Tekstilno je rukotvorstvo ono umijeće kojim se većina odjevnih predmeta za obitelj, kao i posteljno rublje i posoblje proizvodilo kod kuće. Sirovine su se stvarale na imanju, a mogle su biti biljnog podrijetla (lan, konoplja, brnestra) ili životinjskog (ovčja vuna, kozja kostrijet, prirodna svila). Radi dobivanja platna, koje se najviše rabilo među tekstilnim materijalima, osobito su se bavili uzgojem i preradom lana i konoplje. Proizvodnja se sastojala od čitavog niza različitih poslova, a i važnost te proizvodnje za kućanstvo očitovala se u prožimanju s magijskim postupcima. Oni su se poduzimali za dobar urod, a bili su osobito brojni pri sjetvi. Dok se konoplja, otporna na različite klimatske i pedološke uvjete, sijala posvuda, lan je, jer je zahtijevao vise vlage, uspijevao u riječnim nizinama, pa najkvalitetniji potječe iz Posavine. Dozrele biljke slagali su u snopove te su im, prevlačenjem preko ovećega drvenog češlja (ril), kidali glavice sa sjemenom. Kako bi se odvojio vlaknasti dio, potopili su stabljike u vodu, gdje su se močile 5-10 dana gdjegdje su ih s istom svrhom ostavljali na rosi. Zatim sti ih, poslagane u kupove, sušili na suncu ili na dvorišnim pećima. Suhe i ugrijane snopove podvrgnuli su daljnjoj mehaničkoj obradi mlaćenjem. Za taj su posao raspolagali uređajem (stupa) kojim se pritiskom noge diže i spušta nazubljena poluga te udara po rukovetima, podmetnutima na donji, također nazubljeni dio. Vlaknasti se dijelovi u nastavku čiste tarenjem u ručnoj napravi (trhca), sastavljenoj od drvenog noža umetnutog u procijep između dviju uzdužnih daščica. Time se vlakno potpuno oslobađa drvenastih otpadaka. Tad se još očisti prevlačenjem preko grebem, pomagala sa željeznim zupcima, i ujedno se klasificira: finije i duže vlakno odvaja se od grubljeg i kraćeg (pogodnog za izradu konopaca i si.). Pročešljano je vlakno pripremljeno za predenje.
Postupak s bmestrom (žuka), jadranskom grmolikom biljkom, nešto je jednostavniji. Odrezane jednogodišnje grančice močili su u morskim pličinama 15-20 dana, a zatim ih trljali po hrapavu kamenju. Vlakno su raščešljavali pomagalom sa sitnim zakrivljenim šiljcima (gargaše) i tako ih pripremili za predenje.
Runo, ostriženo s ovaca, potopili su u koritu s vodom da bi uklonili nečistoću i masnoću, isprali i osušili na zraku. Nakon razvlačenja prstima, raščešljavali su ga parom posebnih češljeva sa zakrivljenim šiljcima (gargaše). Izvlačeći pramen po pramen, odvajali su oštriju i grublju vunu, namijenjenu tkanju, od mekše i finije, namijenjene pletenju. Kostrijet nije trebalo niti prati niti češljati, nego su je samo razrahlili mlaćenjem prutom.
Dudov svilac gojio se u jadranskim seoskim kućanstvima, posebice u Konavlima, do sredine 20. st., a u Slavoniji je ta djelatnost nestala odmah nakon Prvoga svjetskog rata. Kad se svilac trebao izleći, žene su jajašca, smjestivši ih u vrećicu, nosile nekoliko dana u njedrima radi zagrijavanja. Izlegle gusjenice trebalo je hraniti dudovim lišćem dok se ličinka nije začahurila, a tad su se čahure stavile u mlaku vodu i željeznim pomagalom s rupicom pažljivo se izvlačila nit.
Slika: KUD NADIN
