divlja ovca

pripitomljena ovca.

Dlaka divlje ovce je gruba i nije za preradu te se ne koristi.

Pripitomljene ovce različitih pasmina uzgajaju se na svim kontinentima, a glavna podjela je:

merino ovca

cheviot (seviot) ovca

crossbred (krozbred) ovca

Merino ovca daje najkvalitetniju dlaku, a najviše se uzgaja u Australiji.

Cheviot ovca potječe iz Engleske i dostaje rasprostranjena u Europi.

Crossbred ovca nastala je križanjem merino s cheviot ovcom u cilju povećanja prinosa vune, a najviše se uzgaja u Novom Zelandu.

Kod nas se uzgajaju vrste ovaca pramenka i cigaja. Nemaju kvalitetno runo za dobivanje finih vunenih niti za izradu vunenih tkanina, pa se uzgajaju više radi mesa i mlijeka.

Paška ovca je nastala križanjem merino ovce i pramenke.

Prema načinu dobivanja, vuna se dijeli na:

runsku

tabačku

regeneriranu.

Runska vuna se dobiva sisanjem žive ovce.

Tabačka vuna se dobiva skidanjem vune s mrtvih ovaca i ima slabiju kvalitetu od runske.

Vuneni regenerat se dobiva rasčupavanjem starih vunenih krpa.

Nakon striženja ovaca vuna se klasira po dijelovima runa.

Poznato je ukupno 14 klasa koje se mogu svesti na 4 osnovne klase:

1. klasa – vuna s plećki

2. klasa – vuna s vrata, bokova i bedara

3. klasa – vuna s leđa, trbuha i stražnjih dijelova

4. klasa – vuna sa zatiljka i donji dio plećki.

Domaća klasifikacija svrstava vunu u skupine i to: fina, srednje fina, srednje gruba i gruba vuna.

Strižena vuna sadrži različita onečišćenja koja treba skinuti pranjem. Glavna nečistoća je sjera ili lanolin, a izgleda kao ljepljiva masa.

Osim sjere runo sadrži čičkove, slamu, grančice i druge biljne nečistoće.

Vunena vlakna su sastavljena od bjelančevine keratin.

Finoća vunenog vlakna kreće se između 4,5 do 18 dtex (Nm = 500 do 2000).

Duljina vlakna je različita i ovisi o pasmini ovce. Merino ima 25 do 80 mm duga vlakna, a cheviot i crossbred imaju i do 500 mm duljinu vlakna, ali su grublja.

Kovrčavost je karakteristično svojstvo vune i što je vuneno vlakno finije ono je kovrčavije.

Poslije odstranjivanja nečistoće, i pranja vune ona se rasčupava i češlja. Češljati se može ručno na “gargešama” ili strojno u vlačari vune.
Poslije češljanja pristupa se predenju vune i dobivanju različitih vrsta pređe, ovisno o namjeni.

Prirodna boja vune je bijela, sivkasta ili crna. Bojanjem se dobiva boja po želji. Bojati se može prirodnim bojama ili kemijskim pripravcima.

The post Prerada vune i osnovna podjela po kvaliteti vunenih vlakana appeared first on Narodni.NET.

Lan je jednogodišnja zeljasta biljka. Postoji preko 100 vrsta biljaka koje se uzgajaju za dobivanje lanenih vlakana.

Lanene stabljike mogu se podijeliti u tri skupine:

1. dugovlaknasti lan – za dobivanje vlakana

2. kratkovlaknasti lan – za dobivanje sjemena ili ulja

3. križani lan – nastaje kombinacijom ovih dviju vrsta.

Lan za dobivanje vlakana prepoznaje se po tankim, dugim razgranatim stabljikama visine od 90 do 150 cm.

Lan se prilagođuje klimatskim uvjetima i tlu pa se može uzgajati i u sjevernim krajevima. Podneblje jako utječe na kvalitetu lanenog vlakna Lan je naročito osjetljiv na vlagu i važno je daje ona ravnomjerno raspoređena tijekom cijele vegetacije. Zbog toga najbolji lan potječe iz brdskih područja s vlažnom klimom.

Sjetva lana ovisi o mjestu i vremenskim prilikama. Ozimi lan sije se u rujnu ili listopadu, a jari u ožujku i travnju.

Prva faza zrenja počinje cvjetanjem lana koncem lipnja ili početkom srpnja. Cvjetovi su plave boje. Zrenje završava kad stabljike počnu žutjeti. Najbolje vrijeme za žetvu je kad požuti donja trećina stabljike.

Poslije žetve lan se suši na suncu 12 – 24 sata, a zatim se odvaja sjeme – mlaćenjem, trljanjem ili grebenjem.

Nakon odvajanja sjemena stabljike se sortiraju po duljini, boji i debljini.

Zatim se primjenjuje faza močenja ili rošenja stabljika lana u kojoj dolazi do razaranja pektina koji sljepljuje lanena vlakna.

Tijek močenja može se podijeliti u tri faze;

početna ili fizička

početna biološka

završna biološka

Duljinu močenja nije moguće unaprijed utvrditi već je potrebno praktično iskustvo.

Postoji i metoda kemijskog močenja koja traje samo nekoliko sati, a koristi se razrijeđena sumporna kiselina, petrolej i natrijeva lužina. Stabljike se kuhaju, ispiru, neutraliziraju, a zatim suše. Sušiti se može na suncu ili u sušionicama, ali temperatura ne smije prelaziti 55 stupnjeva.

Poslije sušenja vrši se odvajanje lanenog vlakna od stabljike -trljanjem.

Zatim se vrši grebenanje pomoću grebena.

U industrijskoj proizvodnji postupak je isti samo se radi strojno.

Lan se može razvrstati u tri klase:

1. dugovlasi lan finoće do 25 tex (Nm = 40)

2. srednjevlasi lan finoće 25 – 33 tex (Nm — 30-40)

3. kratkovlasi lan finoće od 33 tex (Nm =30)

Čvrstoća vlakna lana iznosi 6 dN/dtex

Dobro obrađen lan ima prirodnu boju vlakana i to: bljedožućkastu, žućkastosivu, srebmastu ili blijedosivu. Zelenkastu boju ima nedovoljno močen lan.

Pravilno rnočen lan ima svilenkast sjaj, dobro podnosi habanje, a upijanjem vode postaje mekan.

Karakteristika lana je hladan opip, koji je posljedica dobre toplinske vodljivosti pa je pogodan za ljetnu odjeću i posteljinu.

Nedostatak lanenog platna je visok stupanj gužvanja koji se može ublažiti kemijskom preradom.

Zbog visokih troškova proizvodnje i prerade kao i konkurencije sintetskih vlakana, lan je gotovo nestao iz industrijske proizvodnje.

The post Prerada i korištenje lana, najvažnija svojstva lana appeared first on Narodni.NET.

Najjednostavniji i najstariji ručni način predenja je preslicom. Vlakna se pričvrste na drvenu preslicu i ravnomjerno povlače i prstima se oblikuje pređa koja se namotava na vreteno. Čvrstoća prediva regulira se vrtnjom vretena.

Najčešće se pomoću preslice prede ovčja vuna, dok se biljna vlakna češće predu na kolovratu. To je nešto lakši i brži način predenja. Prelji sjedi i nogom pokreće kolo, a s njim prelačko vreteno i krilo. Prelja izvlači vlakno objema rukama i oblikuje nit koja se neprekidno uvija i namata na eijevku učvršćenu s kolutom na okretno prelačko vreteno.

1768. godine konstruirana je prva industrijska predilica.

The post Ručno predenje i preslica appeared first on Narodni.NET.

Ipak, postoji jedna stara metoda koja se koristila za izradu dugoročne vremenske prognoze koju su najčešće radile nekad davno nečije bake. Na neki način može se nazvati ženska narodna meteorologija, jer su žene bile te koje su promatrale vrijeme virkanjem kroz prozor u nebo i pratile vremenske promjene. Stari običaj praćenja vremena zvan brojanice ili Lucijin kalendar prati vrijeme brojeći punih 12 dana počevši od Sv.Luce ( 13.12.) do Badnjaka (24.12) iz sata u sat. Svaki dan predstavlja nadolazeći mjesec u godini, a svaki dan je podijeljen na 28,29,30 i 31 dan (onoliko dana koliko sadrži nadolazeći mjesec).

Računica po ovom običaju bi izgledala ovako:

-13.12. predstavlja siječanj

-14.12 predstavlja veljaču

-15.12. predstavlja ožujak

-16.12 predstavlja travanj

-17.12. predstavlja svibanj

-18.12. predstavlja lipanj

-19.12. predstavlja srpanj

-20.12. predstavlja kolovoz

-21.12. predstavlja rujan

-22.12. predstavlja listopad

-23.12. predstavlja studeni

-24.12. predstavlja prosinac

Dežuranjem tako iz sata u sat zapisuju se kratke rečenice ili bilješke koje sadrže opis trenutačnog vremenskog stanja (oblačno, kiša, snijeg, vjetar, sunce, led, toplije, hladnije i slično). Takvim marljivim prikupljanjem meteoroloških podataka napravile bi kalendar za cijelu nadolazeću godinu. Izrada ovog kalendara pomalo je danas smiješna, ali iznenadna zahlađenja u nekom od toplijih perioda za bake koje su izrađivale ove kalendare ne bi sigurno bile neko posebno iznenađenje.

The post NARODNA (PUČKA) METEOROLOGIJA: BROJANICE ILI LUCIJIN KALENDAR appeared first on Narodni.NET.

Tako dobivena lužana voda koristila se u razne namjene, razrijeđena po potrebi.

U njoj se prao: šareni veš, pokućstvo i sve gdje je trebalo i šta je trebalo očistiti od masnoća, jer nije bilo deterđenta ni u prahu ni tekućeg.

Sa dobro razrijeđenom lužanom vodom, prale su se i glave, odnosno kosa, jer nije bilo šampona. Moralo se dobro paziti da ne dođe u oči.

I opet su svi u to vrijeme imali jake i bujne kose.

Iako su svi muškarci nosili kape, a žene udane – marame i nisu se nikad šišale, a kosu imale ,,ko ruka” da su ju jedva motale od dužine i teško sakrivale ispod marama oko glave.

Pranje s lugom ili pepelom

The post Kako su naši stari prali lugom ili pepelom appeared first on Narodni.NET.

Ovim putem se želim zahvaliti gsp. Almiru Kasupoviću na ukazano povijerenje i ostvarenu suradnju u nastajanju ovog članka. Tematika i najvažniji cilj je odvagnuti i usporediti kvalitetu života nekada i sada.

Da neduljim pročitajte članak u nastavku.

Posljednja decenija obilježila je nagli porast primjenjivanja virtuelnog, što nekontrolirano prelazi u ovisnost, u svim intervalima starosne podjele. Djeca i mladi ljudi kategorija su na koje se ova komponenta najviše odrazila. Nijemi smo posmatrali novonastale situacije, u kojoj su kriteriji i vrednovanje same ličnosti postali CV-evi s društvenih mreža, maštovite autobiografije, sa zavidnim titulama ispred imena, te imaginarna slika, koja nema nijednu dodirnu tačku s osobom u realnosti.

Suma ovakvih odlika imala je odraza na status tradicionalnih, temeljnih elemenata koji su nas definirali i predstavljali. Postavlja se pitanje je li, po prethodnoj afirmaciji, cijena ipak malo previsoka. Platili smo onim egzistencijalnim epitetima ličnosti, koji se ogledaju u sred, iskrenosti, moralnosti, stvarnoj ispunjenosti te, naposlijetku, prijateljstvu i pripadnosti.

Tradicionalna vrijednost

Ako bismo pokušali izvagati težinu tradicionalnog te pozitivan i negativan doprinos posredstvom modernih tehnologija, zasigurno bi prevagnula strana virtuelnog. Međutim, koliko smo istinski na dobitku, a koliki je individualni gubitak, oslikan kroz ljudske vrijednosti i tradicionalne komponente?

Jasnu, konciznu, prije svega istinitu i realnu sliku relacije tradicionalno – moderno, daje urednik portala Narodni.net Ante Popić “Kroz pogled na međuljudske odnose u prošlosti, najviše nas asociraju zajednički poslovi koji su se grupno obavljali, pomažući susjedima i prijateljima. Tradicionalni običaj, nazvan posao na ‘zajam’ održavao je atmosferu koja je uvijek rezultirala pjesmom i veseljem.
Odrastanje u takvoj atmosferi djed i budućim naraštajima omogućilo je da uživaju u druženju i međusobnoj povezanosti, te privrženosti jedni drugima. Društvene igre su se u tim generacijama odvijale na otvorenom prostoru, u velikom broju, čime su se podsticali prijateljstvo i takmičarski duh. Razvojem, dolaskom modernijih vremena i raznih tehnoloških pomagala, kao što su računari i mobilni telefoni, međusobna druženja su minimizirana, izgubila su svoju čar, što je rezultiralo potpuno drugadjim, ‘tehnološkim’ načinom života.” Popić dodaje da je najved krivac za gubitak tradidonalnih vrijednosti ubrzan način života, u kojem je najviše izgubljena kategorija onog zajedničkog, tako i zajedničkih poslova u kojima se pomagalo drugima, čime se održavala jedna kvalitetna zajednica ljudi prijateljskog odnosa, uvijek spremnih na pomoć, bez gledanja na interesnu i materijalnu korist.

“Fleka” od laptopa

Djeca su naš najved prioritet. Nekada smo mogli gledati djecu odjeću zaprljanu svakakvim materijalima, prekrivenu bojama trave, blata, zemlje, pijeska. Sve ove stavke odjednom su objedinjene u virtuelnoj komponenti u kojoj djeca trenutno uživaju. “Da bismo djed omogućili optimalne uvjete za razvoj, moramo poznavati karakteristike razvoja, redoslijed faza i osobine djeteta u svakoj fazi. Kada govorimo 0 optimalnim uvjetima razvoja, tu moramo spomenuti i materijalnu okolinu djeteta, ali i njegovu sodjalnu okolinu, koja podrazumijeva prisustvo, dostupnost odrade osobe, igru s odraslima i s vršnjacima, itd. Utjecaj virtuelnog ovisi i o količini vremena i izloženosti djeteta tom svijetu. Dok dijete sjedi za računarom i televizorom, ne osjeća svoje tijelo: ne puže, ne skače naokolo, ne balansira, ne penje se po drveću. Zato bi djeca više vremena trebala provoditi u igri s vršnjacima, u bavljenju sportskim aktivnostima i sL Da bi se imao što bolji uvid, da bi se lakše kontrolirali internet i sadržaji koje dijete posjećuje, ograničilo vrijeme provedeno na intemetu, preporučuje se da se računar nalazi u dnevnom boravku, odnosno u prostoriji u kojoj članovi porodice najviše vremena provode zajedno. Nažalost, mali broj djece koristi internet uz nadzor roditelja. Roditelji bi trebali imati funkciju modela dobrih navika i korištenja sadržaja virtuelnog svijeta. Naravno, nijedan virtuelni svijet ne bi smio zamijeniti interpersonalnu komunikadju”, naglašava profesorica na Filozofskom fakultetu u Sarajevu doc. dr. sc. Indira Fako.

Brzina života te atmosfera u kojoj se tradicionalni elementi nalaze u sjeni modernog kreirali su retrospektivni odnos, u kojem se polazi od dijaloga ka monologu.

Virtuelni svijet nas preuzima, downloaduje i posljednje megabajte naše osobnosti.

Ovisna forma online igara

Vrijeme u kojem je igra Super Mario bila atrakcija i razonoda već je daleko iza nas.
Scenu današnjice oslikavaju nove igre, posredstvom intemeta, te igre su skoro poprimile epitete realnog. Student Pravnog fakulteta u Osijeku Darko Bogović objašnjava ovaj fenomen na vlastitom iskustvu.

“Moj put ka ovisnosti o igrama krenuo je još od djetinjstva. Novi računar i internet su svemu dodali novu dimenziju. Znao sam igrati i biti u nekom svom svijetu dvanaest i više sati dnevno, pritom zapostavljajuć školu i društvo. Spavao sam samo tri-četiri sata dnevno. Prijateljima sam često govorio da sam bolestan, izmišljajud izgovor za izgovorom. Roditelji su me doslovno tjerali da izađem van, ali nisam htio. Misli su mi jedino time bile zaokupljene, i po automatizmu su blokirale svaku ‘nepoželjnu’ misao koja se odnosila na sodjalnu tematiku. Svega ste svjesni, ali ste i dalje pasivni. S vremenom, kada se i posljednja domina sruši, shvatite da je vrijeme za akdju i promjene.”

Budi umjeren!

Sredina je polazišna tačka, u kojoj je objedinjeno ublažavanje vrijednosti onog što je označeno kao maksimalno i ekstremno. Težnja ka umjerenosti omogućava postojanje logičke i radonalne komponente. Jedino ovakvo stanje omogudt će simbiozu svih elemenata, neometano koegzistiranje, bez zaboravljanja i zatiranja vitalnih elemenata. Kao što kaže bh. likovni umjetnik Amir Rekić: “Mislim da ustvari ne treba bježati od novih tehnoloških okolnosti našeg vremena, ali je potrebno nauditi kako te prednosti upregnuti u našu korist, da naša interakdja s drugima bude korisna, smislena, i da nas obogati, a ne da iscrpi našu energiju vodeći paralelne živote, jedan stvarni i jedan virtuelni, ili možda više njih…”

The post Kako tehnologija utječe na način života (naš članak u novinama) appeared first on Narodni.NET.

Ponegdje ta je gredica bila isklesana od kamena, ili glatko brušena. Prostor od gredice do sredine ognjišta bio je popločan raznobojnim pločicama, a od sredine do zida gdje je gorjela vatra i pekao se kruh, bili su crveni matuni (opeka).

Uza zid gdje je gorjela vatra bilo je udubljenje koje je pri dnu bilo šire a prema dimnjaku uže i završavalo je u dimnjaku. To su bile špaleti. Zanimljivo je da se tako nazivaju i prednji svinjski pršuti, ili prednje noge, U kaminu (dimnjaku), na poprečnome komadu željeza visjela je komoštra.

Komaštre

Komoštre (komaštre) su izrađivali kovači od kovana željeza, na jednome kraju imale su ukrašenu željeznu kuku za vješanje posuđa, a na drugome dugačku željeznu kuku na kojoj su bile obješene o željeznu šipku u dimnjaku. Između obiju kuka bio je lanac također izrađen od kovana željeza. Duljina komoštre prodešavala se prema veličini lonca, tako da bi se donja kuka na kojoj je bila mala kuka, zakačila prema želji na bilo koji kolut.

Za kuhanje rabila se i trapija, željezni tronožac u obliku trokuta ili pak okrugla oblika, ispod koje se stavljala žeravica.

Pribor i oprema komin

Svako ognjište imalo je puhalnico, paleto, popecah, muleto i napo.

Puhalnica je bila mesingana ili željezna cijev duljine oko metra, koja je pri dnu imala dva šiljka, a služila je za potpirivanje vatre.

Paleta je bila željezna lopatica s dugačkom drškom, njome se grabio ili zgrtao pepeo i žeravica.

Popečak (žarač) bio je od kovana željeza i ukrašen. Muleta je bila čelična hvataljka za žeravicu.

Napa (polica) je bila drvena, u obliku šesterokuta, a nalazila se iznad ognjišta. Bila je pričvršćena uz gredu dvjema čeličnim tankim trakama. Prostor od nape prema dimnjaku bio je zidan u obliku kupole. Napa je sakupljala dim i paru i usmjeravala u dimnjak.

Na zidu uz napu bio je slijepi prozorčić sa zavjesicom u kome se držala bukaleta s vinom kada se pilo uz ognjište.

Na napi su se nalazile raznobojne ćikari (šalice). Za crnu kavu šalice su bile manje, a za bijelu kavu veće.

Veće šalice zvale su se kovarske ćikari ili kovarske škudeli, jer rudari bi ujutro iz njih jeli kruh i mlijeko. Na svakoj napi bio je i maženin (mlinac za kavu).

Svaka napa imala je toranakamin (ukrasna zavjesica), a Ineke su nape imale i po dva toranakamina lijepo pzvezena ili ukrašena čipkama i pletama (nabori).

The post Stari komin (kamin, ognjište), upotreba i tradicionalna stara pomagala na kaminu appeared first on Narodni.NET.

Jel danas moguć život bez mobitela i tehničkih pomagala, nama je to totalno nezamislivo!

Prije samo nekoliko godina su postali svakodnevni oblik komunikacije i totalno su nezamjenjivi, računala u cijeloj suštini pomažu samo daljnjoj komunikaciji između ljudi i traženju i apsorbiraju sve više informacija iz cijelog svijeta.

Koliko nam koristi apsorbiranje tolikog broja informacija, jesu nam te informacije toliko bitne?

U razgovoru sa nekolicinom prijatelja i suradnika u osvrtu na tehnološke i informacijske pomake svi priznaju da se današnje informacije ne čitaju u potpunosti kao prije kada su nam jedine informacije dolazile samo iz dnevnog tiska i televizora, a danas se čitaju dnevno stotine članaka i prati veliki broj prijateljskih facebook profila te raznih drugih generatora informacija.

A dobro kako su naši stari funkcionirali bez tih tehničkih dodataka?

Kako se dogovoriti nekoliko dana prije i ne zakasniti na sastanak? Ne potvrditi isti sastanak nekoliko sati prije preko mobitela? Što raditi cijeli dan bez računala?

To su samo neka od pitanja mlađih generacija koja su u današnje vrijeme jednostavno nezamisliva.

Jedan zanimljivi tekst studentice na ovu temu:

Nezamislivo, ali istinito- prije samo tri godine poznavala sam manje od pet osoba koje su imale mobitel, a danas ih toliko ne mogu nabrojati koje mobitel nemaju!

Ajme, zaboravila sam mobitel, shvatila sam kad sam već ušla u tamvaj i nije bilo vremena da se po njega vraćam kući. Panika, pa nema me do popodne doma, a moram se dogovoriti s Andreom za kavu, čestitati Maji rođendan… Jedan dan bez mobitela i osjećam se odsječena od svijeta. Kako je do toga došlo, pa punih sam 18 godina živjela bez mobitela, a cijela se civilizacija oduvijek snalazila bez tog predmeta?

Prije tri godine taj se fenomen proširio u našim krajevima ali i u svijetu općenito. Prije je mobitel pripadao svijetu poslovnih ljudi, uvijek u pokretu, neuhvatljivih kraj fiksne linije ili jednostavno svijetu bogatih. Danas kad nekoga tražiš broj telefona a on ti izdiktira svoj kućni broj i izvadi olovku i papir da zapiše tvoj, takvu osobu gledamo sa čuđenjem i divljenjem kao ostatke kakve izumrle vrste u nekom muzeju. Danas mobitel svojim funkcijama zamjenjuje velik broj ljudskih sivih stanica. Priznajte, koliko telefonskih brojeva znate napamet? Nekad smo si podsjetnike pisali u rokovnike i tekice, a sada ih jednostavno umemoriramo u mobitel. Svi podaci koje smo čuvali u memoriji ili pisali na papire sada su nam uvijek nadohvat ruke i stanu bez problema u svaki džep ili torbicu.

Cijeli tekst o životu bez mobitela…

Koliko je život mirniji bez mobitela?

Miran život bez mobitela

Jel nam  mobitel ubrazava naš život? Naravno da ubrzava i remeti nam naš mir svakodnevnice, koliko ste samo puta primili telefonski poziv koji vam je cjeli dan okrenuo u drugom smjeru, a to nam i nije bila nužna potreba.

Naši stari su imali puno mirniji život samo zahvaljujući nedostatku tog tehnološkog dodatka, znalo se kada se sastajemo s prijateljima i sve bitne informacije smo doznali u pravo vrijeme, ali ovaj današnji stres i ubrzanost u životu nisu imali.

Javljanje tetki u Njemačkoj samo s pismom i čekanje poštara da nam donese neke informacije iz bjelog svjeta, nezamislivo je danas u vrijeme tehnoških dostignića gdje nam je cijeli svjet nadohvat ruke…

The post Zamislimo nekadašnji život bez mobitela appeared first on Narodni.NET.

– Hvaljen Isus, dobar večer! – i tu zađu u razgovor pa raspredaju o svačem dok ne rekne momkov otac:

– Znate li vi šta smo došli? Ako je od Boga odsudito, hoćete li dati vaše za naše?

Onda djevojački otac odgovori:

– E, dođite sutra dok se zdogovorimo hoće li moći.

Ako neće dati odmah će reći:

– Ove godine ne damo jer ne može izaći – tj. nismo još spremni svim i svačim što svatovima treba.

Sad se digne momkov otac pa rekne:

– S Bogom, laku noć! – a domari prihvate:

– Sretno, Bože daj! – pa ih mrvu isprate.”

“Na dan vjenčanja skupe se svatovi u mladoženjinom domu i nadesivši se svi, dadnu otac i majka sinu blagoslov. Sad krenu… Kad stignu pred kuću ih dočekaju ih djevojačji gosti:

– Hvaljen Isus, želimo dobar dan. Jeste l željni gostiju?…

Svatovi  su se skupljali u utorak u momkovoj kući i tu ih na stolu dočekalo vino i rakija te se pilo dok vojvoda nije rekao daje vrijeme poći po djevojku. Momkov otac nalivši čašu vina ovako je pitao:

– Sinko, šta želiš od mene, od Boga i B. D. M. ? – a on odgovara:

– Od vas, od Boga i B. D. M. želim blagoslov.

Otac ga blagoslovi:

– Rodilo i plodilo, kudgod se maknio i okrenio. Naranio i mrava i crva!

Onda dočekuju mladu u momkovom domu.

Svatovi se poredaju u dvije struke i propuste mladu do kućnog praga gdje ju svekar dočeka, svekrva ju po prostrtu platnu uvede u hodaju. Ona ga ovako pozdravi:

– Hvaljen Isus ili Dobar dan! Hoćete l te me primiti pod svoje krilo i za svoje dite?

Svekar odgovori:

– Hoću, sinko, dragovoljno. Slagali se ko kruh i sol!

– i nato joj turi pod svako pazuho po kruh, a u ruke joj dadne dvije bukare vina pa ju uvede u hodaju te obišavši jednoć stol metne vino i kruh na svaki ugao stola i onda sjedne a domari joj metnu u krilo muško dijete.

Tradicionalni običaj pozivanja u svatove

S ovim riječima se  poziva u svatove:

– Faljen Isus i Marija, evo poklon i pozdrav od Gospodina Boga i Blažene Divice Marije, poslali su me da dođete u svatove! 

U Zagorju i Baranji se znalo čuti ovakvo pozivanje u svatove!

– U ime Boga i Blažene Divice Marije i od mojeg šogora vas pozivam u svatove i na veselje!

U Mohaču kod Mađarskih Hrvata se znalo ovakko pozivati u svatove!

– Faljen budi Isus, evo poklon i pozdrav od Boga i od Blažene Divice Marije i od M. M. da dođete u svatove!

Tradicionalna prosidba i prstenovanje u narodnim običajima

The post Tradicionalna prosidba i prstenovanje u narodnim običajima appeared first on Narodni.NET.

U nekim krajevima, posebice u dinarskim, prije ulaska u kuću mladenka baca na krov ili preko kuće jabuku ili kolač. Negdje u kuću mora ući preko osobite prostirke, platna ili čilima. Ulazeći u kuću, mladenka treba da učini niz simboličnih i magijskih radnji, osobito u vezi s pragom i ognjištem. Kućni prag, kao sjedište predaka, morala je na poseban način prijeći, poljubiti ga ili izbjeći doticaj s njime.

Kad se mladenka prima u novi dom, važnu ulogu igra svekrva – ona dočekuje mladence nekim pićem ili hranom (medom, šećerom, mlijekom, solju). Najčešće mladenka mora ući u kuću noseći kruh ili kruh i vino, a u kući mora obaviti određene radnje oko kućnog ognjišta kao kultnog mjesta kad je ognjište bilo u sredini kuće, mladenka ga je obilazila, ljubila i darivala, poticala vatru. Žarenje vatre prate i magijske formule poput ove iz Slavonije:

Kobile se ždrijebile, krave telile, ovce jarile, krmače prašile, pure, guske i kokoške legle!

Nakon ulasku u kuću, mladenka treba početi obavljati neke kućne poslove (npr. mesti, okretati žrvanj, presti, a svatovi joj namjerno smetaju) ili barem prihvaća određene predmete kao što je preslica, vreteno ili metla te se upoznaje s gospodarstvom: obilazi gospodarske zgrade i stoku. U određenom trenutku i u mladenca je obvezno darivanje, ali sada mladenka, odnosno njezina rodbina, dariva mladenca i njegove. Mladenka daruje dijelove odjeće, rupce, ručnike ili stolnjake. Darovani joj uzvraćaju uzdarjem, obično u novcu. Darivanjem upravlja određeni svat, a često ga prate i posebne pjesme.

U Slavoniji, kao i u Hrvata u susjednom Podunavlju (Šokaca i Bunjevaca) postoji poseban svadbeni običaj, odnosno odgovarajući rekvizit: svadbena grana, svatovska grana. Riječ je o vršiki stabla koja ima četiri ogranka, eventualno i peti u sredini, a koja se nakiti na poseban način.

Na vrhove ogranka nataknu se pozlaćene jabuke, ogranci se povezu vrpcama na kojima su nanizane sjemenke, kokice od kukuruza, suhe šljive, šipci, raznobojni komadići vunene tkanine i drugo. Grana je utaknuta u drveni križ ili u svadbeni kolač, tako da može stajati na stolu. Ona se predaje mladencu ili prodaje, odnosno izazivaju se određeni istaknuti svatovi da je otkupe novcem koji zatim pripadne mladenki. Svatovska grana u drugim je hrvatskim krajevima nepoznata, ali je poznata drugim slavenskim narodima.

U ovom dijelu svadbe mladence odvode i poliježu u pripremljenu prostoriju: obično odlaze u pratnji nekoga od svatova koji se brine o običajem određenim radnjama pri tom činu (npr. kum prostire postelju, sveže ili na neki drugi način približi mladence i drugo). Ostali svatovi u tom trenutku ili prave osobitu buku ili je pak običaj da to prođe u tišini. Kad se nakon toga mladenka ponovno pojavi među svatovima, dolazi u promijenjenoj odjeći, ili bar s promijenjenim oglavljem. U svim hrvatskim krajevima postoje veće razlike između djevojaka i udanih žena u odijevanju i osobito pokrivalu glave ili načinu češljanja (od osnovne razlike da djevojke često ne nose nikakvo pokrivalo, a udane stavljaju osobite kapice, rupce i složenija oglavlja). Promjena odjeće i oglavlja (frizure i onoga što nosi na glavi) vidljiv je vanjski znak novoga statusa po njemu lokalno okružje prepoznaje da je nastupilo novo, bračno stanje.

Skidanje vijenca, odnosno promjena oglavlja u nekim je krajevima poseban dio svadbenog običaja, izvode ga uz odgovarajući ceremonijal i uz posebnu pjesmu. U gradišćanskih Hrvata zapisan je složen i dirljiv prizor tancanja venca, opraštanja mladenke od njezina djevojačkog vijenca.

U Hrvatskom zagorju skidanje vijenca prati pjesma:

Joj, joj venčec moj,

dugo sam te prosila,

malo sam te nosila,

joj, joj venčec moj.

Zabilježeno je da se vijenac negdje skida na neobičan način, s pomoću vilice ili sablje.

Rasprostranjen je običaj da prije kraja svadbe mladenka u pratnji određenih svatova odlazi do izvora ili zdenca i uzima vodu, a izvor, odnosno zdenac, dariva (jabukom, kruhom, sirom). Tom vodom polijeva svatovima ruke, odnosno daje im da se umiju i obrišu ručnikom, a oni joj zauzvrat u vodu bace novac.

Kraju pirovanja u mladenca pridružuje se mladenkina najbliža rodbina. Po njih odlazi mladenac sam ili u pratnji, pred njih izlazi mladenka u odjeći udane žene, u mla-denčevoj kući primaju ih uz određeni ceremonijal, a isto ih tako i ispraćaju. Posjetitelji obvezno donose jelo i piće, a trenutak njihova dolaska i običajne pojedinosti lokalno se razlikuju.

Trajanje svadbe varira od kraja do kraja, a etnolozi drže da je u povoljnim prilikama najčešće trajala tri dana. Znatne su promjene u tom pogledu, kao i u drugome, nastale tijekom vremena. Kraj svadbe objavljuje neki svat posebnom izrekom ili se ponudi određeno jelo kao znak za rastanak, a zabilježen je i jedan galantni oblik otpremanja svatova: mladenac svatove i goste daruje kolačem, što je znak da je svadbi došao kraj.

Neko vrijeme nakon svadbe običaj je da mladenci, u pratnji mladenčevih roditelja ili bez njih, ili sama mladenka s još nekim, svečano prvi put posjete mladenkine roditelje. Taj posjet mladenkinu domu može biti već prvoga ili drugoga dana nakon svadbe, a često je u prvu subotu ili nedjelju te osam ili petnaest dana nakon vjenčanja.

Mladenkinim roditeljima ili svim ukućanima posjetitelji donesu darove, najčešće piće ili jelo (npr. slatku rakiju, kolač, pečenicu).

The post Tradicionalni običaji dolaska mlade u mladoženjinu kuću appeared first on Narodni.NET.