Timijan ili majčina dušica jedan je od nezamjenjivih sastojaka provansalske mješavine trava – herbes de Provence – koja je proslavila mediteranski odsječak francuske kuhinje. Naravno, riječ je o aromatičnoj biljci koja nije samo obilježje provansalskih jela nego je u uporabi diljem Sredozemlja. Uostalom, i etimologija imena timijan ukazuje na egipatsko i grčko podrijetlo.
U prvome se slučaju majčinu dušicu vezuje uz biljku kojom su se Egipćani koristili i za balzamiranje – premda je danas timijan neizbježan sastojak popularne kombinacije začinskoga bilja nazvane „dukka”: kima, crnog papra, sezamovih sjemenki i lješnjaka – a u drugome pak govori o snažnome mirisu timijana koji je podsjećao na dim i rabio se često u parfemima. No, timijan je bio i ostao i omiljen mediteranski medikament: pomiješan s medom i vinskom kvasinom stoljećima su se njime koristili kao svjevrsnim „energetskim” napitkom, dok je čaj od timijana i danas u uporabi kao pouzdan lijek u borbi protiv kašlja i upaljenog grla.
Francuska je kuhinja zacijelo od svih mediteranskih kuhinja najsklonija uporabi timijana. On je primjerice neizbježan sastojak buketa svježih trava koje se rabe za spravljanje juha, gulaša/ brujeta i umaka, a prije služenja izvade iz jela. Timijan je i jedan od najčešćih začina u kreolskoj kuhinji Louissiane: jedinoj autentičnoj i autohtonoj kuhinji u Sjedinjenim Američkim Državama. Jedna je od rijetkih začinskih biljaka koja – poput origana – sušenjem dobiva na kvaliteti te intenzitetu okusa i mirisa. Stoga se upravo suh i mljeven (razmrvljen) rabi za umake i – posebice – utrljan u meso te kao sastojak raznih marinada kojima se ono zalijeva. Grci ga redovito koriste kao dodatak mljevenu mesu za polpete, kao začin nadjevu za punjeno povrće ili pak njime trljaju piletinu prije pirjanja i „gradelavanja”. Diljem Mediterana za pečenja mesa na gradelama nerijetko se na žeravu baci i puna šaka timijana da meso – posebice kunića i peradi – poprimi njegov osebujan miris. Svježi je pak timijan zbog svojeg blagog i nježnog okusa idealan u kombinaciji s povrćem i maslinovim uljem. U Libanonu je pak i danas čest „namaz“ od timijana i maslinovog ulja koji se služi na zapečenom ili svježem kruhu kao doručak školarcima. Naime, duboko se vjeruje da timijan pospješuje koncentraciju i učenje.
Jedan od najčešće pripremanih umaka od timijana onaj je pak s češnjakom, peršinom i pinjolama, sličan umaku pesto genovese, a obično se služi uz tijesto. Priprema je jednostavna: na maslinovom ulju – bar dvjema jušnim žlicama – na laganoj se vatri uza stalno miješanje „zažuti” češnjak s nasjeckanim pinjolima (jedna kavena žličica), velika žlica svježe nasjeckana petrusimula i jedna žličica suhog timijana. U vrući umak – koji ste prethodno posolili i po volji zaljutili čilijem ili popaprili – dodaju se prethodno skuhani i ocijeđeni špageti pa se sve dobro promiješa. Kada ste tijesto skinuli s vatre, u tople špagete dodajte još i sirovo jaje pa sve dobro promiješajte dok se jaje ne zgusne na toplome tijestu.
