Uvjek sam se pitao kako su naši stari provodili dugo i zimsko razdoblje?
E pa da i vama opišem u jednom članku kako je izgledala jedna klasična zima naših predaka na selima.
Na polju nema više poslova, ali postavlja se pitanje hoće li zima biti duga, da li će biti dovoljno hrane. Život se odvija u kući gdje marljive ruke žena tkaju na “naredu” i vezu ukrase na tekstilu. Za to vrijeme muškarci rezbare i izrađuju preslice, klupe, zipke. Dok je trajala zima muškarci zu znali ukrasiti i izraditi i po nekoliko predmeta za svakodnevnu upotrebu. Prije zime pripremili bi drvo najčešće čvrsto i kvalitetno drvo poput hrasta ili drine i dok bi trajala zima izrađivali bi razni namještaj u toplini doma.
Organiziraju se zajednička prela, čehanje perja na kojima se, osim pjesme i zabave, pričaju priče o vješticama, vodenjacima, pokojnim rođacima i o tome kako se nekada živjelo.
Mnogi se staraci sa strepnjom pita hoće li dočekati proljeće. Starije žene spremit će ruho u kojem žele biti pokopane i ručnik koji će se nositi na raspelu za vrijeme sprovoda.
Zimsko vrijeme polako prolazi, a djeca žive u očekivanju božićnih dana, nekadašnjih ophoda “zvezdara”, poklona i bdijenja duge i svečane Badnje noći u kojoj će mnogi mališani prvi put smjeti ostati budni do iza ponoći. Uz ognjište mrtvima će se čuvati mjesto, ostavljati jelo, a i ostali će ukućani jesti podušna jela – kaše, grah, orahe, med, češnjak. Na stolu mora gorjeti svijeća i stajati žito. Na Božić ujutro mali dječak od rodbine ili iz susjedstva doći će kao položajc s riječima:
“Daj Vam Bog picekov, racekov, purekov, ždrebekov, telekov, pune škrinje žita, pune lagve vina, blagoslova najviše.”
(Markuševec kod Zagreba). A tako je bilo i posvuda.
Jer bez razlike na Božić mora biti “kak na Božić”, kome se svak veseli kao “ribica u vodi, ptičica u gori i dušica u kraljevstvu nebeskom”.
U razumijevanju Božića nam pomažu i brojni božićni znakovi i simboli koji nas okružuju, jednom riječju bogata božićna tradicija koju smo baštinili, u kojoj vatra, svijeća, jabuka, zelena grana, zeleno žito, sjemenje, božićni kruh, jaslice-Betlehem i trikraljska zvijezda uz mnogo toga drugoga igraju posebnu ulogu. Uz radost, mir, osjećaj pripadnosti domu i obitelji, izričaj dobrih želja za prosperitet i napredak, svjetlost je jedan od osnovnih znakova božićnog vremena. Ona sve prožima, bilo da se javlja kroz svjetlo luči, baklji ili lampaša s kojima su ljudi išli na rane mise došašća (zornice), ili kao već zaboravljeni plamsaj vatre panja “badnjaka” kućnog ognjišta, božićne svijeće na stolu ili raznobojnih svijeća na okićenom boru, od zvijezde repatice u božićnim jaslicama do osvijetljene zvijezde od starog sita koju su kroz naša sela ne tako davno nosili naročiti čestitari zvani “betlemaši”, “Tri kralji” ili “zvezdari”. Ta svjetlost je ujedno i simbol kršćanstva u novorođenom djetetu – Otkupitelju i Spasitelju. Tako se pred našim očima odjednom stapaju u prekrasnu harmoniju vjekovima udaljeni mnogi pretkršćanski običaji solis invictis – nepobjedivog sunca u kršćansku simboliku mladog Boga- Božića.
Nakon Božića dani postaju duži – doduše za koliko “pevec zevne”, ali uskoro – u veljači – i za koliko “pevec korakne”. Tada će opet zaredati svadbe i život će krenuti ususret proljeću, a uz neke nove krstitke i novom životu.
Tako su naši seljaci i naši stari provodili dugu i tešku zimu dok ih vremenske prilike i zima nisu nimalo štedile. Potrebno je puno pripreme za svaku zimu, drva za ogrijev su bila najvažnija jer nikada neznate koliko će zima biti duga, a uz to smočnica je morala biti puna raznih domaćih delikatesa koje su oprezno dozirali da ima za cijelu zimu.