptice šojke, paunovo, patkovo od repa u bojama i dr. – a fazanovo samo čaušu u svatovima!
